NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Dišan protiv Tarnera

Ideja posle nedavno ustanovljene nagrade za originalno delo iz oblasti savremene umetnosti, jeste da se povrati izgubljeno mesto Francuske na svetskoj umetničkoj sceni

      Na šestom spratu Centra “Žorž Pompidu” sa koga se pruža najlepši pogled na pariske krovove, hiljade posetilaca videlo je ove jeseni rad tridesetsedmogodišnje Dominik Gonzales-Forster, dobitnice novoustanovljene nagrade “Marsel Dišan” iz oblasti savremene umetnosti. Na ogromnom platnu u zatamnjenoj prostoriji odvijalo se neobično putovanje kroz psihodelične predele koji su podsećali čas na grotlo uzavrele lave, čas na nebeska prostranstva sa oblacima u kovitlacu. Ove prizore u stalnoj metamorfozi povremeno je zapljuskivala kiša meteora I3-D kreacija, a atmosferu nostalgičnog putovanja kroz predele iz mašte dočaravala je originalna muzika gitariste Kristofa van Hufela.
       “Egzoturizam”, kako je nazvan ovaj četrdesetpetominutni video-rad, evolucija je dugogodišnjeg istraživanja koje je umetnica usredsredila na veze između različitih projektovanih prostora i emotivnih predstava koje oni bude. Od prvih “soba” kojima je skrenula pažnju u devedesetim, unutrašnjih prostora stanova koji oslikavaju njena raspoloženja i omiljene teme - odsustvo, nestanak, iščekivanje - preko filmova o gradovima u kojima su arhitektonski prostori milje za njena snoviđenja, do instalacija poput Kosmodroma “Kakva bi arhitektura mogla biti na Mesecu?” u kojima eksperimentiše sa zvukom i svetlom da bi stvorila utisak međugalaktičkog putovanja, Dominik Gonzales kombinuje različite umetničke discipline i medije.
      
       Kolekcionari
       To joj je donelo priznanje u Kanu kao umetniku koji iznova promišlja tradicionalne forme umetničke produkcije, kao i nagradu pariskog gradskog saobraćaja za instalaciju na metro-stanici Bonne Nouvelle i učešće na najznačajnijim međunarodnim izložbama savremene umetnosti, Venecijanskom bijenalu i Dokumenti.
       Njeno ime, međutim, kao i imena mnogih francuskih umetnika mlađe generacije, ne izlazi iz okvira specijalizovanih časopisa, što je jedan od razloga zašto je udruženje francuskih galerista ADIAF (Asocijacija za međunarodnu prezentaciju francuske umetnosti) pre dve godine ustanovilo nagradu “Marsel Dišan”. Ova asocijacija, osnovana 1994, koja ima više od sto članova, privatnih kolekcionara i ljubitelja umetnosti, na čijem je čelu jedan od najaktivnijih francuskih kolekcionara Žil Fuk, uspela je da osvoji podršku Centra “Žorž Pompidu” i međunarodnih sponzora za osnivanje nagrade koja će promovisati savremenu francusku umetničku scenu u svetu. Njena originalnost je u tome što izbor umetnika prave kolekcionari, što bi trebalo da onemogući da se među nominovanima nađu imena u modi, ali je žiri sastavljen od francuskih i stranih eksperata, uključujući kustose, kritičare i kolekcionare. Pobednik dobija 35 hiljada evra i dvomesečnu izložbu u “Pompiduu”.
       Konstatacija o izgubljenom primatu Francuske na svetskoj umetničkoj sceni mogla se čuti mnogo ranije, na osnovu slabog prisustva ovdašnjih umetnika u značajnim svetskim muzejima savremene umetnosti i na međunarodnim izložbama, ali je tek izveštaj sociologa Alena Kemana o stanju u vizuelnim umetnostima u Francuskoj, koji je ovog leta izašao u dopunjenom izdanju, ozbiljnije uzdrmao ovdašnju umetničku javnost. Ovaj rad, koji je 2000. naručilo Ministarstvo spoljnih poslova, podvrdio je da je francuska umetnička scena u velikoj meri izgubila uticaj koji je imala u prvoj polovini dvadesetog veka. Njeno prisustvo na svetskom umetničkom tržištu znatno je iza američkog, nemačkog i britanskog.
      
       Za nacionalizam
       Šta je, zapravo, razlog što mladi francuski umetnici nisu uspeli da se probiju van granica svoje zemlje? Odgovori su različiti. Krivica se, na primer, baca na galeriste koji nisu voljni da preuzmu rizik izlažući mlade umetnike. Radovi izloženi u pariskim galerijama najčešće su konzervativniji od onih u londonskim. U Francuskoj ne postoji galerista poput Čarlsa Sačija u Britaniji, koji je bogatim ulaganjima podstakao proboj mladih britanskih umetnika u devedesetim. Takođe, najznačajniji francuski kolekcionari pokazuju veće interesovanje za američku savremenu umetnost nego za francusku. Neki, opet smatraju da institucionalni sistem nije uređen tako da promoviše francusku umetnost. Keman, na primer, smatra da bi uprava Francuske asocijacije za umetničko delovanje (AFAA), tela koje potpada pod nadležnost Ministarstva spoljnih poslova, trebalo da napusti poziciju otvorenosti koju je usvojila poslednjih godina, oslobađajući se od striktno političke uloge, i zauzme agresivniju nacionalističku politiku.
       “Tokom nekoliko poslednjih godina jasno je da su neke zemlje uspele da ojačaju svoje pozicije na međunarodnoj umetničkoj sceni: Velika Britanija je, na primer, uporno promovisala svoje umetnike”, stoji u Kemanovom izveštaju.
       Gonzales-Forster, međutim, veruje da je problem u tome što mediji ne promovišu mlađe umetnike na način na koji to rade britanski. Ona smatra da je uspeh Tarnerove nagrade, koju su imali u vidu tvorci priznanja “Marsel Dišan”, u njenoj medijskoj popularnosti, koja se gradi oko kontroverznih i senzacionalističkih javnih rasprava o nagrađenim radovima.
      
       ANA OTAŠEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu