NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Dim, pluća i mafija

(ili: napad na imovinu gospodina Buhe može da bude mafijaška osveta, delo nekog našeg Eliota Nesa, pa i srpskih “crvenih brigada”, ali građanima Zemun polja je sasvim svejedno čiji su ekološki taoci)

      Bilo je to oktobra 1989. godine. Evropski zeleni organizovali su Sajam konkretnih utopija u komunističkoj varoši Čita di Kastelo kod Peruđe, a glavna tema:”Ekologija, država i mafija.” Moram da priznam da mi je ovako formulisana tema bila malo nategnuta. Ekstravagantna, iščašena.
       Ali, Aleksander Langer, ondašnji predsednik zelenih u Evropskom parlamentu, objasnio mi je da je italijanska mafija, maltene, odmah posle Drugog svetskog rata preuzela gotovo sve velike građevinske projekte u zemlji pa i čuvenu magistralu “Autostrada sunca”koja povezuje sever sa jugom Italije.
       Kažem Langeru: Dobro, pa šta? A on će:”Kako, pa šta? Znaš li ti da su u podlogu magistrale sipali i radioaktivni otpad iz evropskih atomskih centrala!?”
       Tu meni, prvo, stane mozak, a onda shvatim kako mafija može da, i te kako, kroji ekološku politiku jedne države.
       Nego, sednem, za ovaj vikend, da pišem o epohalnom otkriću našeg akademika Đure Koruge, to jest, da je struktura svesti materijalne prirode. Kad, počeo da gori hotel “Metropol”. Lepo, oseća se dim od Tašmajdana sve do Botaničke bašte. Gori “Metropol” i miriše, nekako, na mafijaški dim, a možda i nije. I, ne može čestito ni da se diše, a kamoli da se piše o tome kako mozak proizvodi materijalne talase svesti. .
       Zapucam u drugi deo grad, preko Save, preko Brankovog mosta u svoju novobeogradsku prapostojbinu, da tamo plaknem pluća, tamo gde su stari Sloveni disali na trsku, ali ne zbog lošeg vazduha, već su tako u dunavskim močvarama čekali u zasedi da uđu u istoriju evropskih naroda. Čekali su, tako, dišući ispod vode na trsku sve do šestog veka nove ere. A da su ranije izronili iz dunavskih baruština, imali bismo lepše mesto u istoriji starog veka, pa bi nam i u ovom 21. veku bilo bolje.
       Pešačim preko Brankovog mosta, prođem pored Šest kaplara, pored Voje u Palati federacije, prođem pored “Merkatora” zbog koga se Zoki iz Devete (novo)beogradske gimnazije, sada ljuto kaje.
       Nego, tu, kod “Merkatora” i dalje mi u glavi teorija Đure Koruge, o materijalnom poreklu svesti. Muči me to. Ne vraća li se postmoderna nauka dijalektičkom materijalizmu? Kad tamo, iza Bežanijske kose, u Zemun Polju, eksplodiralo i kod gospodina Čumeta. Opet, dim, težak dim. Ali, ovaj dim mi nema mafijašku aromu, mada svi o tome trube. Mada, poslednji nalazi policije govore o “nejasnim motivima terorista”. Da nisu neke srpske “crvene brigade”? I, odjednom, dim iz Zemun Polja podseća me na lipanjska gibanja 1968. godine, kada smo zapalili prvi policijski vodeni top, baš tamo kod novobeogradskog podvožnjaka koga više nema. A Titova konjica narodne milicije isukala sablje dimiskije pa nas juri po novobeogradskom pesku, razgoni nas na buljuke, baš tu gde je sada “Merkator” čiji je, čujem, vlasnik - Piroćanac, pa mi, nekako, lakše.
       Stignem tako do Tošinog bunara, a dim iz Zemun Polja štipa nozdrve, pluća. Da li će i pre juna biti lipanjskih gibanja? I možda su policiji “nejasni motivi” ali “brigadistima” su, možda jasni? Jer, Vanja Bulić i dr Milan Pašanski (obojica sa Novog Beograda iz neizbežne Devete gimnazije) nešto su se mnogo raspričali u “Biserima” o Bader-Majnhofu i Karlosu, i to u nedelji kad su zapalili gospodina Čumeta.
       U Tošinom bunaru smrdi na paljevinu, a mene i dalje muči Korugina materijalna priroda strukture svesti. On, doslovce, kaže:”Svest se može predstaviti modelom kugle.” Površina kugle predstavlja biološki svet, zatim ide tanka skrama Svesnog, pa deblji slojevi Nesvesnog, a u jezgru kugle je Svest po sebi. Sve isto kao kod Parmenida, pa i Spinoze.
       Odlučim se za Zemun, za Dunavski kej, tamo valjda može da se diše. Kod kafane “Venecija” pitam se; da li su panteizam i naučni materijalizam jedno te isto? A pored “Venecije” zapaljen kineski restoran, ostao samo kostur od splava. To vam je tržišna ekonomija, liberalizam. Nema lake zarade na Dunavu, “reci evropske saradnje”. Nema mira; kašikara, škorpion, začas sevne. Začas postanete žrtva, kolateralna šteta iz rikošeta, a došli ste na doček Nove godine. I, onda, zbogom, materijalna strukturo svesti! Zbogom Đuro, Korugo! Zbogom, Srbi, zbogom Tiberije!
       Zaključim da je Zemun opasan i krenem na savsku obalu, za 45 blok, tamo iza Ivana Ribara, Jurija Gagarina i Nehruove. Ali, i tamo splav do splava, poneki malo nagoreo, koliko za opomenu da reket nije plaćen... Nego, i tu, na Savi, dopire miris zapaljene imovine gospodina Čumeta. Da li su, zaista, “Crvene brigade”, ili je državni terorizam? Neki Eliot Nes sa “nesalomivima”?...
       A u tu subotu, kada je gorelo kod gospodina Čumeta, na TV Pinku pustili film o bandi odmetnutih ljudskih klonova koja je počela da hvata ljude iz naučnog establišmenta i da im briše sadržaj svesti! Obriše ti sadržaj, sve što si naučio u životu, ali ti ostavi strukturu svesti da u nju trpaju svoje klonovske ideje. I Pink, dakle, ide naruku akademiku Đuri Korugi. Strah da te uhvati. A ovamo su kao ružičasta televizija...
       I na kraju, mislićete da vas zavitlavam, ali moj brat Dragiša zvao me još u prošlu subotu da obiđemo njegovu vikendicu u Vrčinu i da se nadišemo čistog vazduha sa Avale. I, ne odem, imam nos, za opasnost, rođen sam na Balkanu, predosetim i gde padaju helikopteri. A onaj tresnuo, maltene, u bratovljevo dvorište! Još bi ispalo da sam ga stingerom oborio po nalogu “Bader-Majnhofa”. Povezali bi sa mojom šeztdesetosmom; sa Sajmom konkretnih utopija u Čita di Kastelu, jer ovi što rade za Duleta Mihajlovića nisu naivni.
       I tamo negde, kod novobeogradske toplane, šapnuo sam za sebe: O, Srbijo, znaš li kuda ideš?
      
       DRAGAN JOVANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu