NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Opipavao je puls Srbije

      Od dosadašnjih reagovanja stručne javnosti na vest da bi u našoj zemlji mogao da se rodi prvi klonirani čovek, zabeleženo je samo zgražavanje i ograđivanje od takve mogućnosti. Niko još nije izneo argumente u odbranu ove ideje što kazuje i profesor dr Nebojša Radunović, načelnik Humane reprodukcije na Institutu za ginekologiju i akušerstvo.
      
       Kako onda gledate na posetu italijanskog ginekologa Severina Antinorija Beogradu?
       - Ja ne mogu govoriti u ime organizatora, niti o njihovim motivima, ali ne vidim ni veliki problem u tome. Ako je neki kolega iz sveta pokazao želju da učestvuje u jednom stručnom seminaru ne vidim razloge zašto mu to ne bi bilo omogućeno. Druga je stvar to što su učesnici ovog skupa želeli da čuju od njega u kojoj meri je njegov naučni postupak odmakao i koji su rezultati, a umesto očekivane diskusije, dobili su samo mnoštvo EPP poruka.
      
       Da li znači da vi sumnjate u njegovu naučnu kompetentnost?
       - Mislim da je on neko ko opipava puls sveta i gleda kako gde javnost reaguje na moguće eksperimente.
      
       Kakav je vaš stav prema mogućnosti kloniranja ljudi i da li je mogućnost materinstva dovoljan razlog?
       - U pitanju je skrivanje prave istine. Danas postoji mnogo postupaka kojima je moguće ostvariti materinstvo, tako da mislim da metod kloniranja, koji do sada ima mnogo neuspeha i kada su životinje u pitanju, nije pravi put za ostvarivanje ove želje.
      
       Kao što je vantelesna oplodnja nekada izazivala interesovanje običnih ljudi da spoznaju kojim načinom se ostvaruje, tako se sada postavlja pitanje kako se vrši kloniranje. Stručnjaci nisu često u stanju da to objasne jezikom razumljivim laiku.
       - Naučnici često imaju problem da to prevedu na običan jezik, jer se oni u svom svetu dobro razumeju. Takođe, postoji i strah od pogrešnog izražavanja koje bi im kolege mogle zameriti. Poseban dar je umeti preneti svoje znanje drugima, pa i čitaocima koji, recimo, nikada nisu ni čuli za kloniranje. Prevođenje na laički jezik jednog naučnog postupka ne znači da se vaše znanje dovodi u pitanje, već je to samo kvalitet više.
      
       Da li biste pokušali čitaocima NIN-a da objasnite ovaj postupak jer sam sigurna da nisu savladali gradivo?
       - Da pokušamo.
      
       Antinori je izjavio da će klonirani čovek koji bi trebalo da se rodi, imati 20 odsto osobina od majke i 80 odsto od oca. Čak su i neki stručnjaci rekli da im nije jasan ovakav raspored naslednih osobina. Kako vi to objašnjavate?
       - Kao prvo, da objasnimo da ćelija ima jedro koje je srce svih naših osobina, odnosno u njemu se nalazi genetska struktura koja je specifična za svakog čoveka i zapisana je u 46 hromozoma koje ima svaka ćelija u našem organizmu. Samo polne ćelije, jajna i spermatozoid imaju u svojim jedrima po 23 hromozoma, pa ih zato zovemo jedarcima. Pri oplođenju jajne ćelije dolazi do spajanja njenog jedarca sa jedarcem iz spermatozoida i to novo jedro šalje signal, da tako kažem, “poštarima” u ćeliji, da je došlo do začeća i da bi oni trebalo da prenesu ostalim radnicima u ćeliji, tj. citoplazmi šta da se radi. Tu bi mogla da se izvede analogija sa fabrikom. Ako je jedro upravljački organ, tzv. poštari su, stručno rečeno, mesindžer ribonukleinska kiselina (MRNK), radnici su onda ostali delovi ćelije koji dobijaju zadatak od jedra da proizvedu još jednu takvu fabriku. U procesu kloniranja potrebno je u oplođenoj jajnoj ćeliji zameniti to novostvoreno jedro, jedrom iz ćelije organizma čoveka koji želi sebe da klonira, a koja nije polna. U tom slučaju stvara se novi organizam sa genetskom strukturom donatora klona.
      
       Da li je svejedno u kom će se trenutku izvršiti zamena jedara?
       - E, vidite tu je najsporniji momenat za nauku. Trenutak kada poštari koje sam spomenuo, dolaze da preuzmu informaciju od jedra, bazična nauka ne može da prepozna. Dakle, neki mogu da budu brži, a neki sporiji pa se može desiti da je neki “poštar” već odneo informaciju od jedra stvorene bebe čije se jedro zamenjuje jedrom davaoca klona. Taj vremenski trenutak, delić sekunde kada je potrebno jedno jedro zameniti drugim, jeste nepoznanica. Zbog toga klonovi ne uspevaju i dolazi do mutacija. Kod različitih vrsta taj vremenski interval kada “poštari” preuzimaju informacije, takođe je različit. Duži je kod nižih vrsta nego kod čoveka.
      
       To bi onda značilo da onih 20 odsto osobina od majke koje Antinori spominje, u stvari ne postoje?
       - To što je on rekao možda bi moglo da se odnosi na izvesni doprinos novom organizmu, odnosno razvoju embriona, koje daje ooplazma jajne ćelije majke.
      
       Da li bi to onda značilo da bi novorođeni klon bio identičan sa kloniranom osobom samo ako bi majka rodila sebe?
       - Teoretski, majka bi mogla da bude sebi majka, ali ni to ne znači da biste dobili identičnu osobu. Naš genom se formira rođenjem i te osobine se nalaze u svim ćelijama u organizmu. Traženje mape gena utvrdilo je da se oko jedne četvrtine tog genetskog lanca nije moglo protumačiti. To znači da je kroz naš život prolazilo mnogo drugih informacija i da ćelije nisu iste kao što su bile u embrionalnom stadijumu, odnosno da su u njih upisani razni ataci na organizam kao što su virusi i drugi spoljni uticaji. Jedino je polna ćelija manje podložna promeni genoma.
      
       Znači da u svakom slučaju jednojajčani blizanci više sliče jedan drugom nego klon kloniranom?
       - Da. Mnoge stvari kojima smo naučno ovladali, opet se ponašaju neobjašnjivo. Recimo, vantelesna oplodnja je postupak za koji smo mislili da smo ga u potpunosti savladali, ali ipak ne zatrudni svaka žena koja je veštački oplođena. Ako postupak ponavljamo precizno i više puta, zašto ne zatrudni svaka? Nemamo odgovor.
      
       Dakle, želja nekih da se ponovo rode ili do toga dođu prečicom koja se zove kloniranje, ostaće jalova?
       - Tako stvari stoje. Priroda je toliko superiorna da nam samo pomalo oslobađa prostor za saznanje. Možda je dobro što nam ne dozvoljava da uzmemo u potpunosti stvar u svoje ruke.      
      
       OLIVERA KOVAČEVIĆ
      
      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu