NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Kratka povest raspadanja

AUTOR: Bojan Jovanović
NAZIV: “Klopka za dušu”
IZDAVAČ: “Stilos”, Novi Sad 2002.

      Nova knjiga Bojana Jovanovića predstavlja pregnantnu celinu višeslojne misaonosti koja pokušava da što obuhvatnije i produbljenije sagleda problematiku srpskog postkomunističkog društva iz ugla antropologije. Osnovna pažnja koncentrisana je na pojave iz sfere religijskog i ideološkog, gde se propašću jugoslovenskog komunističkog modela, kao svojevrsnog surogata paganske i tradicionalne pravoslavne hrišćanske religioznosti, javljaju oblici novog praznoverja, sujeverja, sekte iz američkog i zapadnoevropskog društva, psihoza apokalipsizma zasnovana na strahu izazvanom krizom koja otvara mogućnosti mnogih “klopki za dušu”. Takođe, složenost ove analize predstavlja i autorovo sučeljavanje s dualnim modelom postkomunizma srpskog društva. Naime, s propašću ideoloških vidova pervertirane religioznosti, manifestovane kao kult ličnosti mesijanskog vođe “druga Tita”, misterioznih praznovanja istorijskih i simboličkih datuma, sračunatih da bez zainteresovanosti i poznavanja dubinske ljudske psihologije demagogijom upotrebe energiju ljudi i društva, propala je automatski i druga strana kompleksa ideologije jugoslovenskog komunizma - “bratstvo i jedinstvo”.
       Sudbinu srpskog postkomunističkog društva, obremenjenu propašću ideologije i koncepta jugoslovenstva i državnosti, autor razmatra u protoku vremena ispunjenog dubokim anahronizmima. Pokušaj da se uzroci formiranja i istovremenog razaranja srpskog postkomunističkog stanja svesti posmatraju etiološki, kao faza nastanka, kratkovekog trajanja i raspada, ima za cilj da u prvi plan istakne sveobuhvatnu neutemeljenost društva posle propasti ideologije komunizma. Svojim analizama, autor pokazuje upravo manifestacije društvene neoformljenosti i dezorijentisanosti, pod pritiskom i udarima represivnog režima Slobodana Miloševića, koji je sve energije društva i idejnosti srpske tradicije upotrebljavao radi stvaranja novog mesijanizma lične vlasti kao zaštite vitalnih interesa i egzistencije nacije.
       Segmente svojih sintetičkih promišljanja B. Jovanović postavlja u ravan kulturološki orijentisane antropologije, uporedne religije, etnopsihologije, razmatranja ideologije koja se isključivo kulturološki rasvetljava i predstavlja kao fenomenologija, te je ova knjiga novina u srpskoj intelektualnosti. Pred kraj XX veka, i pored brojnih studija i književnih dela koja se odnose na problematiku jugoslovenske države i položaja srpske nacije u njoj, nismo imali delo poput knjige N. Berđajeva (“Izvori ruskog komunizma”), gde ovaj poznati autor razmatra fenomenologiju ruske, tj. “sovjetske” religijske svesti koja je pervertirala u komunizam i od komunističke ideologije stvarala svojevrsni surogat pravoslavlja. Poznavali smo kapitalno književno delo A. I. Solženjicina (“Arhipelag gulag”) koji je kritičar komunizma i koji ga sa britkošću ruši, ali bez obzira na to, njegova misao izvire iz kriticizma (“kritika svega postojećeg”) pa je prirodno usmerena ka revolucionarnom rušenju komunizma, na kulturološkoj matrici modela koji ga je i iznedrio.
       U našoj sredini, dela tipično disidentskih autora uglavnom su okrenuta rušenju komunizma i obnovi srpskog nacionalnog identiteta koji je komunizam spretno razarao. To isto želi i emigrantska misao, ali, pre svega, s predznakom revanšizma kao jedinim motivom. Opisujući komunizam kao nešto što treba uništiti i zaboraviti, mnogi srpski disidenti svoju psihofizičku energiju (jungovski “libido”) trošili su na ubijanje partije i ideologije, a da se pri tome ni sami nisu od nje oslobodili i tako su ubijajući partiju, ubijali i sebe. S druge strane, disidentska alternativa jugoslovenskom komunizmu bio je nacionalizam i obnova srpskog identiteta kroz poništavanje svesti o očevidno već propaloj ideologiji “bratstva i jedinstva”. Početak rata i raspadanje bivše Jugoslavije zatekao nas je s neformiranom i neusmerenom nacionalnom, verskom, kulturnom i sveukupnom istorijskom svešću i ideja “obnove pamćenja” i “identiteta” postala je lak plen vlastoljubivih postkomunista. Oni su nerazvijenu svest i nacionalnu bezidejnost, najblaže rečeno, trošili u taktici stvaranja nacionalne euforije i proglašavanja poraza pobedama.
       Autor knjige “Klopka za dušu” prvi je dao jednu kulturološki zasnovanu antropološku analizu naše sadašnjosti. Reč je o knjizi koja donosi konstruktivnu analizu postkomunističke epohe srpskog društva, gde je kulturološko-antropološki pogled usmeren ka vrlo angažovanom intelektualnom sagledavanju. U tom smislu, ova esejistički koncipirana sinteza B. Jovanovića je važno delo koje predstavlja doprinos istraživanju procesa postkomunističkih društava uopšte.
      
       MILORAD M. LAZIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu