NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Mornari za bure

Dosadašnje iskustvo, nažalost, ukazuje da će se i rasprave o tome kako ustrojiti državu, gotovo izvesno voditi bez neophodnog osećaja odgovornosti i minimuma ritualnog dostojanstva

      Srbija će se u 2003. godini naći u državnoj zajednici koju niko ne zna pobliže odrediti. Ni njeni zidari, ni veliki majstor koji je s vremena na vreme doletao iz Brisela da pogleda da se nešto nije suviše nakrivilo. Nikog više ne zanima da li je to federacija, konfederacija, carinska unija. O praktičnim pitanjima značajnim za svakodnevni život građana i privrede se i ne priča. Tako je i bolje. Jer ako bi se o tome pregovaralo i sporazumevalo kao o nesrećnoj Ustavnoj povelji, gotovo je izvesno da ne bismo skoro videli rešenja.
       Kad se ovoj slici srpske države dodaju signali s Kosova (koje je deo Srbije samo u obzirnim izjavama zvaničnika koji odluče da se pozivaju na Rezoluciju UN 1244), onda se i najokorelijem ateisti ukazuje slika raspeća u kome nema ničeg uzvišenog.
       Unutrašnje političke borbe, bez principa i društvenog cilja, uklonile su krajem ove 2002. poslednje ostatke optimizma u zemlji, koja je, treba li na to podsećati, pre dve godine “jurišala na nebo”.
       A ovih dana na periferiji glavnog grada odjeknule su eksplozije koje su građane podsetile na traumatično NATO bombardovanje iz 1999. godine. Ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović, koji je dosad priznavao postojanje organizovanog kriminala i najavljivao odlučan obračun, razaranje firme “Difens roud” okarakterisao je kao “teroristički čin”. Prelazak u “višu fazu” logičan je sled. Jer “krvava 2002.” donela nam je pune TV- dnevnike i novine izveštaja o obračunima i profesionalnim likvidacijama. Rezultati istrage za oko 150 tih obračuna na asfaltu, kako su prebrojali mediji, nisu stigli. Šta će, tek, ovako (ne)organizovana država pred terorizmom.
       Možda bi naša “politička elita” mogla da se dogovori o donošenju ustava. Tako bi stanje moglo početi da se sređuje po logičnom redu. Dosadašnje iskustvo, nažalost, ukazuje da će se i rasprave o tome kako ustrojiti državu, gotovo izvesno voditi bez neophodnog osećaja odgovornosti i minimuma ritualnog dostojanstva. Gotovo da se može očekivati finale besplodnog nadigravanja definitivno rascepljenog DOS-a u kome se interesi građana sasvim gube.
       U ekonomskoj oblasti stvari ne stoje ništa bolje. Najviše optimizma pokazuju oni iz vlasti koji teškoće u 2002. godini objašnjavaju kao posledicu “stvaranja uslova za ubrzavanje refromi”. Nepoverenje među građanima nepovratno raste. A uveravanja kako “svakog dana u svakom pogledu napredujemo”, izgleda, uopšte ne mogu da izdrže proveru ozbiljnih stručnih analiza. “Ulazimo u najtežu godinu sprovođenja reformi i biće veliki uspeh ako se zadrži sadašnji nivo standarda”, tvrde istraživači iz Ekonomskog instituta u Beogradu. I uprkos hrabrenjima koja znaju iskopati statističari, “da nam je plata u oktobru imala veću kupovnu moć u odnosu na decembar prošle godine za 7,7 odsto”, realisti znaju da “moramo biti strpljivi do dolaska boljih vremena” (Boško Mijatović).
       Možda bi građani i stegli kaiš kad bi imali pred sobom institucije, jasna pravila i program u koji bi se moglo poverovati. Da je nekadašnja “demokratska opozicija Srbije”, kad je postala vlast, uspela da uveri stanovništvo kako smo svi na gradilištu “nove Srbije” na istom poslu i kako je cilj tako postavljen da vredi da svi zapnemo jer nas čekaju pravda, red i poštovanje svačijeg dostojanstva, podrška bi danas bila mnogo, mnogo veća. Ali test-predigre kao ona sa bučno najavljivanim Zakonom o ekstraprofitu nisu donele nikakva ohrabrenja.
       Kad se tome doda politika koja se svela na sukob ličnosti, Đinđić i Koštunica, sve veći broj razočaranih što iz inata (tako građani objašnjavaju obrt na lokalnim izborima), što iz uverenja, razmišljaju i o trećoj ličnosti. I tako se pre dve godine potpuno marginalizovani Vojislav Šešelj pojavio kao jedini stvarni pobednik u dve neuspele trke za mesto predsednika Srbije. Dve Pirove pobede demokratskog kandidata Vojislava Koštunice možda će dobro pozicionirati njegovu partiju za parlamentarne izbore, ali je jasno da je glasanje za lidera radikala podrška obećanjima za rešavanje problema koja i ne insistiraju na demokratskim formama. Slaba je uteha što i u većini evropskih zemalja takve snage “dižu glavu”. Ono što Evropa toleriše kod sebe, bar zasad kod nas neće tretirati kao normalno. Gubimo vreme. To je jedino izvesno. Može li se u 2003, ipak, učiniti nešto više? U novogodišnjim čestitkama govorimo da može. Ali, imamo li mornare za ove bure? Pitanje je zaista dokle vide oni koji su tako samouvereno i demagoški autoritativno ukidali TV-pretplatu pre dve godine da bi je sad vratili kao nužnost? Znaju li oni put? Na ulasku u 2003. sve je manje građana koji su uvereni u njihova znanja. Nije to dobar početak za jednu tešku godinu.
      
       SLOBODAN RELJIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu