NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Čišćenje snega

Izjava republičkog premijera Zorana Đinđića o novoj dejtonskoj konferenciji izazvala je rasprave o novom izgledu balkanskih država

      Kosovo i Metohija u zamjenu za Republiku Srpsku, po već ko zna koji put. Sada je u novogodišnjem intervjuu Špiglu, šlagvort dao Zoran Đinđić, povezujući reviziju Rezolucije UN 1244 sa revizijom Dejtonskog sporazuma. Najhitrija i najoštrija reakcija je, naravno, stigla od odlazećih bošnjačkih političara iz Sarajeva, koji su odmah uspostavili kontinuitet srpsko-srbijanske agresije na suverenu BiH od vremena Miloševića, preko Koštuničine prošlogodišnje izjave o privremenoj odvojenosti Srpske i Srbije, do Đinđićeve analogije između najavljenog referenduma kosovskih Albanaca o nezavisnosti “južne pokrajine” sa mogućim referendumom bosanskih Srba o nezavisnosti “manjeg entiteta”. Potom je iz premijerovog kabineta uslijedilo diplomatski sročeno objašnjenje da Vlada Srbije zapravo podjednako insistira na poštovanju i Dejtonskog sporazuma i Rezolucije 1244. Visoki predstavnik UN za BiH Pedi Ešdaun je, opet, reagovao da status Kosova i Metohije ne treba povezivati sa statusom Republike Srpske, a Solana, uoči otkazane posjete Balkanu, da na status Kosova ne mogu uticati jednostrani akti.
       Najzanimljivija reagovanja su ipak došla od političara iz Srbije, odnosno sa Kosova. Nebojša Čović je izjavu svoga premijera nazvao metaforičnom, ali uz važnu napomenu da će onoliko koliko se Albanci budu zalagali za nezavisnost, i Srbi zalagati za podjelu, dok je pokrajinski premijer Bajram Redžepi izjavu svoga republičkog kolege protumačio kao nezvaničnu ponudu. Napokon, došle su i negativne reakcije beogradskih, ali zanimljivo baš Đinđiću inače naklonjenih medija, i to u rasponu od toga da se premijer stavovima približio predsjedniku (Koštunici), preko toga da podilazi nacionalizovanoj javnosti i kvari odnose sa međunarodnom zajednicom, do toga da skreće pažnju sa pada standarda, rasta cijena, zastoja reformi i loše organizovanog čišćenja snijega.
       Bilo bi dobro da je riječ samo o čišćenju snijega, ali nažalost...
       “Mogućnost funkcionisanja predstavničke demokratije u višenacionalnim zajednicama-državama gotovo da je ravno nuli” - napisao je još poodavno Džon Stjuart Mil. Jedan od klasika moderne demokratije nije, naravno, mislio na pojedince i manje grupe koji su prostorno rasuti i izmiješani sa pripadnicima drugih nacija. Riječ je o teritorijalno koncentrisanim nacionalnim zajednicama čije elite u demokratskim uslovima bezmalo neizbježno ispostavljaju zahtjeve da se izdvoje u posebne nacionalne države. Majoritarni tip demokratije (odlučivanje natpolovičnom većinom, princip jedan čovjek - jedan glas i sl.) koju je Mil imao na umu podrazumijeva, naime, promjenljivost sastava većine i manjine od pitanja do pitanja o kojem se glasa.
       To, međutim, ne važi i za malobrojnije narode u jednoj državi, koji su kao fiksna manjina predodređeni da budu nadglasavani. Na liniji prevazilaženja terora (nacionalne) većine nad (nacionalnom) manjinom, Arent Lijphart je teoretski razradio konsocijalni tip demokratije, koji putem tolerantnog dijaloga, dogovaranja i usaglašavanja, koncesija i kompromisa treba da dovede do konsenzusa, odnosno jednoglasja. U praksi, međutim, ova inovacija je u pravilu dovodila do terora manjine ili do konflikta, blokada i raspada nacionalno heterogenih država. Istorijski relativno svježe potvrde Milove teze koju zastupaju i neki savremeni autori (Ernest Barker) predstavljali su Liban i Kipar, a nakon demokratizacije i Sovjetski Savez i Čehoslovačka, ali ne samo za nas i ovdje, najupečatljiviji primjer bila je bivša SFRJ. Bilo je dirljivo izbliza posmatrati Antu Markovića, istovremeno i Jugoslovena i demokratu, kako u karakterističnoj pozi nemoći, sa rukama u džepovima i propet na prste, pokušava da provede protivrječne instrukcije Zapada “da sačuva državu od Triglava do Đevđelije, ali isključivo konsenzusom federalnih jedinica”, za koji niko od predstavnika republika i naroda nije imao želje. A kada je napokon dobio mig od Bejkera da upotrijebi vojsku u zaštiti sjeverozapadne državne granice, suočio se sa dilom Kučana i Miloševića o odlasku Slovenije. A potom i odlukom međunarodne zajednice da ni Srbi, Hrvati, Muslimani, Makedonci i Crnogorci ne mogu više da žive zajedno i da za Jugoslaviju više ne važi Helsinška konvencija o nepovredivosti granica u Evropi.
       Poslije deset godina, odnosno poslije serije građanskih ratova u kojima su učestvovali i domaći i stranci, ta ista međunarodna zajednica je zaključila da Srbi i Hrvati, bez obzira što nisu mogli zajedno u Jugoslaviji, moraju zajedno u Bosni, i to još sa Muslimanima, da Albanci, bez obzira što nisu mogli sa Srbima ni u velikoj Jugoslaviji, moraju da ostanu sa njima u ovoj skraćenoj, i to još i sa Crnogorcima, koji su se u međuvremenu podijelili oko toga šta bi sa sobom.
       Pri tome Kosmet nije integrisan ni u državu Jugoslaviju ni u Republiku Srbiju, nije ni samostalna država, a zvanično nije ni pod međunarodnim protektoratom. Republika Srpska, iako na to njeno ime nedvosmisleno upućuje, nije ni federalna ni nacionalna zajednica unutar države BiH. Nije ni dio cjelovite i jedinstvene Bosne, nije formalno ni pod protektoratom, a njena identifikacija “entitet” u državnopravnom smislu ne znači ama baš ništa. Štaviše, Srbi kao konstitutivni narod u BiH nisu dobili priliku da opštim i neposrednim izjašnjavanjem prihvate (ili odbiju) svoj aktuelni državni status, nego su to umjesto njih učinili haški optuženici Karadžić (u Lisabonu) i Milošević (u Parizu), nasuprot rezultatu plebiscita iz 91. kada su se većinom od preko 95 procenata opredijelili “za ostanak u Jugoslaviji sa narodima i republikama koje to takođe žele”. Istim ili još većim procentom sada Albanci na Kosovu i Metohiji prijete referendumom o nezavisnosti, koji im međunarodna zajednica prolongira za tri godine, istina uz uslov da zadovolje neke uslove koje, ako ćemo ozbiljno, ne mogu ni za trideset godina. Ono što je najvažnije, u “bosanskom entitetu” danas žive bezmalo samo Srbi, a u “srpskoj pokrajini”, ne manje, samo Albanci. Otuda je ideja vezane trgovine koliko god bila diplomatski odiozna istovremeno i jedina politički zdravorazumna.
       Prepreke nikada nisu bile u ostatku BiH, gdje su i danas vladajući HDZ-ovci jedva čekali takvu završnicu, pa ni u ponovo vladajućoj SDA, čiji je danas “samo počasni” predsjednik odavno izjavio da će Muslimani uzeti samo onoliko koliko mogu prosperitetno kontrolisati. Prepreka jeste stav međunarodne zajednice da se poslije raspada svih složenih komunističkih država (SSSR, ČSSR, SFRJ), jedino SRJ i BiH se moraju održati baš onakve klimave kakve jesu na kraju mandata Alijanse za demokratske promjene u Sarajevu i na polovini mandata Demokratske opozicije Srbije u Beogradu.
       Odlazak Tuđmana i Miloševića, Izetbegovića, Karadžića i Bobana nije, kako se očekivalo, popravio odnose između tri konstitutivna naroda u BiH. Bošnjaci, Srbi i Hrvati na posljednjim izborima su glasali za svoje ratne stranke (SDA-SDS-HDZ) kao i 1990. A međunarodni poluprotektorat ni za bezmalo deceniju nije uspio da od centralne ex-džu republike napravi koliko-toliko normalnu državu.
       DOS-ovska vlast treću godinu poslije oktobarske revolucije, takođe mimo svih očekivanja, nije okrenula novu stranicu u odnosima ni sa južnom republikom ni sa južnom pokrajinom, a Crnogorcima i Albancima kao da silno nedostaje bivši međunarodno kompromitovani beogradski režim kao alibi pred svijetom da ostvare odmah, pa makar i silom, secesije na koje će milom morati da čekaju naredne tri godine. Srbijom se pak širi negativna svijest da joj ništa ne ide ni silom ni milom, ni sa svijetom ni protiv svijeta, pa ni sa vlastitim demokratski izabranim rukovodstvom, koje se više bavi sobom nego galopirajućim socijalno-ekonomskim problemima.
       U takvoj političkoj atmosferi ozbiljan faktor nestabilnosti postaje i Slobodan Milošević na malom ekranu, daleko u Hagu, sa lisicama i iza rešetaka, očito ozbiljno bolestan, sa strankom u rasulu; i lobiranje trojice senatora u Vašingtonu za stvar albanske secesije; i neodmjerena izjava nestabilnog Đukanovića; i tehnika usvajanja Povelje; i slabo očišćen snijeg... Frustriran svim time i poslovično staloženi i optimistični Miroljub Labus onomad je upozorio da Srbija više nema vremena i strpljenja za privremena rješenja, za beskonačna prolongiranja, za nova prilagođavanja i hronična mrcvarenja, prije svega i ako ništa drugo, oko jasnog, stabilnog i dugoročnog državnog okvira. A ako se, dodali bismo, takav multietnički okvir sve manje prepoznaje na multietničkom jugu SRJ, nije nikakvo čudo što se prepoznaje na monoetničkom zapadu SFRJ.
       Drugim riječima, vrata EU i NATO morala bi se otvoriti i za BiH i za SRJ bez odlaganja i uslovljavanja, jer spremnost da uđu u političke, vojne, ekonomske i druge međunarodne integracije jeste, izgleda, još jedino opredjeljenje i Beograda, i Sarajeva, i Prištine, i Banjaluke i Podgorice oko kojeg postoji konsenzus. Odnosno posljednji oko kojeg konsocijalni tip demokratije nije otvorio konflikt i blokadu na granici raspada državne zajednice. Tu još jedinu preostalu tačku jednoglasja trebalo bi hitno iskoristiti ne zato što ove dvije nove države na Balkanu ispunjavaju uslove da budu primljene, nego što je to jedini način da ih postepeno počnu ispunjavati i istovremeno počnu funkcionisati kao konsocijalne demokratije, bez diktature većine ali i bez diktature manjine. To podrazumijeva “pravo na opstanak različitosti i pravo na djelotvorno učešće u javnom životu; ali i u okvirima političke kulture, tolerancije, dijaloga, uzajamnog uvažavanja, poštovanja ustavnog poretka, suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje u kojoj se živi” (V. Stanovčić). Amerikanci se na putu za Bagdad, Pjongjang i dalje na istok ubrzano povlače sa Balkana i Evropljanima ostavljaju dva protektorata sa za sada obeshrabrujućim učincima, a Brisel, zna se, nema ni jedinstvo ni moć kakvim raspolaže Vašington. EU je početkom 90-ih već jednom pala na balkanskom ispitu, a SAD su im pri tome “krivo šaptale” da bi pokazale kako jedino one znaju da daju odgovore na najteža pitanja. Da li je ovoga puta riječ o iskrenom prepuštanju završnih radova ili prepuštanju držanja vode dok se majstori ne vrate sa većih i važnijih radilišta, koliko je neizvjesno, toliko će izvjesno biti preko naših leđa. Ponavljanje kako više nema promjena granica na Balkanu, pa makar dolazilo i sa najviših instanci novog globalnog poretka, ovdje više niko ne uzima suviše ozbiljno, ne samo zato što su permanentna razgraničavanja naša regionalna tradicija, nego i zato što su tome tradicionalno kumovale velike sile. Nije problem samo što mi ne znamo šta hoćemo sa sobom, nego da se ne obistini ocjena jednog od najkompetentnijih naučnika savremenog zapada Ralfa Darendorfa: “Nemamo pojma šta hoćemo na Balkanu!”
      
       NENAD KECMANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu