NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Latinična tastatura

(Sirigojno Compandž, NIN br. 2708; Prezrena ćirilica, NIN br. 2710)

      “Preziranje” ćirilice nije posledica i “problema sa lakoćom kretanja Mrežom drugačijim pismima od engleskog”. U to se posvedočujem svakodnevnom “plovidbom” francuskim pismom, kao i čestim “upadima” u rusku, grčku, bugarsku, izraelsku, ukrajinsku Mrežu da bih video i uverio se kako to oni efikasno, lepo i konsekventno rade sa svojim pismima. Da ne govorimo o Japancima, na primer, koji imaju malo više slova i ideograma od 25, 26, 30 ili 33 a računari im imaju isti broj tipki kao i “engleski” ili “naši” (pardon, hrvatski). I u to se posvedočujem svakodnevno diveći se računarskoj kaligrafiji prepiske moje supruge sa svojim sunarodnicima u otadžbini ili drugde.
       Tu je “preziranje” pre posledica onog što srpski korisnici računara i Mreže imaju, vide i dodiruju pred sobom: latiničku tastaturu, englesku ili hrvatsku (i “bošnjačku”), pa ne “vide” ono što je za njih u “vordu” Majkrosoft pripremio: srpsku ćirilicu. Tako, logično je da im oči vide i na ekranu ono što vide i što im prsti dodiruju na tastaturi - latinicu. Zapravo, mnogi tako i dalje imaju posla sa pisaćim mašinama, tj. služe se računarom kao “olimpijom” iz Bugojna. Mnogi se služe latinicom-kao ćirilicom, tj. pišu latinicom misleći da je to ćirilica, jer ih od drugog razreda osnovne škole uče da je to jedno te isto. Nije ni čudo: na našem tržištu nema tastatura sa našom ćirilicom! Ako neće ili ne može da ih proizvede “Pupin” ili EI, zatražimo od Japanaca, oni hoće i prodavati nam ih, kao što su svojevremeno snabdevali naše tržište lepezama sa našom ćirilicom za električne pisaće mašine njihove ili druge proizvodnje. Isti je slučaj i sa programima. Danas je znak zaostalosti i krajnje nebrige neposedovanje programa na svome jeziku i pismu i tastature sa svojim pismom! A novosadska grupa koja sve prevodi “srpskom latinicom” samo ponavlja posao koji su hrvatski stručnjaci već završili.
       Pošto se čini da se ne zna ko da povede računa o svemu tome i objasni Srbima da nije lepo da preziru i sve više napuštaju svoju ćirilicu, predlažem da se za to pobrine naša Komisija za sukcesiju, pre nego što završi posao.
       Naime, u zajedničkoj svojini bivše zajedničke države postoji jedna svojina koju su Srbi - i Srbijanci i Crnogorci i Bosanci i Hercegovci i Krajišnici - uzeli od drugih, prisvojili, a koju, po svemu što se moglo videti, nije nameravala da vrati pravim vlasnicima ni prethodna vlast koja nije prihvatala sukcesiju na ravnoj nozi sa onima koji su unilateralno i uglavnom ratom napuštali zajedničku federaciju, niti to namerava ova sadašnja koja je pristala na deobu imovine koja je unesena u zajedničku državu i sticanu u njoj.
       Konkretno: u zajedničkoj državi, pre svega u njenoj drugoj, komunističko-samoupravnoj federalnoj i konfederalnoj fazi, Srbi-komunisti-i-titoisti-političari-intelektualci-pa-mnogi-ostali u svim srpskim republikama, pokrajinama, oblastima i krajevima su u ime unutarjugoslovenskog internacionalizma (niko se nigda i nigde nije hvalio kao mi ovde tolikim i tolikim brojevima nacija, naroda, narodnosti i nacionalnih manjina, bavio kreiranjem novih - a ta se tradicija pomalo i sada nastavlja) prisvojili hrvatsku latinicu i nametnuli je sebi, svom narodu i dolazećim generacijama kao “drugo” srpsko pismo (Srbi su jedini narod na svetu koji sebi dozvoljava luksuz da se služi sa dva pisma - ne ogleda li se i tu nepromišljena megalomanija? - e da bi ih lakše čitala braća koja su se, iako su je učili u školama, libili ćirilice i kojima ni u snu nije nikada ni padalo na pamet da, kako bi i oni ugodili braći Srbima i kako bi ih ovi lakše čitali, usvoje njihovu ćirilicu kao svoje drugo pismo), a čiji brojni naslednici i sledbenici svih boja (ne misleći ili ne znajući da su to), od najokorelijih nacionalista do najzagriženijih apatrida, internacionalista i mondijalista, tu istu latinicu smatraju i koriste kao svoje prvo i jedino pismo, jer, zaboga, tako pisane, firme i napredne ideje na srpskom mogu čitati ne samo na Cetinju i u Paliću, no na Islandu i na Ognjenoj zemlji, u Njujorku i u Parizu, u Londonu i u Rimu, u Madridu i u Hagu, u Carigradu i u Varšavi, u Sarajevu i u Berlinu, na Pagu i na Malti, u Johanesburgu i u Velingtonu, u Melburnu i u Vankuveru...! (Dovoljno je okrenuti se oko sebe u svim srpskim selima i gradovima, i pogledati čak ovlaš u svim domenima, pa da se to i uoči.)
       Zato sugerišem našoj Komisiji za sukcesiju, pošto o tome neće ili ne mogu da povedu računa lingvisti, akademije i matice, školski programi, mediji, umetnici, estrada, sportisti, privrednici, trgovci i povrh svih zakonodavci, da u svom odgovornom radu posveti svu pažnju i tome pitanju, te pravim vlasnicima vrati njihovo pismo, a srpskom jeziku i kulturi ostavi ono pismo na kome se srpski jezik, književnost i kultura beleže i stvaraju već bar devet vekova. Molim da se pri tom ne primenjuju lomače i mašine za seckanje starog papira - rekviziti koji su pratili taj deo sukcesije koju su još na vreme, to jest pre 5-6-7-8-9-10 godina, na svoj način obavljali oni čije smo pismo posvojili, a koji nikako nisu hteli zauzvrat naše. Sve naše što je pisano i štampano tim tuđim pismom treba da ostane deo našeg nasleđa. I kao spomenik jednom vremenu, njegovim zabludama i slabostima, njegovim zanosima i lutanjima.
       MIRKO RADOJIČIĆ,
       prof. srpskog jezika i književnosti


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu