NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ritam bolnog srca

Nastanak infarkta i moždanih udara kod nas je u porastu za 30 do 40 odsto. Nekadašnja granica od 50-60 godina sada se spustila na one između 30 i 40 godina. Istovremeno, sve više dece rađa se sa teškim srčanim manama

      Kada izađete iz lifta na 13. spratu “Instituta za zdravstvenu zaštitu majke i deteta Srbije” na Novom Beogradu, osim što ćete pročitati da ste došli do Odeljenja intenzivne nege kardiohirurgije, tu je i opomena da pre ulaska u prostoriju isključite mobilni telefon zbog pejsmejkera i ostalih aparata koji bebe i decu održavaju u životu. Kod najmlađih se uglavnom radi o urođenim srčanim manama. Nastaju iz više razloga a brojniji su oni kojima se ne zna uzrok. Majke obično kažu da su imale sasvim normalnu trudnoću. To nam potvrđuje i 37-godišnja žena čiji se sin star četiri i po meseca oporavlja od teške operacije na srcu. “Trudnoća je tekla normalno, niko mi nije rekao da će moje dete imati problema. Pre dve godine rodila sam bliznakinje koje su potpuno zdrave, tako da niko nije ništa posumnjao.”
       Srčana mana kod ovog deteta otkrivena je slučajno pre dva meseca. Mališan se prehladio pa su roditelji pribegli kapima za nos koje su inače zabranjene za upotrebu srčanim bolesnicima. “Onda je došlo do hipotermije, potpuno se ohladio, nismo uspeli da ga zagrejemo i došli smo u bolnicu”, priča zabrinuta majka koja je već mesec dana sa detetom u Institutu. Uskoro će izaći, operacija je uspela, bliznakinje jedva čekaju da im se mama sa bratom vrati kući. Naša sagovornica prećutkuje da joj je dete rođeno sa Daunovim sindromom, koji ovakvu decu čini naročito osetljivim.
      
       Pipci političara
       Dečiji kardiohirurg Mila Stajević, zamenica direktora Klinike za dečiju hirurgiju kaže za NIN da ne postoji zvanična statistika koja bi potvrdila da li postoji porast urođenih srčanih mana. Ipak, kroz praksu primećuje “sve kompleksnije srčane mane”. “Samo ove godine moje kolege i ja videli smo desetak hipoplastičnih levih srca, što je prethodnih godina moglo da se vidi samo u rasponu od nekoliko godina. Sve je više dece sa Daunovim sindromom, javljaju se neke bizarne anomalije za koje nisam sigurna da li su češće ili ranije nismo bili verzirani da ih prepoznamo”, sa zadrškom se poverava dr Stajević. U vreme sankcija u ovom Institutu na listi čekanja za operaciju bilo je oko 400 dece i, nažalost, neka od njih nisu dobila šansu za život. Sada je situacija bolja pogotovo od kad je jedan broj dečijih kardiohirurga prešao na Univerzitetsku dečiju kliniku zbog čega su se u međuvremenu liste čekanja na operaciju smanjile. Ipak, u Institutu se još uvek radi sa zastarelim hirurškim instrumentima, izlizanim pincetama, starim respiratorima...
       Jedna loša vest sledi drugu. Ovdašnji kardiovaskularni hirurzi sve češće upozoravaju da su mladi ljudi sve više žrtve infarkta. Nekadašnja granica od 50-60 godina sada se spustila na one između 30 i 40 godina. Nastanak infarkta i moždanih udara kod nas je u porastu za 30 do 40 odsto. Činjenicu da su “staračke bolesti” zarazile mlade lekari pripisuju stresu koji u dužem vremenskom periodu iscrpljuje organizam i njegove odbrambene mehanizme. Ova crna slika se ne odnosi samo na nas. Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, kao i prema podacima svih nacionalnih asocijacija, ove bolesti su tokom poslednje tri decenije najčešće od svih bolesti i predstavljaju vodeći uzrok smrtnosti u svetu. Evropa je sa rušenjem Berlinskog zida, takođe suočena sa velikim pogoršanjem epidemiološke slike kardiovaskularnih bolesti. To se posebno odnosi na zemlje Istočne Evrope. Očigledno je da socioekonomska situacija u zemljama nerazvijenih ekonomija predstavlja nezaobilazan faktor, koji značajno utiče kako na učestalost tako i na smrtnost od ovih oboljenja.
       Ali, po čemu se razlikujemo od razvijenih zemalja? U takvim zemljama Evrope, prema jednom Centru kardiovaskularne hirurgije gravitira od 300 000 do milion stanovnika. Prema jednom od četiri takva postojeća centra u Srbiji, gravitira 2,3 miliona stanovnika uključujući i pacijente iz Crne Gore i Republike Srpske. Podaci evropskog registra Akademije nauka i umetnosti, što se koronarne hirurgije tiče, govore da se radi oko 1 050 operacija, dok ih je kod nas 3,5 puta manje. Na začelju smo kolone. Albanija je na poslednjem mestu - 43 zahvata na milion stanovnika godišnje.
       U stvari, situacija je više nego alarmantna. Profesor dr Ninoslav Radovanović, osnivač i direktor Instituta KVB Sremska Kamenica tvrdi da “Srbija nema para da leči bolesno srce svog naroda”. Samo u njegovoj klinici operacije na otvorenom srcu čeka 800 pacijenata. Podatak je zabrinjavajući ako se ima u vidu da ovaj Institut (ako se izuzme KVB “Dedinje”) izgleda kao ovozemaljski raj u poređenju sa trošnim zdravstvenim ustanovama u Srbiji. Sem priznatog najvišeg rejtinga u profesionalnim krugovima, ovaj institut je dugo važio za ekonomski najjače “preduzeće” u Novom Sadu. Pre raspada SFRJ prosek operacija je bio 1 600 godišnje. U vreme hiperinflacije urađeno je svega 700 operacija na otvorenom srcu. Posle Dejtonskog sporazuma broj operacija se popeo na 1 000-1 100 godišnje i tako je ostalo do NATO bombardovanja. Kada su porušeni mostovi na Dunavu Institut je ostao bez struje, vode i komunikacija.
       Međutim, nije samo rat zagorčavao život bolesnicima i lekarima. Od 1994. godine JUL je vodio pravi rat protiv Instituta u Kamenici i Ninoslava Radovanovića lično. Sva sredstva koja su centralizovana u Fondu Republike Srbije išla su u Beograd i to u “julovske ustanove” pre svih u KVB “Dedinje”, od koga je napravljen centar sa najmodernijom opremom. Ali nisu imali bogzna kakve kadrove. Zbog toga nekolicina kardiohirurga iz Radovanovićeve ekipe odlazi u glavni grad na rukovodeće položaje. U isto vreme komisije po filijalama dobile su direktive da ne daju upute za Kamenicu. Netrpeljivost prema stručnjaku svetskog glasa kulminirala je 11. maja 1999. godine, kada je Radovanoviću uručen otkaz na mig Leposave Milićević, tadašnje ministarke zdravlja. Posle je petooktobarska revolucija pokazala jednu od svojih lepših strana. Dr Radovanović se vraća na mesto direktora.
       Od tada se povećao broj operacija na 1 000 godišnje. “Našim pacijentima uspevamo da pružimo odgovarajući tretman zahvaljujući pacijentima iz inostranstva. Najviše ih je iz Libije sa kojom je potpisan ugovor o lečenju njihovih najtežih pacijenata. U poslednje vreme dolaze Rusi, Ukrajinci a vraćaju nam se i Slovenci. Tako smo zaradili oko 3,5 miliona maraka što je omogućilo da se obnovi deo opreme i materijala”, sa ponosom konstatuje Radovanović. Ipak, daleko je to od normalnog stanja. Fond za osiguranje Republike Srbije ovoj ustanovi duguje oko 130 miliona dinara. Institutu su u ovoj godini smanjena sredstva za 20 odsto u odnosu na prošlu godinu. “Zbog toga smo morali da smanjimo broj operacija, broj kateterizacija, broj interventnih kardioloških procedura. A pritisak je velik, liste čekanja se otežu nekad i na godinu dana. Tražimo rešenje jer mnogi bolesnici umiru čekajući da stignu na red.” Dr Radovanović se priseća da je još pre 20 godina često na čuvenoj klinici Ženolije u Švajcarskoj operisao Holanđane. Oni su dolazili po ugovoru koji je Švajcarska potpisala sa holandskim zdravstvenim osiguranjem. Svaki pacijent koji je čekao više od dva meseca dobio je pravo da se operiše u drugoj državi. Dakle, njihovo maksimalno vreme za čekanje operacije još tada je iznosilo samo dva meseca.
      
       Pritisak raste
       “Naš institut nudi evropsku uslugu u domenu kardiologije i kardiovaskularne hirurgije. Mi nemamo kadrovskih problema. Kod nas su operacije sa istim ili manjim operativnim rizikom nego u razvijenim zemljama i još tri do četiri puta jeftinije nego kod njih. Nama je potrebno da planeri zdravstvene politike odluče koliki broj operacija može da se izvrši i da nam za njih daju novac. Mi smo od 1992. godine zahvaljujući stranim pacijentima zaradili oko deset miliona evra i to investirali u obnovu Instituta”, kaže hirurg Bogoljub Mihajlović, načelnik Odeljenja za naučnoistraživački rad u Sremskoj Kamenici.
       I to se vidi. Institut je sveže okrečen veselim bojama, specifičan uglavnom otužni bolnički miris ne oseća se čak ni u sobama za intenzivnu negu gde su bolesnici uglavnom nepokretni. Ali: “Otkako su osnivačka prava 1992. godine preneta na Republiku Srbiju dobili smo samo
       500 000 maraka za naše potrebe. Za to vreme ‘Dedinje’ je dobilo oko 75 miliona maraka. Ni sada nismo ništa dobili od inostranih donacija a naša oprema je danas 85 odsto otpisana. Reč je o starim aparatima koji još uvek rade zahvaljujući urednom održavanju”, opominje profesor Radovanović.
       S druge strane, zgrada Instituta za kardiovaskularne bolesti KCS poznatija kao nekadašnja Druga hirurška klinika, izgleda i spolja i delimično iznutra (ozbiljnije renoviranje je tek započelo) toliko oronulo kao da od pre sto godina kada je sagrađena, nije ni okrečena ni renovirana. “Ovo je možda jedina ustanova koja se poslednjih 15 godina nije bavila politikom. Oni koji to jesu za to vreme su se potpuno renovirali, dobili novu opremu... Nama donacije tek sada pristižu”, kaže za NIN prof. dr Predrag Petrović, novopečeni penzioner koji je posle specijalizacije u ovoj kući proveo godinu dana u SAD kod dr Debejkija i posle čega je više nije napuštao.
      
       Red za operaciju
       Priča da je poslednjih deset godina njegova kuća najviše kuburila sa potrošnim materijalom, starim aparatima za anesteziju, mašinama za vantelesni krvotok, jer su ti i različiti drugi aparati za praćenje bolesnika bili na izdisaju. Iako su i dalje preokupirani sličnim problemima, godišnje se ovde uradi oko 500 operacija na otvorenom srcu i oko 2000 operacija vaskularne hirurgije sa oko 500 implantacija pejsmejkera. U nabrojane cifre je stalo i oko 200 operacija urgentne hirurgije jer institut kao sastavni deo Urgentnog centra KCS radi 24 časa dnevno. Trenutno na odeljenjima oko 30 bolesnika čeka da bude operisano. Operacije se zakazuju posle nekoliko meseci čekanja. “U Srbiji postoje četiri centra za kardiovaskularnu medicinu, plus dva centra za dečiju kardiohirurgiju. Prema evropskim standardima to znači da bi u našoj zemlji godišnje trebalo da se uradi oko 6 000 operacija na srcu. Sada se kod nas radi oko tri do 3,5 hiljade operacija”, zaključuje dr Petrović.
       Zbog ovakve nevesele situacije hirurzi ove naše najstarije ustanove pokrenuli su inicijativu za osnivanje Udruženja kardiovaskularnih hirurga Srbije i ono je osnovano pre godinu dana. Tako su naši stručnjaci posle punih 40 godina, koliko su ovdašnji kardiovaskularni centri radili svako za sebe, ratovali svako za sebe kao i jedni protiv drugih, objavili saradnju i to na nedavno održanom prvom Kongresu kardiovaskularnih hirurga Srbije. Predsednik i potpredsednik udruženja su naši sagovornici Predrag Petrović i Ninoslav Radovanović.
       Generalni sekretar udruženja prof. dr Dušan Velimirović kaže da je jedan od zadataka udruženja da oformi nacionalnu bazu podataka o kardiovaskularnim bolesnicima. “Ovakva baza je neophodna, s obzirom da postojeća evidencija ne daje ni izbliza realnu sliku o broju, dužini, tretmanu i ishodu lečenja ovih bolesnika. A svi ti podaci su nam vitalno potrebni, jer bez njih nije moguće učestvovati u bilo kojem od postojećih evropskih programa za praćenje, prevenciju i terapiju kardiovaskularnih oboljenja”. Naš sagovornik dalje ističe da je kardiovaskularna hirurgija grana hirurgije koja je vitalno zavisna od visoke tehnologije pa samim tim najviše i košta. Tek kada se preko udruženja uključimo u evropske tokove onda ćemo moći da razgovaramo o višem nivou provere stručnosti, naglašava Velimirović.
      
       Kaskanje za svetom
       To je i najkomplikovaniji deo priče. Predsednik Upravnog odbora udruženja dr Mile Vraneš kaže da je najznačajniji njihov zadatak da se uvede specijalizacija iz kardiohirurgije jer je evropski standard da niko ko nema propisanu specijalizaciju ne može praktično da se bavi ovom patologijom. “Evropski bord za torakalnu i kardiovaskularnu hirurgiju dodelio je nekolicini naših najeminentnijih hirurga odgovarajuće sertifikate zvanja, dok će drugi lekari, koji nameravaju da budu priznati u Evropi morati da ispune veoma stroge kriterijume. Biće neophodno da završe specijalizaciju kardiovaskularne hirurgije u trajanju od najmanje šest godina, a zatim i da polažu ispit pred Evropskim bordom.”
       Zanimljivo je da se svi naši sagovornici osim dr Mile Stajević slažu da samo tehnološki a ne i kadrovski zaostajemo za svetom. “Pričati kako mi radimo isto kao i kolege na Zapadu je notorna neistina. Mi radimo odlično u datim okolnostima, čak nadljudski ali to ne znači da imamo iskustva u nekim operacijama koje lekari u razvijenim zemljama već 20 godina rade rutinski. Mi za njima sigurno zaostajemo 10-15 godina a taj zaostatak je najmanje vezan za tehniku. Trebaće nam vreme da savladamo najkompleksnije operacije na srcu jer je za to neophodna obuka celokupnog kadra a ne samo hirurga”, iskrena je naša sagovornica koja je 2,5 godine provela na specijalizaciji u Engleskoj i koja je samo ove godine kao glavni dečiji kardiohirurg obavila oko 130 operacija.
       I najkraće o prevenciji koju je gotovo nemoguće sprovesti u vreme slavskih i prazničnih gastronomskih bahanalija: izbegavajte masnu hranu, šetajte dnevno najmanje jedan sat, batalite duvan i vikendom odlazite u prirodu, savetuju lekari. Ako je za utehu, Tomica Milosavljević, aktuelni ministar zdravlja, obećava da će deo budžetskih sredstava upotrebiti za kupovinu prioritetne opreme za koronarne jedinice u Srbiji. Neka požuri. Srce našeg naroda je bolesno.
      
       MARIJANA MILOSAVLJEVIĆ
      
Ličnost i infarkt

Uticaj stresa i tip ličnosti imaju značaja u pojavi koronarne bolesti srca. Podložnije su joj ambiciozne, agresivne, nestrpljive, lako iritirane, ljute i osobe sklone takmičenju. One koje imaju veliku energiju i veliki radni elan, koje teže ka uspehu, napredovanju na poslu i znanju, one koje ne priznaju neuspeh i koje ne mogu da se opuste ni kada nisu na poslu.
      


      
      
Fatalni utorak

Stručnjaci iz Instituta za kardiovaskularne bolesti u Sremskoj Kamenici prezentovali su studiju: “Hronobiološki meteorološki faktori i infarkt miokarda”. Rezultati su pokazali da najviše pacijenata sa akutnim infarktom ima u proleće, odnosno u martu i aprilu. Najveći mesečni mortalitet je u septembru i oktobru. Tegobe češće nastaju u toku dana nego noću, dok je proporcija umrlih obrnuta: tri pacijenta noću prema dva danju. Najveći broj pacijenata umire utorkom i to oko ponoći. Temperatura vazduha ima najmanje uticaja na pojavu akutnog miokarda. Kada je reč o vazdušnom pritisku, broj infarkta se smanjuje srazmerno njegovom povećanju, a povećava pri tendenciji njegovog opadanja. Najčešća subjektivna tegoba pacijenata je bol u grudima (čak više od 94 odsto), a interesantno je da su kod više od polovine njih tegobe nastale u stanju mirovanja.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu