“Ako vi mene sad pitate kako je bilo devedesetih, morao bih proći nekakvu psihičku seansu da se toga prisjetim, a to mi ne pada na pamet, jer se sve pretvara u neku mračnu melasu. Tko živi u prošlosti, umire”

      Porijeklo je nešto različito od osjećaja”, tvrdi hrvatski pisac Simo Mraović, “po osjećaju, ja sam vjerojatno Ciganin”. Stvari, međutim, stoje nešto drugačije, jer je Mraović prvi poratni domaći pisac koji se kandiduje za NIN-ovu nagradu. Činjenica da je ovaj tridesetsedmogodišnji Zagrepčanin zapravo Srbin, neke je domaće kritičare navela na zaključak da je reč o “manjinskom piscu”. Njegov “Konstantin Bogobojazni” automatski je u delu javnosti dobio oznaku “manjinskog romana” i vrtoglavom brzinom stigao u sam vrh najpopularnijeg štiva alternativne književne scene u glavnom gradu Hrvatske.
       “Konstantin Bogobojazni” neobična je biografija pesnika koji je devedesetih godina hodao Zagrebom i posmatrao ljude oko sebe. U njemu lako mogu da se prepoznaju mnogi pisci, esejisti i pesnici iz Društva hrvatskih književnika, ali i mnogi pijanci sa ove poznate adrese na Jelačićevom trgu u Zagrebu.
       Sledeći nivo čitanja Mraovićevog romana, nudi drugu vrstu duhovitih opisa. U njih svakako spada autobiografsko “otkriće” Sime Mraovića, alias Konstantina Bogobojaznog, da ne pripada većinskom, nego manjinskom narodu u Hrvatskoj. Ili, kako to ironično kaže sam Mraović: “To mi je bio totalni šok!”
      
       Gospodine Mraoviću, šta danas znači biti “manjinski pisac” u Hrvatskoj? Po čemu se takav autor razlikuje od ostalih sa domaće književne scene?
       - Postoje samo pisci, ništa drugo. Ovdje svakako nisam manjinski pisac, nego naprosto pisac. Po statusu i svemu ostalom. Taj žanr “manjinskog romana” jednostavno ne postoji. Govoreći o “Konstantinu Bogobojaznom”, jedan se kritičar našalio i rekao da ne postoji manjinski, nego manjkav roman. Zapravo se prepoznao u jednom od likova romana. Bio je malo povrijeđen, pa me “iscipelario” u svojoj kritici. U svakom slučaju, moj je roman teško ugurati u takve kategorije. “Konstantin Bogobojazni” je višeslojna priča, ali istovremeno i vrlo lagana za čitanje. Naravno da u tome ipak ima problema. Najveći problem za domaću književnu kritiku koja ovdje ide “main stream-om” nije činjenica da je lik iz romana, silom prilika, pripadnik jedne manjine. Bilo koje manjine, ne mora to biti “ona manjina”. Problem je u tome što on spava s djevojkama, a taj je seks malo opisan u knjizi. To je odmah postalo vrlo nezgodno i traumatično za taj “main stream” koji nema smisla za duhovito. Srećom, čitalačka publika ima. Pa se zato i odazvala preko svih mojih očekivanja.
      
       Koliko ste zadovoljni publicitetom koji je u kratkom roku izazvao vaš roman “Konstantnin Bogobojazni”?
       - Ima i negativnih kritika, ali i panegirika. Ništa od toga nisam očekivao, pa sam zaista super zadovoljan.
      
       Vaša knjiga ušla je i u izbor za NIN-ovu nagradu godine. Imate li kontakata sa beogradskim piscima, da li čitate knjige koje tamo izlaze?
       - NIN imam na Internetu i tako sam saznao da sam ušao u izbor trideset od 125 knjiga. Zadovoljan sam tim rezultatom. Vidio sam ostala imena. Konkurencija je jaka, slično kao i ovdje za nagradu “Jutarnjeg lista”. Prilikom prvog sužavanja liste baš sam imao tremu. Kad sam vidio da sam prošao prvi krug, odahnuo sam. Zadovoljan sam i ne treba mi više ništa. Kanal kroz koji u oba pravca idu knjige i časopisi, svakako je sužen. On je, zapravo, privatan. Uvijek kad netko ode u Beograd, vrati se s hrpom knjiga i časopisa. Tako se uglavnom kroz priču sazna što se tamo događa. Kad kolege iz Beograda dođu k nama, mi im ispričamo svoju priču, a oni se kući također vrate s hrpom knjiga i časopisa. Sad se tek potpisuju ti nekakvi sporazumi, pa možda to i dođe na neki normalniji teren. Kultura vam je uvijek najopasnija stvar. I prije, dok su jedni ratovali protiv drugih, međusobno su trgovali naftom, tenkovima i oružjem, a uz to je cvjetao i šverc. Čim su se stvari malo primirile, trgovina se normalizirala, ali kultura i danas vrlo sporo ulazi u te tokove. Kažem vam, ona je opasna. Ovo drugo, izgleda, nije.
      
       Kritika je vaš roman opisala kao duhovitu i ležernu prozu, ali i kao autobiografiju traumatičnih ratnih godina. Mogu li ta dva pristupa da idu zajedno, barem u literaturi?
       - Meni to nije bilo teško. Imao sam na pameti nekoliko djela. Ponešto sam se oslonio na Jaroslava Hašeka, a ulio sam i malo atmosfere iz “Majstora i Margarite” Mihaila Bulgakova. Imao sam na umu i pjesme Konstantina Kavafija koje jako volim. On je grčki pjesnik koji je prije Prvog svjetskog rata živio u Aleksandriji, a brodio je od visokog društva do socijalnih margina. Kavafis u Aleksandriji tada nije bio manjina, jer su tamo svi bili “izmiksani”. Ali je bio homoseksualac. Poslužio sam se njegovim imenom i u nazivu romana. Dosta toga je napisano u mojim pjesmama, ali se to nije tako čitalo. Zato u ovom romanu nije baš opisano stradanje manjina. Natuknuto je, recimo, kako su i u toj Krajini, u to doba, prolazili “oni drugi”, različiti od onih koji su tamo bili većina. Na jednoj je razini priče vlast, ovdje, tamo ili bilo gdje, a na drugoj su svakodnevni odnosi među ljudima.
      
       Za one koji su devedesete proveli negde dalje, kako je tih godina izgledala domaća metropola viđena očima Konstantina Bogobojaznog?
       - Bilo je komplicirano svima. Uglavnom živim među kolegicama i kolegama piscima, slikarima, glumcima, koji nisu zainteresirani za dnevnu politiku. U takvom okruženju dobijete osjećaj da svi tako razmišljaju. Tu je zid. Tek kasnije shvatiš koliko malo ljudi tako misli. Ponekad je bilo zaista gadno. Pripadnicima svakakvih manjina. I većina. Bilo je i euforično. Danas ste mogli biti na primanju u nekoj ambasadi, a sutra rovati po zadnjoj gradskoj rupi. Dođe neki honorar i ti trošiš pare, jer ionako, šta će ti sutra. Međutim, sutra opet nemaš ni za cigarete, pa je malo traumatično. Ja sam nekako zatvoren za stvari koje su bile jučer. Mada sam vidio da u svim sredinama političari forsiraju krilaticu “oprostiti, ali ne zaboraviti”. Nemojte misliti da je to samo floskula. Političari su vrlo pametni ljudi koji prekrasno žive, međusobno se druže i uvažavaju, a formula je, uostalom, i smišljena zato da na vlasti ostanu do smrti. Ne pojavljuju se političari tako da se rađaju novi ljudi i preuzimaju vlast. Promjene nema sve dok oni prije njih ne riknu. Oprostiti, ali ne zaboraviti, parola je za održavanje vlasti. Ako čovjek u sebi nosi ružne stvari, s njima ne može živjeti. Definitivno mora poludjeti. Ako vi mene sad pitate kako je bilo devedesetih, morao bih proći neku psihičku seansu da se toga prisjetim. A to mi ne pada na pamet. Pogotovo mi ne pada na pamet nabrajati ružna iskustva, jer se to poslije pretvara u neku mračnu melasu. Skoro da je bolje to i potisnuti. Tko živi u prošlosti, umire. I to vrlo brzo i vrlo doslovno. Ostati mlad znači živjeti za danas, i za sutra. A jučer, baš i ne znam što je bilo.
      
       To je odličan recept za dug život, ali se u domaćem podneblju teško primenjuje...
       - Ma znate, mislim da se taj recept kod nas baš jako primjenjuje. Ljudi naprosto tako žive. Za danas, i za sutra. To radi velika većina ljudi. Na primjer, nominalno ovdje postoji između sedamdeset i osamdeset posto vjernika, ali se ljudi tako ne ponašaju. Ponašaju se onako kao što se ponašaju ljudi u Evropi i ostalim dijelovima svijeta. Najnormalnije žive. Trče za svojim sutra. Odgajaju dječicu, kupuju aute, potpisuju čekove, podižu kredite.
      
       Kako zapravo doživljavate godine koje su prošle? Kao vreme koje treba da se relativizuje humorom, što delom i činite u romanu, kao duhovno stanje koje traži katarzu u književnosti, kao traumu pojedinca? Ili nekako drugačije?
       - Mislim da je najbolji lijek, nekakva pilula protiv svega toga, smijeh. Zato sam se i potrudio da sve u mom romanu djeluje malo bleskasto i duhovito. Taj smijeh prezire to vrijeme i te situacije. Da je netko sjeo i napisao ozbiljnu dramu o svim tim strašnim stvarima, nitko to ne bi mogao čitati. Možda niti sam autor ne bi to mogao napisati bolje nego što je već napisano u dnevnim i tjednim novinama. To je samo po sebi već užasno. Tu nema ničeg zahvalnog za inspiraciju.
      
       Nedavno ste gostovali u Dubrovniku i Podgorici. Kako vas je dočekala književna publika?
       - Tamo sam čitao odlomke iz romana “Konstantin Bogobojazni”, a odlomke iz svojih djela čitali su i kolege Dalibor Šimpraga i Igor Lasić. Bili smo fantastično primljeni. I u Dubrovniku, i u Podgorici bilo je urnebesnih reakcija, ali to još uvijek ništa ne znači. Niti da je moj roman dobar, niti da je loš. Možda samo da je dobro pročitan, pa se to ljudima svidjelo. Tada sam uostalom prvi put u životu uopće bio u Crnoj Gori. Šokirao sam se kad sam shvatio da je to zemlja u kojoj se govori istim jezikom. Nisam znao da je sve totalno isto.
      
       Vaš najnoviji roman izdalo je Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”. Neki misle da je to činjenica s kojom tek treba da se izborite u domaćoj sredini. Koliko su u pravu?
       - Za mene se tu radi samo o oficijelnom izdavaču. Ponuđen mi je honorar za rukopis, a meni je bilo stalo do tog novca. Rukopis sam napravio i predao. To je, po meni, sve. Sad čekam drugu ponudu, a neke su već i stigle.
      
       Neki su vas kritičari opisali čak i kao pripadnika “izgubljene generacije hrvatskih pisaca”. Slažete li se s njima?
       - Može biti da sam izgubljen, to je uvijek moguće. Kritičarima je uvijek zgodno naći neku krilaticu. Inače poštujem institucije i pozitivne i negativne kritike. Znate kako kažu - dobar konj ima stotinu mana, a loš samo jednu. Tu narodnu uzrečicu prodao mi je književnik Pero Kvesić prije nekoliko tjedana i baš mi je mnogo pomogao. Romane ne promoviram posebno, mada volim nastupati. Kažu da to relativno dobro radim, a nastupam tamo gdje mi plate. I to je to. Tako radim već godinama. Volim nastupati s kolegama, a volim to raditi i sam. Uskoro će izići drugo izdanje “Konstantina Bogobojaznog”, u siječnju ili veljači. Mada dio kritike ovdje nikako ne može pristati na to da je “Konstantin Bogobojazni” “manjinski roman”, pišem i dalje. Imam dogovorene tri knjige proze koje uskoro moram predati. Ali, ako čovjek puno mora govoriti o onome što piše, to baš i nije dobro, jer znači da se iz napisanog to teško iščitava.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ