NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

U zdravlje, prijatelji!

“Kao što vidiš, postao sam univerzalni disident: od Partije, od Armije, od Akademije nauka. Posle istupa u Sava centru, smatraju me i izdajnikom Srpstva”, rekao je Nikoliš Slavoljubu Đukiću nakon njegovog poslednjeg javnog nastupa. NIN objavljuje odlomak iz Đukićevog neobjavljenog rukopisa “Političko groblje”

      Sudbina Gojka Nikoliša (1911-1995) unekoliko je istorija frustrirane Srbije. Jedan je od prvih intelektualaca, komunističkih revolucionara, koji se, u posttitovskom periodu, javno zalagao za višestranački sistem; svrstan je među srpske nacionaliste kada se suprotstavio hajci protiv Srpske akademije nauka i umetnosti; proglašen je nacionalnim izdajnikom kada je digao glas protiv ratnih dobošara. A završio je usamljen, napušten i od nekadašnjih prijatelja.
       Gojka sam upoznao krajem šezdesetih godina i imao veliko zadovoljstvo da mu, kao tadašnji glavni urednik NIN-a (1980), uručim nagradu za jednu od najlepših memoarskih proza “Korijen, stablo, pavetina”. U njegovom društvu više sam osećao potrebu da slušam, nego da govorim. Svašta je prevalio preko svoje glave. Bio je španski borac, lekar, načelnik ratnog partizanskog saniteta, general, narodni heroj, diplomata, istoričar i pisac, akademik, poliglota koji je tečno govorio nemački, španski, ruski, engleski, francuski i italijanski. Sve je to postigao sin sveštenika iz krajiškog sela Sjenička, gde je, pored crkve, postojala i škola.
       U Nikoliševoj burnoj biografiji, jedan bizaran ljubavni događaj, koji je beskrupulozno iskorišćen u političkim obračunima, u dobroj meri je odredio njegovu dalju karijeru i političku sudbinu. Kao ambasador Jugoslavije u Indiji (1953), Nikoliš je sreo svoju buduću suprugu Margo, Francuskinju, takođe neobične biografije. Margo potiče iz stare aristokratske porodice, rođena je u Kini, gde joj je otac živeo kao poslovan čovek. Čim je izbio Drugi svetski rat, vratila se u Pariz i, kao dobrovoljac, vozač sanitetskih kola, priključila se francuskoj vojsci. Posle kapitulacije, pobegla je u Španiju, pa u Portugaliju i odatle u Englesku, gde je prišla De Golovom Pokretu otpora.
       U Nju Delhiju se razvila ljubav između ambasadora i strankinje, što je tada bio veliki politički greh. Nikolišu je bilo jasno kakve ga nevolje čekaju i napisao je pismo Koči Popoviću, ministru inostranih poslova, u kojem ga obaveštava o “svojoj moralnoj i političkoj situaciji”. Koča mu je poručio: “Shvatio sam, kao što shvatam život. Nastoj da svoju situaciju prevaziđeš i ostaneš gde jesi.” Gojko je odgovorio: “Hvala, ali ne mogu.” Tako se sa suprugom Margo vratio u Beograd, gde su ga čekala nova iskušenja. Nudili su mu da se vrati na stari položaj, načelnika saniteta Armije, pod uslovom da se rastane od Margo. Ubeđivanja i saslušanja bila su duga i mučna, uz uveravanje da od te ljubavi neće biti ništa, jer je “ona Francuskinja, iz aristokratske porodice, i neće se prilagoditi našem načinu života”. Posle izvesnog vremena, Aleksandar Ranković ga je obavestio da je njegov brak odobren i da je takvu odluku doneo lično Tito.
       Da neprijatnost bude veća, dok je boravio u Nju Delhiju, Nikolišu je nestao ključ od kase, u rezidenciji, a odatle su ukradeni pasoš, novac i privatna pošta. Krađa je jedino pogodila Nikoliša i nije imala nikakvih diplomatskih posledica. Ali upravo ovaj događaj, koji je upisan u njegov policijski dosije, poslužiće trideset tri godine docnije u bestidnom obračunu sa Nikolišem. Kako se on eksponirao u odbrani Srpske akademije nauka i umetnosti povodom Memoranduma, braneći načelo da se ne može suditi o nečemu što predstavlja samo radni papir i što Akademija nije usvojila, vlast je posebno iritirao njegov istup, jer se radilo o uglednom revolucionaru, i politička hajka, inicirana u partijskim forumima, usmerena je na njegovu ličnost. Odgovarajući na optužbe da se svrstao među neprijatelje zemlje, Nikoliš je javno priznao da je, zaista, neprijatelj: “Ja sam neprijatelj bezbrojnih gluposti koje su počinjene i još se čine. Greške mogu biti oprostive, ali ne i gluposti. Stalno ponavljanje istih grešaka prerasta u kvalitet gluposti. Čini mi se da ovim glupostima upravlja neka đavolska pamet. I rekao bih da taj đavo ‘pije ispod skuta rujno vino’ nekome od moćnika.”
      
       18. januar 1987. godine
       U kompromitaciji Nikoliša, istaknuto mesto je, nažalost, imala “Politika” u kojoj se pojavila odvratna humoreska “Vojko i Savle”, anonimnog pisca (D. Šarenac). Korišćenjem slučaja iz Nju Delhija i “literarnom” dogradnjom, Nikoliš je predstavljen kao politički probisvet, “neurotičan čovek koji povremeno pokušava da se ubije”, kome, “kao klasno svesnom čoveku”, nije smetalo da se oženi “francuskom plemkinjom, verovatno saradnicom njihovih službi”, što će reći špijunkom. Nije zaboravljena ni njegova kćer iz prvog braka za koju je rečeno da se “bogato udala u Francuskoj i kupila jednog rasnog pekinezera”, mada je ona tada bila docent biologije na beogradskom Medicinskom fakultetu i živela u stanu od petnaest kvadrata.
       Više od godinu dana vuklo se Nikoliševo ime po novinama i javnim skupovima, epilog je bio i ružan i tužan. Vremena su se promenila, režimska štampa i vođstvo Srpske akademije nauka i umetnosti pali su u zagrljaj u nacionalnom zanosu, zaboravljen je i Memorandum zbog koga je anatemisana ova uticajna ustanova. Povodom stogodišnjice Akademije, njeno rukovodstvo je došlo na noge glavnom uredniku “Politike” Živoradu Minoviću. U ime Akademije, predsednik Dušan Kanazir uručio je “Politici” plaketu u znak zahvalnosti za sve ono što je ovaj list učinio u oblikovanju nacionalne svesti.
       Dva dana docnije sreo sam Nikoliša i, razume se, nismo propustili da prokomentarišemo gest vođstva Akademije.
       Nikoliš:
       - Razgovarao sam o tome sa Luletom (Antonijem Isakovićem). On me je uveravao da tako treba: “Vremena su se promenila, Gojko, sad moramo ići sa Politikom.” Odgovorio sam mu: “Pa idite, ali bez mene!”
      
       28. jun 1990. godine
       Tri godine posle “Politikinog” blamaža, u predvečerje raspada Jugoslavije, Nikoliš je pozvan na skup Srba iz Hrvatske koji žive u Beogradu. Organizatori su želeli njegovo prisustvo, kao uglednog Srbina iz Hrvatske, sina pravoslavnog sveštenika, koji se još davnih šezdesetih godina, u pismima Titu i Vladimiru Bakariću, bunio zbog ekonomskog zapostavljanja naroda Like, Korduna i Banije, i među prvima je osudio hrvatski “maspok”. Organizatori su, verovatno, imali na umu i to što je Nikoliš ustao u odbranu Srpske akademije povodom Memoranduma.
       Četiri hiljade uznemirenih ljudi, puni gorčine i straha za sudbinu Srba u Hrvatskoj, oduševljeno je dočekalo Nikoliša kada je izašao na govornicu, u Sava centru. No, ubrzo se pokazalo da to nije onaj Nikoliš kakav bi odgovarao užarenoj atmosferi u dvorani, punoj nacionalnog naboja. Istina, on je rekao da savremena politička strategija Tuđmanovog rukovodstva prema Srbima u Hrvatskoj predstavlja tihi, potajni genocid, i da razume strahovanje svojih zemljaka, ali izlaz iz katastrofe on nije video u ratu, već u mirnom, demokratskom raspletu krize. To svoje gledište objasnio je kasnije u javnim istupima. Šibao je po svima, velikosrbima, velikohrvatima i velikomuslimanima: “Svedoci smo skoro sveopšteg raspadanja. Raspadaju se neukopani leševi, i to pred očima egzekutora, raspadaju se nacije, savezi, stranke, brakovi, porodice, i na najveću žalost - individue. Veći deo generacije stoji kao tužni posmatrač voza koji juri, po mom osećanju, u strmoglav. Niko me ne može uveriti da od tog raspadanja imaju bilo kakve koristi narodi koje su moćnici uspeli da zatruju.”
       Put iz sunovrata Nikoliš je nalazio u savezu sa demokratskim Hrvatima, u suživotu u okviru Hrvatske, kao geografskog pojma, u Gandijevoj strategiji i taktici nenasilja kojom bi se obnovila nekadašnja kulturna prava Srba, “bar ona koja su postojala za vreme Austrougarske monarhije”. On je podsetio da je čitavo područje u kojem žive Srbi neka vrsta leopardove kože i da je čista iluzija stvaranje samostalne Države Krajine, jer je jednaka autogetizaciji i krajnjoj bedi: “Slabić koji se samo kočoperi srpstvom, ili proliva suze nad sudbinom, ne može da očekuje ništa dobro ni od balvana, ni od gričkih veštica, ni kaptolskih veštaka.”
       Za Nikoliševu umerenost nije bilo razumevanja u Sava centru. Dok je govorio, čula su se negodovanja, zvižduci i dobacivanja: “Sramota, generale!” “Takvi su nas doveli gde smo!” Posramljen i izviždan, Nikoliš je, posle intervencije predsedavajućeg da “skrati svoje izlaganje”, usred svoje reči napustio govornicu. A sve se to odigralo pred očima njegovih prijatelja, akademika i pisaca, sa kojima je delio disidentsku sudbinu: oni su mirno, bez reagovanja, propratili ovu mučnu scenu. Bio je to kraj njegovih zabluda i posrtaja koje je opisao na stranicama “Borbe” kao svoje veliko otrežnjenje: “Osećao sam intenzivnu satisfakciju, jer sam se za ta četiri sata oslobodio još jedne iluzije (a iluzijama sam, na nesreću, sklon), došavši do spoznaje s kim imam posla. U zdravlje, prijatelji!”
       Sreo sam ga nekoliko dana kasnije i zabeležio njegov kratki komentar:
       - Kao što vidiš, postao sam univerzalni disident: od Partije, od Armije, od Akademije nauka. Posle istupa u Sava centru, smatraju me i izdajnikom Srpstva. Postao sam disident velikosrpskoj histeriji, što mi odgovara.
       Razočaran, usamljen i oronulog zdravlja, napustio je Beograd 1992. sa svojom suprugom Margo i poslednje godine živeo u Francuskoj. Svojoj prijateljici i saradnici, profesorki Veri Gavrilović (pisac knjige: Gojko Nikoliš - život i delo) povremeno se javljao iz seoceta gde nema ničeg osim telefonske govornice, autobuske stanice i poštanskog sandučeta, i gde se, kako je poručivao, faktički osećao kao begunac: “Ali, ne mogu drukčije. Šta mogu da učinim u zemlji osim fizičke i duhovne patnje?”
       U tužnim pismima, punim sete, upućenim Veri Gavrilović, “do plača ga je mučila nostalgija za domovinom”, ostajući kao “tužan sirak bez iđe ikoga”. Jecajući (“Jadna moja Srbijo i Srpstvo, kakvi sve mangupi vladaju tobom”), prizivao je sopstveni kraj: “Zdravlje mi se srozava. Samo da jednom dođe kraj. Slava i hvala smrti koja prekida muke mučenika i uskraćuje sladostrašće mučitelja.” Umro je 10. jula 1995. godine i kremiran u Le Mansu.
      
       SLAVOLJUB ĐUKIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu