NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Izbori bez izbora

I kao što je bivša vlast sistematski uništavala opoziciju, ne želeći demokratiju u Srbiji, i današnja vlast radi slično. Mržnja prema opoziciji i uništavanje opozicije, kao da je gamad, nikako neće dovesti do demokratije

      Optimisti kažu da ni ovi, drugi, predsednički izbori nisu uspeli. Pesimisti, ili realisti, misle da su izbori propali. Propadanje je naša tradicija i mi ćemo, slute, još propadati, sve dok se Mesija ne pojavi po drugi put među Srbima.
       Odgovoriti na pitanje, staro koliko i naša istorija, da li je propadanje naša sudbina, više je nego teško i na to bi pitanje, možda, mogli da odgovore samo naši najveći umovi - filozofi, istoričari, ekonomisti, psiholozi, sociolozi, politikolozi, teolozi, pisci drama, komedija i romana... Da li tu ima mesta i za psihoanalitičare, neka pitanje ostane otvoreno (Frojd, začetnik psihoanalize, bio je neuropsihijatar), ali svako ko bi umeo da protumači ovo naše društvo, dobro je došao. U traganju za odgovorom, koji bi zaustavio naše propadanje, možda bi trebalo angažovati i svetske naučnike, nobelovce, ma koliko to koštalo. Čemu služe donacije?
       Ali, i bez velikog akademskog znanja može se, donekle, kazati zašto su ovi izbori propali. Slutilo se da će propasti, od trenutka kada su raspisani. Ta sumnja u izbor predsednika Srbije širila se, uporno, kao vlaga u sirotinjskim kućama, na svim našim televizijama, u gotovo svim novinama. Neki su političari javno govorili kako ne vide nijedan razlog zašto bi svoj glas dali Koštunici ili Šešelju, bilo je i onih koji su pozivali na tihi, a poneki i na otvoreni bojkot izbora. Njihove reči, iz dana u dan, ponavljane, biračima su na jedno uvo ulazile a na drugo nisu izlazile. Mnogi su govorili da izbori nisu važni, pošto predsednik države i nije neka vlast, nego ceremonijalna ličnost. To nije daleko od istine, jer su predsednička ustavna ovlašćenja simbolična, ali sve dok, prema najvišem državnom zakonu, postoje predsednik i izbori, ovakvi kakvi su, nije dobro za jednu zemlju da se po njoj širi politički defetizam i da se birači odgovaraju od izbora.
       Neće država propasti samo zato što će, zadugo, biti bez predsednika (imaće v.d. predsednicu Natašu Mićić, sto šezdeset prvu na dosovskoj izbornoj poslaničkoj listi). Nije se ni današnji predsednik Milan Milutinović silno navladao Srbijom, nije se čovek mešao u politiku (kao da ga je neko nagovorio), ali njegov primer upravo i govori da Srbija nije ozbiljna država, da se u njoj ne poštuju državne institucije. I baš ta činjenica da ne želimo vladavinu zakona, institucija, nego se priklanjamo autoritarnom načinu vršenja vlasti, nekim dogovorima u nekakvom partijskom centralnom organu, govori kako su priče o demokratskoj Srbiji šarena laža. Nema demokratije u zemlji u kojoj novinari, kao guske u magli, drežde ispred vrata iza kojih deo dosovaca raspravlja o sudbini zemlje, i misle, novinari, da je sve to normalno. Nije normalno, ali novinari reaguju instinktivno, jer znaju da se u partijskoj državi važne odluke donose uvek iza zatvorenih vrata.
       Ovi su izbori propali zato što na njih nije izišlo dovoljno birača. Nisu bili motivisani, kažu, sada, i neki političari i neki politički analitičari (u kojima ne oskudevamo). Nisu bili dobri kandidati. Bilo je hladno vreme. Da su padale sekire, bilo bi još gore.
       Na ove izbore nije izašlo dovoljno birača jer neki nisu ni mogli da iziđu. Zato što ne postoje ili žive u inostranstvu. Kad se nekim zakonom propiše da na izbore mora da iziđe najmanje polovina upisanih birača, onda je više nego neophodno da birački spiskovi budu realni. Ako se u tim spiskovima nalazi, kako se opravdano sumnja, pola miliona nepostojećih birača, onda je potpuno jasno da će takvi naduvani spiskovi biti smetnja da se pređe procenat od pedeset odsto. Ovih je dana saopšteno, a nije demantovano, da u dvema beogradskim opštinama - Starom gradu i Vračaru, ima više birača nego stanovnika!
      
      
       Nova vlast (koja u svom nazivu još drži ono - opozicija), imala je dve godine vremena da bar ispravi, koliko-toliko, greške u biračkim spiskovima, ali tu gotovo ništa nije urađeno. Ovaj birački spisak, koji važi za celu Srbiju, napravljen je još u vreme Miloševićevo. Nije to najveće zaprepašćenje. Iznad glave predsednice parlamenta i buduće v.d. predsednice države još visi grb iz četrdeset pete, Mošin grb, urađen prema sovjetskom uzoru, sa žitnim klasjem i hrastovim grančicama i crvenom zvezdom petokrakom, na vrhu.
       Oni birači koji jesu mogli da iziđu, nisu hteli da iziđu. Sve je isto, samo njega nema? Ljudi ne vole da ih nijedna vlast vuče za nos i pravi od njih budale. Birača nije bilo dovoljno i zato što demokratske opozicije u Srbiji nema, ili su od nje ostali samo ostaci ostataka. I kao što je bivša vlast sistematski uništavala opoziciju, ne želeći demokratiju u Srbiji, i današnja vlast radi slično. Mržnja prema opoziciji i uništavanje opozicije, kao da je gamad, nikako neće dovesti do demokratije. A nema demokratije bez jake opozicije. Oni birači koji su tvrdokorno vezani za nekadašnje velike stranke, koje su danas male, nisu izašli na izbore, a tih pola miliona ljudi upravo je ovim izborima nedostajalo.
       Kako god da se okrenemo, ono nam ostaje otpozadi. Narod će nastaviti onako kako je vekovima naučio da živi: gde ima ubava rakija, ima i lakrdija.      
      
       PETAR IGNJA


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu