Ovoga puta, prema Mesiću, bosanski, odnosno hercegovački Hrvati ne mogu da se izdvoje u zaseban entitet samo zato što im to ne da međunarodna zajednica. A ova im opet to ne da samo zato što su Muslimani opasni kada ostanu sami?!

       Bošnjaci su listom potencijalni islamski teroristi i samo ih trajno prisustvo Hrvata u zajedničkom entitetu može spriječiti da krenu u akciju. To je otprilike poenta poruke koju je Stjepan Mesić onomad odaslao preko Une posredstvom sarajevskog izdanja zagrebačkog Jutarnjeg lista.
       Nije teško pretpostaviti kako su Bošnjaci pročitali novogodišnju čestitku predsjednika Hrvatske, koga su, bar do sada, u olimpijskom gradu od milja nazivali Stipe Bosanac. Ta netom iznevjerena politička ljubav započela je zapravo još u finišu Mesićeve predizborne kampanje kada se, tada samo predsjednički kandidat u Hrvatskoj okomio na nacionalno radikalne sunarodnike u susjednoj BiH. Svako njegovo kasnije predsjedničko gostovanje u Sarajevu započinjalo je izjavama koje su razgaljivale “mehku” bošnjačku dušu. Jednom je to bilo raskrinkavanje hrvatske agresije na Bosnu u jesen 1993, drugi put upozorenje zapadnim Hercegovcima da svoje lokalne probleme imaju rješavati u Sarajevu a ne u Zagrebu, treći put je to bilo zalaganje za kantonizaciju umjesto entitetske podjele BiH, itd. I svaka posjeta se završavala u neformalnom druženju do zore sa sarajevskim estradnim zvijezdama, sportistima, umjetnicima po baščaršijskim kafićima, koje su domaćini euforično medijski propraćali.
      
       Opasni
       Istina, ovaj državnik, koji je volio da prepričava kako se razišao sa HDZ-om upravo zbog Tuđmanove politike prema Bosni, i ovom prilikom se iz Zagreba suprotstavio inicijativama za izdvajanje hrvatskog entiteta iz zajedničkog sa Bošnjacima, ali je obrazloženje bilo tipično tuđmanovsko. Kako dnevnik Danas prenosi informaciju agencije FoNet, “Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić izjavio je da međunarodna zajednica ne može dopustiti uspostavljanje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini jer bi to dovelo do uspostavljanja radikalne islamske tvorevine u srcu Evrope. Mesić navodi da bi uspostavljanje Herceg-Bosne ili trećeg hrvatskog entiteta dovelo do toga da bi se Bošnjaci našli u neprijateljskom okruženju. Nova, isključivo islamska tvorevina bila bi remetilački faktor i jezgro terorističkih skupina. Bila bi to nova Palestina usred Evrope.”
       Očigledno, mađunarodni imperativ da BiH ostane cjelovita i jedinstvena barem u okviru svog većeg entiteta zvanog Federacija, Mesić po prvi put nije obrazložio po bošnjačkom ukusu. Odnosno, nije rekao da je to kontinuitet savezništva iskovanog u zajedničkoj borbi protiv srpskih agresora, objektivni interes države Hrvatske i hrvatskog naroda, kako onog lokalnog, tako i onog u matici, da je to svenacionalna obaveza koju su zajedno potpisali u Vašingtonu i Dejtonu; da je to multietnička perspektiva regionalne integracije u EU. Ne, ovoga puta, prema Mesiću, bosanski, odnosno hercegovački Hrvati ne mogu da se izdvoje u zaseban entitet samo zato što im to ne da međunarodna zajednica. A ova im opet to ne da samo zato što su Muslimani opasni kada ostanu sami?!
       Prije svega je, naravno, sporno već samo njegovo miješanje u unutrašnje stvari susjedne države. Zatim, odakle mu pogotovo pravo da uređuje odnose među Bošnjacima pa indirektno i među Srbima. Dalje, ko ga je ovlastio da tumači stavove međunarodne zajednice koje niko od zvaničnika ni UN ni EU nikada, bar javno, nije izrekao. I, napokon, na osnovu čega može da tvrdi da bi Bošnjaci prepušteni sami sebi, tj. svoji na svome, neizbježno masovno skrenuli u militantni radikalni islamizam. Da li je to Mesićevo, i ne samo njegovo, objašnjenje zašto Bošnjaci, iako treći narod po veličini u ex-Jugoslaviji, nisu dobili koliku-toliku državu. Ako je perspektiva ekstremizacije neizbježna i kada je riječ o neosporno najsekularnijem muslimanskom narodu u svijetu, ne znači li to stavljanje znaka jednakosti između islama i radikalizma, fundamentalizma, fanatizma, militarizma, terorizma. I da jeste tako, otkuda Mesiću da bi prisustvo Hrvata koji nisu ništa manje intenzivni katolici nego što su Bošnjaci intenzivni muslimani, deradikalizovalo islamske vjernike u BiH. Nije li jednako realna pretpostavka, koja se uostalom u bosanskoj postdejtonskoj praksi potvrđuje, da se političke, nacionalne, pa i vjerske, razlike uzajamno pothranjuju i produbljuju, a ne neutrališu i ublažavaju.
       Jedini Mesićev odgovor je “da bi se uspostavljanjem hrvatskog entiteta Bošnjaci našli u neprijateljskom okruženju”. Najprije, nije jasno šta je htio da kaže sa promjenom okruženja, jer Bošnjacima se Hrvati svakako nalaze i sa zapadne i sa sjeverne i sa južne strane. Bilo da je riječ o Hrvatima iz Bosne ili iz Hercegovine ili iz Hrvatske, bilo da se nalaze samo u drugom kantonu, ili u drugom entitetu, ili čak u drugoj državi, Hrvati u svakom slučaju čine fizičko okruženje, i tu eventualno konstituisanje trećeg entiteta ne bi ništa promijenilo.
       Drugo je pitanje kakav je predznak tog okruženja - prijateljski, neutralan ili neprijateljski, a Mesić veli da je baš neprijateljski. Za tu tvrdnju, istina, nije teško naći brojne svježe ilustracije, ali nije lako principijelno braniti da je antibošnjaštvo i antimuslimanstvo generalan i definitivan stav njegovih sunarodnika na kojem treba graditi komšijske odnose i proevropsku politiku. Uostalom, konsekventno Mesićevoj paradoksalnoj tezi da je integracija potencijalnih islamskih terorista (Bošnjaka) u neprijateljsko katoličko okruženje (Hrvata) najbolji način da se oni pacifikuju, postoji i bolje rješenje od zajedničkog entiteta. Takvo rješenje je čak međunarodno politički trasirano Vašingtonskim sporazumom, koji predviđa konfederaciju bošnjačko-hrvatskog entiteta sa državom Hrvatskom, ali o tome nikada kasnije iz Zagreba, pa ni ovoga puta od Mesića, nismo čuli niti jedne jedine riječi.
       Na kraju svoje kratke ali znakovite izjave Mesić zaključuje da bi bošnjački entitet u Bosni “bio nova Palestina usred Evrope”. Koliko je, međutim, poznato, palestinski problem nije u tome što je ovaj narod samorazgraničenjem susjeda dobio sopstvenu državu pa zbog toga postao “remetilački faktor i jezgro terorističkih skupina”, nego, valjda, sasvim obrnuto. Paralela sa Bošnjacima je moguća samo utoliko što su prilikom raspada SFRJ Muslimani u nacionalnom smislu, iako po brojnosti treći narod, jedini ostali bez bar kolike-tolike države.
      
       Tuđman
       Razlika jeste u tome što su se potonji Bošnjaci nakon dvoumljenja između varijante podjele BiH u kojoj bi im pripalo “onoliko koliko mogu prosperitetno kontrolisati” (A. Izetbegović) i varijante cjelovite i jedinstvene (unitarne) BiH u kojoj čine (aktuelno relativnu, a potencijalno apsolutnu) većinu, opredijelili za drugu varijantu. Dok su prvu varijantu preferirale komšije a odbijao Zapad, sa drugom je bilo obratno, pa je u Dejtonu napravljen kompromis - Bosna cijela ali u dva dijela. Za razliku od Srba, koji su se koncentrisali u manjem entitetu, Hrvati su u većem ostali zajedno sa Bošnjacima, ali ta fizička bliskost nije proizvela interetničku intimizaciju, nego je generisala konflikte i reaktuelizovala ideju o trećem entitetu. Kako vidimo, čak je ni Mesić po prvi put ne osporava samu po sebi bilo kakvim autoritetom argumenata, nego isključivo argumentom autoriteta međunarodne zajednice, iza koje, prema njemu, ispada da stoji ideologija krajnje evroameričke desnice koja islam poistovjećuje sa terorizmom.
       U Sarajevu bi jedino mogli da zaključe da je Franjo Tuđman bio ipak bar relativno bolji jer je govorima da su Hrvati dobili međunarodnu zadaću da civiliziraju, kultiviziraju, europeiziraju Muslimane u BiH, barem otvarao perspektivu pomirenja. No, dok je povodom Koštuničine benigne predizborne izjave polovinom minule godine, u Sarajevu napravljen pravi međunarodni politički skandal, na teške riječi “Stipe Bosanca” nema ni izbliza takvih reakcija...
       Istina, samo nekoliko dana kasnije u selu pored Konjica likvidirana je tročlana hrvatska porodica, a osumnjičen je Moamer Topalović, član Islamske aktivne omladine, zaposlen u arapskoj humanitarnoj organizaciji, i kao jedini motiv se pominje vjerski fanatizam. U prvi mah izgleda kao da ovaj zločin daje Mesiću za pravo, ali prvi domaći akt islamskog teorizma se ipak dogodio u zajedničkom entitetu.
      
       DR NENAD KECMANOVIĆ