NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Činjenicama i dokumentima do istine

Pažljivo čitanje ovog korisnog zbornika u pojedinostima kao i njegovo sagledavanje u celini, pružaju priliku za uočavanje nekih karakterističnih odrednica, kako konstanti tako i varijabli, zauzimanja stava i javnog nastupanja Svete stolice, prvenstveno naravno u vezi s krizom na Kosovu i Metohiji, ali i uopšte. Kako je reč o jednom od najuticajnijih, ali i najsamosvojnijih činilaca u međunarodnim odnosima i važnom spoljnopolitičkom sagovorniku svake države, reč je o saznanjima od znatnog i potencijalno dalekosežnog značaja

      
      
       I među onima koji o raznim aspektima složene jugoslovenske krize, uključujući i njenu još uvek nezaklopljenu kosovsku stranicu, različito misle i sude, jedinstveno je uverenje da je, pre svega radi budućnosti, o tom tragičnom i krvavom kolopletu nužno spoznati “pravu istinu”. Nevolja je, međutim, baš u tome što su se nerazumevanja, nesporazumi i energija sukobljavanja na prostoru prethodne Jugoslavije izdašno napajali i hranili postojanjem prilično duboko ukorenjenih, a kako je vreme odmicalo, i sve isključivijih, nepodudarnih, pa i suprotstavljenih kolektivnih “istina” o prošlosti, sadašnjosti, o zajedničkoj državi, o sebi i o drugima u njoj... Iznaći toliko potrebni, bar minimalni “zajednički imenitelj” objektivne istine o zbivanjima i procesima koji su, to valjda nije sporno, svima u nekoj meri doneli bol i pričinili ljudsku, materijalnu, političku i moralnu štetu, i dalje je toliko teško da se čak i krajnje dobronamernima može učiniti nemoguće. A težiti istini, jedinom zdravom temelju svakog pomirenja i strpljivog građenja porušenih mostova između ljudi i naroda sudbinski upućenih jednih na druge, jednostavno se mora. U početnoj, još uvek nesigurnoj i višestruko opterećenoj fazi tog istraživačkog putovanja ka istini najsigurniji vodič i najpouzdaniji saveznik nesumnjivo su stvarne činjenice i autentični dokumenti, ka kojima se treba, uz što manje proizvoljnosti i metodološki neopravdane selektivnosti, istovremeno odvažno i smerno okrenuti. Prikupljajući, sređujući, obrađujući i nudeći javnosti činjenice i dokumenta o sopstvenom angažovanju u vezi sa sukcesivnim etapama jugoslovenske krize, Sveta stolica potvrđuje svoju odavno sazrelu svest o nezamenjivoj vrednosti dokumenta za uobličavanje istorijske svesti, razumevanje sleda događaja i najčvršću branu protiv iskrivljavanja njegovog smisla. Scripta manent! Koliko i sam dokument, važna je, naravno, i odluka da se on objavi ili, eventualno, prikrije od očiju stručne i šire javnosti, odnosno potisne u brzi zaborav. Stoga ovu odluku Svete stolice svakako valja pozdraviti i preporučiti za ugled onima koji, i kad za to nema legitimnog pravnog ili bezbednosnog razloga, na raznim stranama još oklevaju. Iz straha od ogledala, po svoj prilici...
       Dokumentarno ogledalo Svete stolice u vezi s kosovskom krizom, koje je ovim dobrodošlim izdanjem pravovremeno učinjeno dostupnim i čitaocima na srpskom jeziku, pored sintetičkog uvodnog teksta, sadrži sve najvažnije istupe pape Jovana Pavla Drugog i visokih vatikanskih zvaničnika, zaduženih za spoljnu politiku, kao i niz službenih saopštenja povodom zbivanja na KiM tokom eskalacije sukoba, od početka 1998. godine. Građa je hronološki razvrstana na tri perioda koji označavaju tri faze burne savremene završnice viševekovnih kosovskih previranja i proganjanja, s tim što treći period, započet posle okončavanja intervencije NATO-a protiv SRJ, i dalje traje, bremenit nesmanjenim protivrečnostima, što iziskuje uporno i kontinuirano angažovanje svih međunarodnih subjekata, pa i Svete stolice. Knjiga Sveta stolica i kriza na Kosovu umešno je komponovana, tako da, u isti mah, predočava unutrašnju logiku linije postavljanja i javnog nastupanja Svete stolice u vezi s jednom od najtežih kriznih situacija našeg vremena i omogućava zainteresovanima lako pronalaženje pojedinačnih dokumenata toga angažovanja.
       Na osnovu podužeg, odmereno sačinjenog redakcijskog uvoda i objavljene dokumentarne građe, jasno je da se pripremi ovog izdanja pristupilo veoma ozbiljno i studiozno, s namerom da se prezentira objektivna slika delovanja Svete stolice, pri čemu se i sama publikacija promišljeno teleološki aktualizuje kao čin nastavljanja konstruktivnog doprinosa teškom uvođenju lađe krhkog kosovskog primirja u vode trajnog mira i stabilnosti. U tom smislu, knjiga Sveta stolica i kriza na Kosovu nije samo informativni, već i rečit svedočanstveni, mirotvorni i diplomatski gest.
       Pažljivo čitanje ovog korisnog zbornika u pojedinostima, a on takvo čitanje bez sumnje zaslužuje, kao i njegovo sagledavanje u celini, pružaju priliku za uočavanje nekih karakterističnih odrednica, kako konstanti tako i varijabli, zauzimanja stava i javnog nastupanja Svete stolice, prvenstveno naravno u vezi s krizom na KiM, ali i uopšte. Kako je reč o jednom od najuticajnijih, ali i najsamosvojnijih činilaca u međunarodnim odnosima i važnom spoljnopolitičkom sagovorniku svake države, pa i SRJ, odnosno Srbije i Crne Gore, reč je o saznanjima od znatnog i potencijalno dalekosežnog značaja. S obzirom na specifičnu dvojnu versko-državnu prirodu identiteta Svete stolice, njeno delovanje na svetskoj sceni odvija se na pastoralnom i duhovnom planu, s jedne, i na s njim pomno usklađenom planu diplomatske operacionalizacije, s druge strane. U prvoj, ishodišnoj i temeljnoj ravni, odnos Svete stolice prema društvenim i političkim pojavama i procesima u svetu jasno je i nepomerljivo određen u jevanđeljskim moralnim kategorijama i počiva na vrednosnom sistemu Hristovog učenja, u interpretaciji Katoličke crkve. Tumač toga odnosa i artikulator njegove primene na konkretne svetovne pojave u prvom redu je sam papa, pri čemu je Jovan Pavle Drugi u ovom pogledu veoma budan, aktivan i ažuran. Tako je sve vreme bilo i u vezi s kosovskom krizom, tokom čije je on tragične eskalacije u svoje poruke vernicima i celom čovečanstvu redovno ugrađivao pažljivo odvagane, ali i odlučne poruke mira i pozive na dijalog, toleranciju, odgovornost, poštovanje ljudske ličnosti, odustajanje od nasilja i pomoć najugroženijima. Kad je to ocenjivao nužnim, u posebno dramatičnim i prelomnim situacijama, opredeljivao se i za lične poruke najuticajnijim političarima i verskim poglavarima. S obzirom na svoju prirodu i univerzalnost u pogledu smisla i željenog adresata, papine poruke, iako po pravilu lako odgonetljivog konkretnog povoda u koordinatama aktuelnih zbivanja, morale su biti formulisane uopšteno i u generalnim naznakama. One su vernicima dalje prenošene i tumačene kroz različite forme svešteničkog opštenja s pastvom, na nižim nivoima crkvene organizacije, sve do one osnovne, parohijske. Na planu delovanja u međunarodnoj zajednici, paralelno se odvijala diplomatska konkretizacija i operacionalizacija pozicije i stavova Svete stolice u vezi s pojedinim fazama kosovske krize, za šta su bili zaduženi najviši vatikanski zvaničnici posvećeni spoljnopolitičkim pitanjima, a pre svih državni sekretar kardinal Anđelo Sodano, sekretar za odnose s državama, zapravo ministar inostranih poslova nadbiskup Žan-Luj Toran i njegov prvi saradnik, monsinjor Čelestino Miljore. Iako je uvek izvođena iz temeljnih konceptualnih, vrednosnih i moralnih načela hrišćanskog pogleda na svet i odnosa među ljudima i narodima, pošto svet nikako nije idealno mesto, diplomatska aktuelizacija tih načela u konkretnim prilikama i uslovima, lokalnim, regionalnim i globalnim, morala je voditi računa o svim tim kontekstima. Kako je to znalački i promišljeno činjeno vidi se iz pojedinih najzanimljivijih dokumenata uvršćenih u ovu knjigu. Premda ni Sveta stolica nije mogla u svemu ostati imuna na besomučno dejstvo orkestrirane kampanje svetskih medija i propagandno sračunate izjave nekih aktera u zbivanjima oko KiM, izjave koje oni teško da bi danas pristali da objave u nekom zborniku poput ovog, zapaža se da su diskurs predstavnika i zvanična saopštenja Vatikana uvek na razložnoj distanci od onoga što se u datom momentu smatralo “politički korektnim”. I kad upućuje snažniju poruku, retorika Svete stolice ne pristaje na pojednostavljenu, manihejsku, crno-belu izdaju složene stvarnosti. Ne zanemarujući konfiguraciju realnih odnosa u svetu, uključujući i odnose snaga i interesa, vatikanska diplomatija je, u vezi sa sveopštom tragedijom na KiM, dosledno nastojala da i sebi i drugima pronađe prostor i ukaže na stazu, na odstupnicu ka prestanku nasilja i uspostavljanju dijaloga. U tom smislu je njeno ukupno angažovanje sve vreme objektivno bilo konstruktivno. Za zanemarivanje tu, po svoj prilici, nije ni traumatično, manje srećno iskustvo s prethodnim etapama jugoslovenske krize.
       Među dokumente koji će svakako privući naročitu pažnju u ovom izboru spadaju oni koji se odnose na drugi period kosovske krize, onaj od 24. marta do 10. juna 1999. godine. Način na koji su se Jovan Pavle Drugi i ostale instancije Svete stolice javno odredili prema pravno, politički i moralno krajnje protivrečnom i mučnom pitanju opravdanosti napada vazdušnih snaga NATO-a na SRJ u punoj meri odražava praktičnu mudrost i diplomatsko umeće Vatikana. Iako se u nekoliko navrata podseća da i u ratu moraju biti poštovane određene pravne norme i zaštićeno ljudsko dostojanstvo (“ius in bello”), iz čega bi se, pri ispunjenosti relevantnih uslova, mogao izvesti legitimitet “pravednog/etičkog rata”, odnosno “humanitarne intervencije”, jasno je da predstavnici Svete stolice ni u jednom trenutku ne gube iz vida podjednako važenje i one druge latinske krilatice: “inter arma silent leges”. Otud i gorčina u hitroj tvrdnji da je “rat poraz čovečanstva” i isticanje zahteva da se nasilje, kad, u datim okolnostima, već nije moglo biti izbegnuto, što pre zaustavi. Teško je oteti se utisku, izdašno potvrđenom potonjim razvojem događaja, da su pitanja koja je, govoreći 18. maja 1999. na Četvrtom skupu vojnih ordinarija, u vezi s opravdanošću konkretne vojne intervencije protiv SRJ, postavio monsinjor Žan-Luj Toran, neuporedivo ubedljivija od prethodnog prihvatanja legitimnosti prava/dužnosti da se interveniše. Život je odgovore na ta pitanja, nažalost, već dao, a od onih kojima su bila upućena ne treba ih izričito ni očekivati.
       S obzirom na to da je teško kosovsko pitanje i za neposredno sukobljene strane i pred međunarodnom zajednicom, koja je na KiM preuzela veliku odgovornost, i dalje otvoreno, korisno je i iz ove knjige podsetiti se višekratno ponovljenog zahteva da se svi tamošnji problemi rešavaju kroz ravnopravni dijalog, pregovorima, uz uvažavanje zakona i istorije. Valja se nadati da će Sveta stolica na tom zahtevu i ubuduće istrajavati, zalažući svoj veliki moralni autoritet radi trajnog uspostavljanja pravednog i održivog poretka za sve žitelje izmučene kosovsko-metohijske zemlje. Bude li tako, i ako svuda i kod svih konačno prevladaju razum i čovekoljublje, naredno izdanje knjige koja se sada predaje u ruke jugoslovenskih čitalaca moglo bi sadržati još jedno, vedro završno poglavlje.
      
       DR DARKO TANASKOVIĆ,
       ambasador SRJ pri Svetoj stolici


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu