NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Za realan plan

Prošle godine otvoreno je svega 2 634 novih firmi. Ove godine je 250 151 radnik ostao bez posla. Kako će oni preživeti tranziciju?

      Posle dve godine agresivne propagande o reformama, skoro 86 odsto građana smatra da političari zamajavaju narod, gotovo 80 odsto ne živi ništa bolje nego pre, svega 9 odsto smatra da su reformama dobili, a 51,52 odsto nije više spremno da čeka nijedan dan da bi reforme uspele. Izgubili smo dragoceno vreme za sprovođenje temeljnih reformi.
       Nova vlast se odlučila, uz asistenciju dobro plaćenih stranih konsultanata, za sprovođenje neoliberalnog koncepta. Tako je otpočela šok-terapija.
       Sličan koncept su sprovodili u Meksiku, Argentini, Brazilu, Bugarskoj, Rumuniji, Hrvatskoj, Haitiju i početkom devedesetih u Rusiji i Poljskoj. Rezultati su katastrofalni. Meksička kriza 1994, azijska kriza 1997, ruska kriza 1998, a danas kriza u Argentini, Brazilu i Turskoj najbolje govore o tom modelu.
       Da li države moraju da sprovode takav koncept? Ne moraju da ga prihvate, ukoliko imaju sopstvenu strategiju. Naši na vlasti nemaju viziju. Njima je samo važno da se dodvore činovnicima iz međunarodnih institucija i da dobiju od njih pohvale. Mnoge NVO, dobar deo mojih kolega ekonomista, bivši nezavisni mediji i nekadašnji plaćeni borci za demokratiju stali su u odbranu “nove ideologije”. Posebno su neoliberale uzeli u zaštitu novobogataši. Naravno, svi brane svoj kapital i lične interese. Ostvaruje se ono što pokazuju istraživanja Svetske banke o zemljama u tranziciji, da profiteri i kočničari reformi postaju oni koji te reforme sprovode.
       Šta je to neoliberalni koncept? Ako sumiramo iskustva zemalja u razvoju, a posebno zemalja u tranziciji, onda vidimo da su na čelo država dovedene “marionetske vlade”. Glavnu reč vodili su ostrašćeni “čikaški momci”, tvrdokorni neoliberalni ekonomisti koji su sprovodili politiku MMF-a. Oni su preko noći otvorili tržište za ulazak stranih kompanija, drastično smanjili carine, oslobodili cene, stabilizovali domaću valutu, vezali je za dolar, ubrzanom privatizacijom punili budžet, povećavali devizne rezerve, kako otkupom deviza od građana, tako i prodajom preduzeća strancima, uvodili finansijsku disciplinu uterivanjem poreza i zaduživali zemlju radi pokrivanja budžetskih manjkova.
       Krajnji cilj mera je da omoguće bogatima da stvore još veća bogatstva. Suverenitet, država, nacija, identitet, pravo na različitost i pravda bili su proterani, a važeća doktrina je postala vulgarni pragmatizam.
       Zar naš put nije u EU? Napominjem, ukoliko stope privrednog razvoja budu ovako niske, svega tri, četiri odsto godišnje, uspećemo da stignemo u 1989. tek za 30 godina. Jesu li građani voljni toliko dugo da čekaju? Prošle godine otvoreno je svega 2 634 novih firmi. Ove godine je 250 151 radnik ostao bez posla. Kako će oni preživeti tranziciju? A nezaposlenih je 891 828. Kako će dva i po miliona ekstremno siromašnih građana preživeti?
       Ugaoni kamen neoliberalnog koncepta je privatizacija. Do sada je privatizovano svega 141 preduzeće i u budžet se slilo 17,2 milijardi dinara. Novi kupci su obećali, bez ozbiljnih garancija, 16 milijardi dinara. Kada znamo da je potrebno privatizovati još 6 000 preduzeća sa društvenim kapitalom, onda se postavlja pitanje koliko će proces privatizacije trajati.
       Nedostatak novca za investiranje nije najveći strukturalni problem srpske privrede, kako misle neki kritičari privatizacije, jer novca danas za investiranje u svetu ima u izobilju, nego nema dobrog poslovnog ambijenta i pravog koncepta koji će privući taj novac. Vlada Srbije je pre stupanja na dužnost detaljno bila obaveštena o katastrofalnoj situaciji u privredi. Pravo rešenje bilo je da se proglasi radni stečaj privrede i napravi realan plan za njeno ozdravljenje.
       Umesto što su 28. decembra 2001. prodali tri cementare za 138,9 miliona dolara, što je ispod cene koju je Beočinska cementara sama mogla da dobije 1996. god. - 141 milion dolara, i tako stratešku granu trajno predali u ruke strancima, reformatori su mogli da nađu bolje rešenje.
       Prodaju ne smeju da vrše činovnici iz vlade. Ne samo da je štetno prodavati šećerane za tri evra, jer je proizvodnja šećera “teška industrija” agrara i može se u pokretanju 11 grana zaposliti 360 000 ljudi, nego je krajnje opasno da birokrate iz vlade, mladi japijevci bez radnog iskustva, prete sindikatu i rukovodstvu šećerane u Crvenki zato što ne pristaju na rasprodaju. Gde je tu slobodno tržište?
       Posebno je važno da se izvrši pravedna privatizacija i tako dobije neophodno potrebna stabilnost u društvu. Ostaviti građane kao posmatrače, opasno je potcenjivanje budućih birača.
       Zašto vlada nije ništa ponudila domaćim investitorima? Mogla su se, recimo, napraviti mešovita preduzeća za izgradnju autoputa Beograd - Novi Sad, Beograd - Vršac, Beograd - Kikinda i Beograd - Čačak. Izračunala bi se tačna visina prinosa, vreme vraćanja uloženog kapitala, rast cena deonica na finansijskom tržištu i na čelu tih kompanija, samo za početak, zbog naše srpske sujete, mogli bi biti stranci koji bi radili na procenat.
       Uporedo, po sličnom akcionarskom principu države i domaćih investitora mogla je započeti izgradnja 30 000 stanova, što bi zaposlilo novih 50 000 radnika. Tako bi se pokrenulo građevinarstvo, a sa njim i ostale prateće delatnosti.
       Trenutno, građani Srbije drže 4,2 milijarde evra van finansijskih tokova i još toliko se nalazi u obrtu na sivom tržištu. Zašto svim tim ljudima ne omogućiti da trajno i legalno ulažu svoj kapital u profitabilna preduzeća i projekte? Mislite da oni ne bi našli svoju računicu? Ko bolje od njih zna gde treba ulagati? Kada se oni osmele i krenu, vrlo brzo će početi i naši ljudi iz dijaspore da ulažu. Tek tada će i stranci doći. To je logika kapitala. Oni koji rade na tržištu to znaju
       Većina građana današnju privatizaciju doživljava kao pljačku. Šta oni imaju od ovakve privatizacije? Ništa. E, kad nemaju ništa, onda ona neće uspeti.
      
       BRANKO DRAGAŠ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu