NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Vojnička priča

Za sva dela Olega Pavlova može se reći da su autobiografska. On to objašnjava činjenicom da je u armiju otišao mlad i jak, a vratio se, kako kaže, kao “skriveni invalid”

      Opasnost da “Buker” u Rusiji postane politička nagrada definitivno je prošla. Vladimir Sorokin dobacio je samo do užeg izbora. Ipak, sve do poslednjeg trenutka kulturna javnost Rusije je strepela da će žiri svoju podršku kontroverznom piscu čija su dela letos spaljivana na ulicama Moskve, demonstrirati tako što će mu dati nagradu - isto onako javno kao što su ga uvrstili u najuži izbor govoreći da time pokazuju svoju podršku piscu i zalaganje za slobodu umetničkog izražavanja.
       To se nije dogodilo - nagradu “Buker” i 12,5 hiljada dolara dobio je, nedavno, mladi pisac Oleg Pavlov, autor romana “Karagandinske devetine”. Njemu su 32 godine a u književnost je ušao početkom devedesetih, romanom “Državna bajka”, objavljenom u “Novom miru” i već tada se našao na listi finalista “Bukerove” nagrade. Zajedno s romanom “Delo Matušina”, i “Karagandinske devetine”, “Državna bajka” čini trilogiju “Istorija poslednjih dana” koja je nedavno objavljena u jednoj knjizi.
       Mladi pisac ima vrlo zanimljivu biografiju - krajem osamdesetih bio je pozvan u sovjetsku armiju - poslali su ga u srednju Aziju. Tako se moskovski dečak našao u sasvim drugom svetu: svuda oko njega siromaštvo i bedna azijska sela, prljava deca u kanalima za navodnjavanje... U susednom vojnom logoru pomrlo je 15 vojnika kojima na vrućini od 50 stepeni nisu dali vode. Svi su bili iz Moskve. Stigla je komisija da ispita slučaj. Da bi sakrili tragove, sve vojnike iz Moskve su jedne noći spakovali i poslali iz Taškenta. Tri dana su putovali u vrelom vagonu ne znajući kuda ih voze. Konačno su dospeli u selo Karabas u Karagandi. Karabas je, kaže pisac, za njega postao ono što je Mirgorod za Gogolja, Stargorod za Ljeskova.
       Vrativši se iz armije pročitao je “Arhipelag Gulag”. Činilo mu se da je Solženjicin opisivao Karabas. I to je bio logor u kome nisu bili zarobljenici već regularna vojska. Tu je umrlo nekoliko desetina vojnika, a kada je stigao u Moskvu, kaže, bilo mu je užasno teško da se vrati normalnom životu sa svim onim iskustvom koje je tamo stekao.
       Za sva njegova dela može se reći da su autobiografska. On to objašnjava činjenicom da je u armiju otišao mlad i jak, a vratio se, kako kaže, kao “skriveni invalid”, s veoma jakom glavoboljom. Oslobođen je zbog psihičkog stanja. Dok je bio u vojsci svakodnevno se govorilo o dezerterima, o napadnutim karaulama... Svet u kome je živeo bio je strašan. “Stojiš noću na straži s oružjem i misliš da u slučaju da neko pokuša da beži, moraš da ga ubiješ. Svakodnevno viđaš zarobljenike - polugladne, osakaćene, kako se suše na suncu koje peče... Potpuno si otupeo - tri sata spavaš, tri si na straži, pa opet spavaš... I tako mnogo meseci...” Zato je, kaže “moj pogled na svet tragičan. Za mene nisu najvažniji socijalni problemi već početak svih početaka, večnost. Za moje junake važniji je odnos sa zemljom, nebom, sudbinom, nego s društvom.”
       Nedaće nisu prestale ni po dolasku iz vojske - mladić kome je bilo tek nešto više od 20 godina nije nigde mogao da se zaposli - čim bi videli njegovu vojnu knjižicu, svi su želeli da ga se što pre oslobode. Radio je kao stražar, kao čuvar, tamo gde su zapošljavali samo starce i invalide. Tek je u literaturi uspeo da nađe pravi smisao života. Ali ne i novac za život. Kada je 1994. dobio honorar za “Državnu bajku”za njega je mogao da kupi samo boks cigareta. Shvatio je da pisanje nije posao već služenje ideji, talentu, svojoj muzi. Sada kad je za njim deset godina spisateljskog rada, puno napisanog, stalno se nešto ponovo izdaje, stiže neki novac. Ali, honorari su, kaže “kao dar Božji: Ako je Bog dao - hvala, ako nije - šta da se radi... Sve je Božja volja”.
       Nagrađeni roman je priča o vojniku koji prati sanduk s telom drugog vojnika na karagandinsku železničku stanicu. Prašnjave gradske ulice, tamni hodnici mrtvačnice, mrtvi vagoni na pruzi... Jedan od članova žirija rekao je da je to “prava, sveža, ruska literatura”.
       Ceremoniji dodele “Bukera” prisustvovali su svi pisci koji su ušli u najuži izbor, osim jednog - skandal-majstora Sorokina koji je nagradu nazvao “detetom koje je istrulilo u majčinoj utrobi”. Odrekao se i dela nagarade (1 000 dolara) koji mu pripada kao finalisti, ali nije propustio da prethodno sazna koliki je taj deo.
      
       LJUBINKA MILINČIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu