NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ko je tražio bombe

Prema “Padu Miloševića”, pilotima NATO-a je rečeno da će bombardovanje trajati tri dana, pa su neki molili da prvi bace bombe. Klinton je rekao Širaku da je Đukanović tražio da NATO bombarduje Crnu Goru. Ključni strateg DOS-a prema seriji bio je Nebojša Čović

      Bombardovanje Jugoslavije u proleće 1999. godine i kasniji pad režima Slobodana Miloševića su, barem na Zapadu, još uvek nezavršene priče.
       To se vidi po dokumentarnoj seriji “Pad Miloševića” koju je u minule tri nedelje emitovala britanska televizija “Bi-Bi-Si”. Tri nastavka serije ukupnog trajanja od četiri i po sata, temelje se uglavnom na izjavama učesnika događaja.
       Iz serije proizlazi da su za Miloševićev pad najodgovorniji: sam Slobodan Milošević, koji je svojom politikom doveo do bombardovanja, američki državni sekretar Medlin Olbrajt, koja je tu politiku “najbolje prepoznala”, kosmetski Albanci, koji su Olbrajtovoj najviše pomogli, i Miloševićeva supruga Mira Marković, koja je Miloševića nagovorila da raspiše prevremene predsedničke izbore. Podizvođač radova, sugeriše se u seriji, bio je DOS, koji je od svega najviše profitirao, jer je uzeo vlast.
       Početak Miloševićevog pada je oružana pobuna kosmetskih Albanaca koji, kako u seriji priznaju, nisu digli ustanak da bi oborili režim Slobodana Miloševića nego da bi od Kosova stvorili svoju nezavisnu državu.
       Tu državu im je u jesen 1998. godine obećao tadašnji američki mirovni izaslanik za Jugoslaviju Ričard Holbruk. Jedan od bivših međunarodnih predstavnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) Bardulj Mahmuti je u seriji “Pad Miloševića” izjavio da je njemu tada, na ručku u Švajcarskoj, Holbruk rekao da će Kosovo za tri do pet godina dobiti nezavisnost. OVK, rekao je Holbruk, samo treba da sledi ono što Amerika i Zapad nalažu.
      
       Prevareni Albanci
       Holbruk je, prema Mahmutijevim rečima, obećao da će on i Amerika “naterati Slobodana Miloševića na zakonske i ustavne promene koje će dovesti do nezavisnosti Kosova”.
       U seriji “Pad Miloševića” se tvrdi da je Mahmuti izbeglica koji u Švajcarskoj živi sa porodicom na socijalnoj pomoći. (Mahmuti, Albanac iz Makedonije, međutim, u to vreme već odavno “žitelj Švajcarske” i svetski putnik u skupocenim odelima i sa visokim kontaktima u zapadnim ministarstvima.)
       O kosovskoj nezavisnosti Medlin Olbrajt ima drugačiju priču od Holbrukove. Ona tvrdi da je jasno rekla kosmetskim Albancima da nema ratne akcije ako se oni ne odreknu nezavisnosti. To je osnovni uslov.
       Albanski lideri su onda, u Rambujeu i Parizu, tražili da se barem unese obaveza referenduma za tri godine. To Kontakt-grupa (Amerika, Italija, Rusija, Nemačka, Britanija i Francuska) nije prihvatila pa je pronađeno “rešenje” da Albanci taj zahtev iznesu u “privatnom pismu” Medlin Olbrajt.
       Prema toj ideji, tvrdi se u programu Bi-Bi-Sija, ozbiljne rezerve je imao ključni čovek, Hašim Tači ali je čitavu stvar “sredio” Veton Suroi.
       Olbrajtova je onda taj “privatni predlog” prihvatila ali, podseća se, to je deo privatne prepiske pa nema status dokumenta, što se kasnije pokazalo i u Unmikovim “Privremenim ustavnim okvirima Kosova”.
       Gledano iz ugla OVK i političkih zahteva albanskih lidera i Albanci su tada prevareni.
       Bez upuštanja u to kako je direktno došlo do bombardovanja, serija “Pad Miloševića” se mnogo više bavi panikom na Zapadu u vreme akcije NATO-a.
       Pred samo bombardovanje izdvaja se izjava bivšeg predsednika Srbije Milana Milutinovića koji je otkrio da je zaprepašćenom američkom izaslaniku Kristoferu Hilu u jednom pariskom hotelu predložio da trupe dođu na Kosovo, ali da Jugoslavija istovremeno bude primljena u NATO i da tako reši problem Kosova. Predlog je odbijen.
       U programu se sugeriše da su NATO i zapadni lideri u bombardovanje krenuli prilično nespremni jer su bili uvereni da će ono trajati najviše tri dana. To je bilo rečeno i pilotima NATO-a od kojih su neki molili da među prvima bace bombe u strahu da će posle biti kasno jer će sve biti brzo gotovo.
       Francuski predsednik Žak Širak je ispričao kako je pred samo bombardovanje otišao na odmor na planinu. Onda je predsednik Klinton naredio da se u tu planinsku vilu instaliraju specijalne telefonske linije za njegovu komunikaciju sa Širakom. Ali, uprkos svoj tehnici, te telefonske linije nisu radile pa su morali da komuniciraju običnim telefonskim linijama. Nespremna je bila i Jugoslavija. Mira Marković je izjavila kako su ona i rukovodstvo bili uvereni da će to trajati najviše 24 sata. Ali, potrajalo je 78 dana i Zapad je, priznali su njegovi lideri, bio u pravoj panici.
       Bombardovanje Jugoslavije je (iza javne scene, konferencija za štampu i propagandne kampanje) dovelo do dubokih nesporazuma među zapadnim zemljama da je to ozbiljno pretilo jedinstvu NATO-a. Maltene ispada da je Milošević pristankom na sporazum “spasio” NATO. Bivši ruski predsednik Boris Jeljcin je, treba podsetiti, u svojim memoarima “Ponoćni dnevnici” napisao da je osnovna Miloševićeva greška bila to što on nije razumeo Černomirdinovu misiju i zašto je on u tom poslu. Černomirdinov zadatak je, napisao je Jeljcin, bio da pomogne Zapadu a ne Miloševiću. Tih Jeljcinovih ocena nema u seriji “Pad Miloševića”.
       U panici do koje je došlo kada bombardovanje nije izazvalo brzi kolaps Beograda, najuznemireniji bio je britanski premijer Toni Bler, a nemački ministar inostranih poslova Joška Fišer priznao je da mu je to bio izuzetno težak period. Bler je otišao u posetu komandi NATO-a u Briselu. Tadašnji komandant NATO snaga general Vesli Klark izjavio je da ga je Bler upitao “da li znate da od ishoda bombardovanja zavise sudbine skoro svih zapadnih lidera, mi gubimo vlast, i mi jednostavno ne smemo da izgubimo”.
       General Klark je, kako je izjavio, rekao Bleru da se još ništa ne zna i da bi za “konačnu pobedu možda bila neophodna kopnena invazija na Jugoslaviju”.
      
       Đukanovićev mobilni
       Potom je, prikazano je u seriji, premijer Bler krenuo u kampanju da ubedi ostale zapadne lidere da je neophodna kopnena invazija ali, u suštini, niko nije podržao tu ideju. Onda je premijer Bler rekao da preostaje jedino propaganda i da Zapad treba barem da preti invazijom.
       Zanimljiva je i pozadina bombardovanja ciljeva u Crnoj Gori, čija je vlada, kako se tvrdi u Bi-Bi-Sijevoj seriji, bila od podrške u planovima NATO-a. Predsednik Klinton je rekao da ga je posle početka gađanja ciljeva u Crnoj Gori telefonom nazvao francuski lider Širak i pitao o čemu se radi. On mu je rekao da je bombardovanje ciljeva u Crnoj Gori tražio crnogorski predsednik Milo Đukanović. Klinton je izjavio da je dobio informacije da predsednik Đukanović traži bombardovanje lokacija gde su oni koji su protiv njega i koji su promiloševićevci. Predsednik Širak je ispričao kako je odmah nazvao Đukanovića na njegov mobilni telefon i pitao ga da li je to tačno.
       Đukanović je u seriji Bi-Bi-Sija samo rekao da je Širaku jasno stavio do znanja da će bombardovanje ciljeva u Crnoj Gori ugroziti njegovu vladu i njegov lični položaj.
       Posle toga NATO nije više bombardovao Crnu Goru. U seriji je ostalo nejasno da li je ono što je rekao predsednik Klinton tačno ili nije.
       Bombardovanje je završeno, NATO je preuzeo Kosovo i onda je na red došla politička borba za rušenje Miloševića. U leto 2000. godine Medlin Olbrajt je sazvala sve svoje najbliže saradnike i rekla im da je smena Miloševića njen “privatni najveći prioritet”. To je, kako je izjavio jedan od njenih saradnika Džejms Rubin, “njen najviši lični interes”. Amerika je krenula u masovnu pomoć opoziciji u Srbiji. U seriji se govori o nekih 30 miliona dolara pomoći, iako je ranije i sam Vašington saopštio da je uloženo oko 70 miliona.
       U to vreme najveća misterija bila je zašto je uopšte Milošević raspisao prevremene predsedničke izbore. Njegova supruga Mira Marković je Bi-Bi-Siju izjavila da je ona nagovorila Miloševića da raspiše te izbore, jer je bila uverena da će ih ubedljivo dobiti.
       Ona je takođe, prema seriji, izjavila da je i 1996. godine ubedila Miloševića da tada ne prizna rezultate lokalnih izbora. Masovni protesti do kojih je dovelo nepriznavanje tih izbora su, u stvari, sugeriše se, stvarni početak kraja Miloševićeve vlasti.
      
       Izdaja “beretki”
       Uz američku pomoć posao u Srbiji trebalo je da obavi Demokratska opozicija Srbije. Ali, kako?
       Glavni problem je bio, kako je rekao Zoran Đinđić, koga predložiti kao predsedničkog kandidata. U početku se kandidat tražio između Đinđića i Vuka Draškovića. Ali, posebno posle malo poznate tuče obezbeđenja dvojice lidera tokom jednog opozicionog mitinga postalo je jasno da ni jedan ni drugi ne mogu biti kandidati. Drašković čak nije ni pristao da bude u DOS-u jer, kako je rekao, “nije više ništa mogao da veruje Đinđiću”. U seriji se primećuje da je posle te tuče obezbeđenja došlo do saobraćajne nesreće na Ibarskoj magistrali u kojoj su poginuli funkcioneri Draškovićeve stranke.
       Onda je izbor pao na Vojislava Koštunicu. On, međutim, nije odmah prihvatio i pozitivnu odluku je doneo tek posle pet dana. Zoran Živković je izjavio da mu je tada Đinđić sa zabrinutošću rekao “samo da se Koštunica ne predomisli i ne odustane”.
       Lideri DOS-a su, u stvari, i tokom samih izbora bili u velikoj neizvesnosti. Najviše ih je brinulo šta da rade ako Koštunica pobedi, a Milošević ne prizna rezultate izbora. U tim dilemama je inicijativu, po sopstvenom priznanju, preuzeo Nebojša Čović. On je, kako je rekao, sedmoricu lidera DOS-a pozvao na tajni sastanak na kome je dogovoreno da se bore do kraja. Nema više vremena, rekao je Čović. Tom sastanku nije prisustvovao Koštunica i on o tome nije ništa znao.
       Čović je ispričao da je napravio strategiju na osnovu iskustva u radu s Miloševićem. “Znam čoveka”, rekao je. Napravljen je plan da se u slučaju da Milošević ne prizna izbore DOS bori protiv režima. Formirane su i oružane formacije unutar DOS-a, sa zadatkom da vode pravi rat, ukoliko policija bude pucala na demonstrante. Čović je direktno potvrdio da su bile organizovane grupe sa oružjem i da bi se one borile.
       U Bi-Bi-Sijevoj seriji sugeriše se da je ključni strateg DOS-a bio Čović.
       Zoran Đinđić je ispričao i detalje o njegovim kontaktima sa komandantom “crvenih beretki”, Jedinicom za specijalna dejstva Državne bezbednosti, koji se spominje samo kao Legija. Đinđić je rekao da ga je Legija pozvao telefonom i želeo da se odmah vide. U DOS-u je, prema Đinđiću, bilo uverenje da ne treba da ide na taj sastanak jer će ga Legija ubiti.
       Odlučila je, rekao je Đinđić, njegova žena koja mu je rekla da ipak treba da ide, jer “koja je razlika da li će te ubiti danas ili sutra, ako to želi”.
       Tako su, prema seriji, policija i “crvene beretke” pružile ključnu pomoć DOS-u i izdale svog dotadašnjeg šefa, Miloševića.
       Doduše, Đinđić je primetio da je DOS-u pre svega mnogo pomogao sam Milošević. Jer, u stvari, rekao je on, Milošević jeste izgubio predsedničke izbore ali ne i vlast. Njegove partije su dobile većinu u saveznom parlamentu, vlast je zadržana u Srbiji i prema tome on nije izgubio poziciju vlasti. Napravio je, međutim, greške koje su nama išle u prilog, rekao je Đinđić.
       Posle svega, Milošević je “pao”. Usledilo je njegovo hapšenje zbog “domaćeg krivičnog dela” pa onda Hag. U seriji se tvrdi da je uslove za “domaće hapšenje” formalno stvorio njegov bivši bliski saradnik Mihalj Kertes.
       U nekim reakcijama britanske štampe sugeriše se da je, pored potrebe da se i dalje u javnosti opravdava politika Zapada u vreme bombardovanja, serija “Pad Miloševića” rezultat interesovanja Zapada za scenario kakav bi mogao biti iskorišćen u Iraku.
       Ali, ocenjuje “Fajnenšel tajms”, to je greška jer “kosovska lekcija” ne može biti primenjena na Irak. NATO bombardovanje je, upozorava list, donelo samo još veće probleme, a ono samo nije srušilo Miloševića.
       Iluzija je, precizira “Fajnenšel tajms”, da su NATO bombe srušile Miloševića... Njega su srušili građani Srbije na izborima. Milošević je, ipak, izgubio vlast kroz glasačke kutije, a ne bombe i silu.
      
       SINIŠA LJEPOJEVIĆ
       (Tanjug)
      
      
Uprkos bombama

Londonski “Tajms”, u broju od utorka 21.januara, objavio je pismo Ričarda Kremptona, oksfordskog profesora istočnoevropske istorije, koji iznosi mišljenje da Slobodan Milošević ne samo što nije bio oslabljen bombama NATO-a, već su mu bombe pomogle da oslabi opoziciju, koja nije mogla da mu se uspešno suprotstavlja u času kada je zemlja bila pod agresijom NATO-a. Krempton podseća da je Milošević pao 15 meseci posle završetka NATO bombardovanja, odnosno uprkos bombama NATO-a, a ne zahvaljujući njima. Krempton je reagovao na tvrdnje britanskog laburističkog establišmenta da je bombardovanje Kosova dokaz da je napad na Irak opravdan, budući da je Milošević srušen zahvaljujući bombama NATO-a.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu