NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Od Beograda do Berlina

Prilog dr Rajka Đurića, pisca i poznatog romologa, predstavlja gorku i očajničku ispovest o savremenoj evropskoj golgoti naroda kojem pripada i o sopstvenoj azilantskoj sudbini

      Ja, bivši Jugosloven, dok razmišljam o mojoj bivšoj domovini, Jugoslaviji, kao tuđinac, u Nemačkoj, gde sam obavezan plaćati porez, ali lišen prava da učestvujem u političkim izborima, osećam da sam raspet između Beograda, gde živi moj sin Branko, rođen 11. avgusta 1970. bivši student psihologije i sociologije, ali bez zaposlenja i bez ikakvih izgleda da se bilo gde zaposli, voljan da me posećuje, ali onemogućavan da doputuje ovde, jer mu treba viza (koja se zove Šengenska!) - i gde moja majka, Leposava, naprasno preminula 19. 12. 1992. počiva u grobu, koji ne znam gde se tačno nalazi i kako izgleda - i Berlina, grada na čijoj je periferiji u doba nacizma, neposredno pred početak Olimpijade 1936, podignut prvi koncentracioni logor za moj narod, što je u tadašnjoj javnosti primljeno kao radosna vest i gromoglasno pozdravljeno u svim medijima, Berlina - grada, u kojem je 60 godina docnije, 11. 03. 1996. rođen moj drugi sin Alexander-Saša kršten u Evangelističkoj crkvi, mada smo i ja i njegova majka ortodoksni (ja pripadnik Srpske, a ona Ruske pravoslavne crkve). Dakle, u crkvi, koja je na osnovu podataka iz knjiga rođenih i krštenih,sastavljala liste (Roma koji su, zatim, deportovani u Aušvic - Birkenau, koji je podignut 1943). Priznato mi je pravo na azil u Nemačkoj, na osnovu čega mi je izdat pasoš po Ženevskoj konvenciji, ali s kojim ne mogu putovati u Jugoslaviju, jer sam - kako je dokazano - na beogradskoj televiziji, u jednom intervjuu, 11. septembra 1991, petak, oko 19 časova, rekao da je srpski vođa, Slobodan Milošević (kome će Međunarodni sud u Hagu uskoro, valjda, izreći zasluženu kaznu) polio Jugoslaviju "benzinom" (šovinističke mržnje) pa svaka baraba i ludak mogu izazvati požar neviđenih razmera, i da je on (zbog počinjenih zločina u vukovarskom ratu) već ratni zločinac.
       Čekam da se raspeće, dugo već 12 godina, okonča, kako za mene tako za moju decu, za moju familiju, rodbinu i prijatelje, za moj narod koji je - ni kriv, ni dužan (ili kazano srpskom poslovicom "ni luk jeo, ni luk mirisao"), od Hitlera, preko Staljina i njegovih sledbenika, do rata u Bosni i na Kosovu - "uknjižio" u svoj istorijski konto tri genocida!
       Od 1991. do danas, ovde u Berlinu susretao sam se svakodnevno s Romima iz bivše Jugoslavije, Rumunije, Bugarske, Mađarske, bivše Čehoslovačke, bivšeg SSSR-a (Ukrajine i Rusije). To su bili i starice i starci, majke i očevi, devojke i mladići, deca. Među njima je bilo i zdravih i bolesnih, s ratnim ranama i dubokim traumama, onih koji su nekada imali sve, a potom ostali bez igde ičega, onih koji su prodali rođeni dom samo da se dokopaju Nemačke ili neke druge zapadnoevropske zemlje. Neki od njih plaćali su "kartu" za putovanje u neizvesnost 5 000 DEM, 10 000 DEM, 15 000 DEM. Drugi su plaćali ovu "kartu" ne samo novcem, već i životom.
       Bilo je i onih koji su se nedeljama, čak mesecima, skrivali po šumama i pećinama, dok im se nije ukazao pogodan trenutak da neopaženo pređu granicu, kao i onih koji su pokušali preći granicu i tako završili svoje putovanje u večnost! Od hiljada i hiljada susreta tokom minulih godina, jedan ću pamtiti dok sam živ. Jedna romska familija, muž, žena i dva sina, pokušali su početkom devedesetih godina 20. veka ilegalno preći nemačku granicu. Žena je, sa stisnutom Biblijom na grudima, stigla neopaženo u Nemačku. Njen muž i njena dva sina su se utopili u reci! Kad je ova nesrećnica saznala za tragediju, svest joj se zgusnula kao crna pomrčina, za tren oka je poludela. U bolnici je grčevito držala i dalje Bibliju, stiskajući je na grudi, i neprestano ponavljala samo imena muža i svojih sinova.
       Od 1991. do danas, ovde u Berlinu, naslušao sam se i nagledao nepravdi prema Romima - izbeglicama, za kakve nisam ranije ni slutio da mogu postojati. Kada bih pričao o svim tim nepravdama, morao bih pričati do kraja života, čini mi se, samo o tome. Nepravde - stambene, prehrambene, policijske, službeničke, senatske, lekarske, prevodilačke, školske, crkvene, državne, medijske, zakonske, upravne, izvršne... Nepravde, od kojih zamire krv u ljudskim žilama, od kojih čoveka hvata strah i na javi, i u snu.
       Hiljade i hiljade romskih familija živele su u tzv. hajmovima, "na rate". Mesec, tri meseca, pa opet iznova - mesec, tri meseca, čekajući u redovima koji su bili dugi kilometar i više, po žegi, od koje vri mozak, ili po ciči zimi, s bebama u rukama. (Ponekad se morao kupovati i redni broj!)
       Pet godina, deset godina, tako: boravak na tri ili šest meseci! Čekanje koje razara; neizvesnost, koja izluđuje. Mnogi od izbeglica su nervno i psihički oboleli, srce im je otkazalo. Neki su izvršili samoubistvo.
       Izbeglice su živele deset i više godina bez prava na rad, bez prava biračkog glasa. (Nekada su radili ma šta i bili bar deo glasačke mašine. Ali, u Zapadnoj Evropi, kolevci ljudskih prava i demokratije, uskraćena im je čak mogućnost da budu biračka masa i da učestvuju u ritualnim političkim igrama, makar te igre bile farsa!) Oni koji su stigli ovde (i drugde) u punoj životnoj i radnoj snazi, počeli su od nerada trunuti. (Suština čoveka, koja je nekada korišćena bar kao sredstvo za život, pretvorena je birokratskim merama u senku, u privid!)
       Dečaci i devojčice, sada već momci i devojke, ili neki od njih, očevi i majke, nisu mogli redovno pohađati školu. Narodski kazano, ostali su "slepi kod očiju" i, bojim se, neće progledati do kraja svoga života! Jer, u vreme razvijene tehnike i t ehnologije, nepismeni su "ispisani" iz života.
       Niti će moći išta znati, niti će moći išta činiti, niti se imaju čemu nadati!
       Za razliku od drugih izbeglica, romske izbeglice nemaju kome da se izjadaju. Jer, oni nemaju u zemljama Zapadne Evrope svoje ambasade, konzulate, crkve, škole, TV i radio emisije, društva prijateljstva, učitelje i popove, prevodioce, lekare... Osim sebe i Boga, nemaju nikoga i ništa.
       Zašto se tako postupalo (i postupa) s ljudima iz redova naroda kojem je, istorijski i kulturološki gledano, strana nacionalna, verska i ljudska mržnja i koji, od 11. veka do danas, umesto rata i smrti, želi život u miru i slobodi? (Nemački pesnik Gete je govorio: rat je raj za one koji su opijeni moći, raj za psihopate, piromane, bandite, ratne profitere i raznovrsni drugi ljudski otpad.)
       Zar Nemačka, zemlja u kojoj su Romi bili vekovima tretirani kao "Vogelfrei", zemlja u kojoj su postojale "kopfpremije" za ubijenu romsku decu, žene i muškarce, zemlja u kojoj je u doba nacizma oterano u smrt skoro milion ljudi romskog porekla, nije još u stanju da shvati šta znači biti Rom i, posebno Rom - ratni izbeglica?!
       Zar Austrija i Italija, bivše saveznice nacističke Nemačke, nisu još u stanju da izvuku pouke iz nedavne vlastite istorije i istorije ratova i ratovanja,čije su žrtve uvek najnemoćniji i najnezaštićeniji - deca, žene i Romi?
       Šta je sa crkvama u pomenutim zemljama? Šta je s ostalim zapadnoevropskim državama s njihovim ljudima i građanima?
       Zar državnici i ministri, partijske vođe i političari, vlade i parlamenti, crkve, crkveni velikodostojnici i sveštenstvo, mogu gledati skrštenih ruku kako jedan 12-milionski narod svakodnevno strada i pati kao u paklu, ovde i sada, u današnjoj Evropi? Šta je s međunarodnim institucijama i telima, evropskim institucijama i njihovim organizacijama, nevladinim i humanitarnim organizacijama?
       Da li su intelektualci još u stanju da poimaju nužnu i neophodnu razliku između dobra i zla, istine i laži, pravde i nepravde, ružnog i lepog, ako se jedan narod neprestano primorava da živi ropski? (Reč "intelektualac" potiče od "intelege" - "razumeti". Ima li preče dužnosti od one koja zapoveda da se razume razlika između dobra i zla, istine i laži, pravde i nepravde.)
       Gde su univerziteti, akademije, studenti, profesori, akademici?
       Šta je s umetnicima i piscima?
       Zar je mogućno da se iz ogromne grupe (koju čine umetnici i pisci u današnjoj Evropi) javno oglase protiv nesnosnog i ponižavajućeg položaja Roma u Evropi samo 4 (i slovima četiri) pisca: nemački novelobac Ginter Gras, osnivač fondacije "Za dobrobit romskog naroda", italijanski pisac Antonio Tabuki, Austrijanka Fride Jelinek, i jevrejski pisac u Londonu Moris Fazhi? Znači li to da je ropski položaj Roma i njihova zastrašujuća sudbina u stvari samo jedan dokaz više da je stanje stvari u mnogim vladama, politikama, političkim i ostalim krugovima, korumpirano i jadno?
       Entnicifikacija - demokratizacija - globalizacija su, izgleda, ključne reči i pojmovi koji obeležavaju političko stanje i situaciju u Evropi od 1945. do danas.
       Ali, neonacista i neofašista je sve više!
       Antidemokratske težnje i pokreti u Evropi su na sve većoj ceni!
       Veliki i mali diktatori i novi imperatori su na političkoj sceni!
       Stare ljudske i političke mudrosti su jednostavne. Jedna od njih glasi: "Neka niko ne bude jak da može drugome naneti jad!"
       Druga: "Ljudska je dužnost boriti se protiv zla. Samo se treba čuvati da se u ovoj borbi ne izazove i ne počini još veće zlo!"
       Romima se, nažalost, još uvek nekažnjeno može nanositi zlo. U svim zemljama i svim prilikama, od svih i svakoga. U borbi protiv zla, zlo koje njih satire i uništava, obično se ne primećuje, a često puta na to zlo se nadodaje još veće i teže.
       Dok sam bio u Jugoslaviji, gledao sam očima mogućeg lice stvarnosti. Meni, kao i mnogim mojim prijateljima, to lice je izgledalo ružno, a budućnost koja se nametala ideološko-političkim sredstvima, lažna. Zbog toga smo često protestovali. Međutim, u bivšoj Jugoslaviji, naročito u Srbiji, postojalo je duhovno srodstvo među narodima, čak duhovno srodstvo s Romima. To je, čini mi se, mnogo više od integracije koju danas propagira Zapadna Evropa. Usled toga, od kada živim u Berlinu, primoran sam da protestujem i protiv lažne prošlosti, i protiv lažne budućnosti.
       Ipak, svest o toleranciji mi nalaže da ne završim ovaj tekst rečima Emila Zole: "Optužijem", već rečima: Evropo, probudi se!
      
       RAJKO ĐURIĆ
      
Ispod afričkog standarda!

Izveštaj Ujedinjenih nacija o uslovima života Roma u centralnoj i istočnoj Evropi dokazuje da su životni uslovi ovog naroda (oko 12 miliona), ispod afričkih standard! Standard njihovog života je otprilike kao standardi karakterističan za stanovništvo zemalja kao što su Zimbabve i Bocvana. Svaki šesti Rom je u stanju "gladovanja" a svaki treći, počev od 1990. nezaposlen. Više od 70 odsto romskog stanovništva je bez posla, 20 odsto radi najbednije poslove, dok je 10 odsto u tzv. sivoj ekonomiji, tj. snalazi se kako zna i ume. (Analizirane su Rumunija, Bugarska, Mađarska, Češka Republika, Slovačka.) U izuzetno teškom položaju su mladi. Ovaj alarmantni izveštaj doveo je do toga da Evropa planira hitno izdvajanje 70 miliona dolara za pomoć Romima u ovim zemljama. Izveštači su takođe upozorili na drastično kršenje ljudskih prava u pomenutim zemljama.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu