NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

U ime čijeg naroda

Meni je lakše bilo u Miloševićevom zatvoru nego na Đinđićevoj i Koštuničinoj slobodi, kada se tačno znalo zbog čega sam u zatvoru i bio sam spreman da i glavom platim te svoje ideale

      Ovaj razgovor sa Vukom Draškovićem obavljen je prošlog četvrtka u prostorijama SPO-a, u času kada su rodbina i vatreni simpatizeri ove stranke još uvek držali pod okupacijom sudnicu u Palati pravde, gde je izrečena presuda osuđenima za zločin na Ibarskoj magistrali.
       Vuk Drašković bio je vidno potresen onim što se desilo u Palati pravde, ali je pristao i da govori o svom putu za Vašington na tradicionalni molitveni doručak kod Džordža Buša, predsednika SAD. Ali prvo o tome kako je Vuk Drašković u sredu uveče u 21 čas na državnoj televiziji dobio puni sat da objasni šta se desilo na Ibarskoj magistrali.
       - Sve primedbe upućujem glavnom i odgovornom uredniku Televizije Srbije, koja od svog naimenovanja do juče nije omogućila ni meni ni advokatima porodica ubijenih da upoznaju javnost Srbije sa zločinom na Ibarskoj magistrali, nego mi je ta prilika data noć uoči izricanja presude, i to u jednom kolažu sa petoricom branilaca optuženih.
      
       Niste zadovoljni tim TV nastupom?
       - Ne. Odlučio sam se da govorim, uveren da narod Srbije mora da čuje istinu makar jednom, bez obzira što se to namontiralo uoči izricanja presude. Ali sam shvatio da sam ubačen u paukovu mrežu državne zavere, koja se pokazala u poslednjoj rečenici toga TV priloga.
      
       Na koju rečenicu mislite?
       - Mislim na rečenicu u kojoj neki nepoznati glas RTS-a preuzima na sebe ulogu sudije i saopštava da su “šanse za ili protiv osuđivanja ili oslobađanja optuženih pedeset naprema pedeset”. Nisam mogao da verujem. Ko je dao pravo anonimnom glasu RTS-a da bude sudija? Današnja presuda pokazala je da taj glas nije bio slučajan, da je to bio spiker Vlade Srbije i ovoga režima.
      
       Rekli ste da ste upali u paukovu mrežu državnog terorizma...
       - Četvorica optuženih uhapšena su 24. februara 2001. godine, a suđenje je počelo 11. septembra 2001. godine. Za sve to vreme nekoliko puta sam usmeno, pismeno, tražio od državne televizije...
      
       ...od Bojane Lekić.
       - Od Bojane Lekić da omogući advokatima porodica ubijenih ili meni, kao jednoj od meta atentata na Ibarskoj magistrali, ili i advokatima i meni zajedno emisiju na državnoj televiziji...
      
       Jeste li dobili odgovor?
       - Nikada. Pri tome, pozivao sam se na činjenicu da u demokratskom svetu ovakvi zločini ne postoje bar od Hitlerovog sloma, Staljinove smrti i ubistva Čaušeskua.
      
       Prekosutra idete u Ameriku na tradicionalni radni doručak kod Buša. Da li ste zato dobili prostor na državnoj televiziji?
       - Neću da mešam današnji zločin u sudu sa molitvenim doručkom sa američkim predsednikom. Za taj doručak dobio sam poziv pre mesec i po dana. I nimalo slučajno. U Vašingtonu dobro znaju ko se deset godina nalazio na čelu svih demonstracija, pobuna protivu režima Slobodana Miloševića, ko je jedino hapšen i ko je bio meta terorista Slobodana Miloševića.
       Konačno, u tom svojstvu već sam bio na tom doručku 1993. godine kada je Klinton bio predsednik SAD.
      
       Da li znate ko sve putuje prekosutra za Vašington?
       - Znam da putujem ja. Koga je mimo mene pozvao predsednik Buš, ne znam.
      
       Ni iz novina?
       - Čitam novine, ali nije moje da to utvrđujem.
      
       Novine pišu da su pored vas pozvani Koštunica, Mićunović, Ljilja Nedeljković...
       - ... kuma Radomira Markovića.
      
       To ne znam. I Boris Tadić. To je spisak. Zašto Buš zove i baš ove osobe?
       - Ne znam. Verovatno zbog toga što neko u američkoj administraciji smatra da su oni ipak koliko-toliko zaslužni za obaranje srpskog, jugoslovenskog i balkanskog Sadama Huseina.
      
       Znači. I Ljilja Nedeljković i Boris Tadić?
       - Možda će im biti saopšteno i nezadovoljstvo Vašingtona time da je Miloševićev sistem netaknut. Neću više da pričam o tom doručku u trenutku kada se u Srbiji, u sudnici, za doručak jedu ubijeni na Ibarskoj magistrali u ime pobede nad Miloševićem, a to čine komandanti Miloševićevih eskadrona smrti, njegove državne bezbednosti i sadašnji vlastodršci koji trguju grobovima posejanim u borbi za obaranje Miloševića. Njima je to lako. Pitajte Koštunicu, Đinđića, Mićunovića, Rasima Ljajića, Nenada Čanka, bilo koga iz vladajuće koalicije, da vam kažu kome je u njihovoj porodici Milošević napravio grob, ko je od njih bio meta njegovih “legija”, “spasojevića”, “markovića”, “radonjića”, ko je od njih jedan dan proveo u Miloševićevom zatvoru, ko je od njih od Miloševićevih državnih terorista dobio i čvrgu od 1990. do Miloševićevog pada.
       I nimalo nije slučajno - sada to vidim, mada ovim izazivam zlo protivu sebe - da predsednik Vrhovnog suda Srbije Leposava Karamarković uporno odbija moje pismene zahteve tokom sudskog procesa da dozvoli TV kamerama da prate suđenje i da dozvoli novinarima da unesu u sudnicu kasetofone i fotografske aparate. Te zahteve je ona odbijala, ali ih je odbijala i uz podršku četvorice okrivljenih za zločin na Ibarskoj magistrali i njihovih branilaca. Podsećao sam je, i to javno, i na činjenicu da je Haški tribunal, ma šta neko u Srbiji mislio o njemu, omogućio čak i direktan prenos svakoj televizijskoj stanici u svetu koja to želi.
      
       Rekli ste jednu opasnu rečenicu. Parafraziram: ako ne dođe do demokratske smene vlasti, doći će do neke druge...
       - To znači da ova banda Miloševićevih ubica, koja i danas teroriše Srbiju, i danas ubija nekontrolisano, otvoreno i nekažnjeno, kidnapuje, minira, a epicentar im je u Službi državne bezbednosti koja se danas zove BIA, i u vlasti sadašnjoj koja sa njima pravi krvave, pijačne sporazume preko tuđih glava i tuđih grobova - mora biti uklonjena. I biće uklonjena, hoću da verujem izborima. Ne bude li izbora, biće drukčije.
       - Na ulici?
       - Bilo kako, ali oni moraju biti uklonjeni u ime napretka ove nesrećne države i nacije.
      
       Da ipak ovaj razgovor završimo tom Amerikom...
       - Pazite, meni je lakše bilo u Miloševićevom zatvoru nego na Đinđićevoj i Koštuničinoj slobodi, kada se tačno znalo zbog čega sam u zatvoru i bio sam spreman da i glavom platim te svoje ideale. A danas sam na tobože nekoj njihovoj slobodi, pri čemu ubice sa Ibarske magistrale - neću sebe da pominjem, nisam ja uopšte u pitanju - nagrađuju i oslobađaju.
      
       Zašto Koštunica ne ide u Ameriku i da li se povlači iz politike i vraća na Institut?
       - To mene uopšte ne interesuje. Pitajte njega. Ja samo znam da je on posle 5. oktobra štitio i zaštitio Radomira Markovića nekoliko meseci. I znam da je zaštitio i Legiju, komandanta ubica sa Ibarske magistrale kada se Legija našao pred Okružnim sudom u Beogradu po privatnoj tužbi porodica ubijenih u novembru 2001. godine. Tada je Koštunica dao izjavu da je pobuna “crvenih beretki”, njihov dolazak u Beograd pod mitraljezima, u oklopnim vozilima, jedan normalni štrajk zaposlenih. Tada je rekao - kao što lekari štrajkuju u belim mantilima, normalno je i da Legijini ljudi štrajkuju u oklopnim vozilima i pod mitraljezima. Toliko o Koštunici.
      
       A Đinđić i Mihajlović...
       - Krenimo od glave ka repu. Đinđić: Legija je junak 5. oktobra. On je moj prijatelj i moji prijatelji ne mogu da odgovaraju. A porodice ubijenih na Ibarskoj magistrali i Vuk Drašković treba da mi budu zahvalni i na činjenici da su uhapšeni neposredni izvršioci i dvojica organizatora zločina. Mihajlović: Porodice ubijenih nemaju pravo da traže preko hleba pogače. Moraju da se zadovolje činjenicom da je Radomir Marković organizator, Nenad Ilić i Nenad Bujošević počinioci, i da istovremeno budu zahvalni gospodinu Legiji (to je mart 2001. godine, i od tada nikad Dušan Mihajlović Legiju nije nazvao drukčije nego gospodin Legija) zbog toga što je 5. oktobra 2000. godine stao na stranu DOS-a. Sudija Cvetković je, čineći ovaj pravosudni zločin, našao političku zaleđinu i u Koštunici i u Đinđiću, a sve preko onih grobova na Topčiderskom groblju.
      
       Možemo li ovako da završimo: da se Vuk Drašković kandiduje za predsednika Srbije?
       - Ne mogu u ovom trenutku ništa o tome da pričam.
      
       U jednoj rečenici: šta ćete reći u Vašingtonu?
       - Naravno da ću sve ovo preneti i na najvišem državnom mestu u Sjedinjenim Američkim Državama. I tražiću da Amerika i Evropa podrže zahteve ogromne većine građana Srbije za vanrednim parlamentarnim izborima. Ti izbori će sigurno doneti pobedu nacionalnih i demokratskih snaga za evropsku i prosperitetnu Srbiju, pod uslovom da pre održavanja tih izbora Evropska unija i Sjedinjene Američke Države zavedu neku vrstu starateljstva, tutorstva, prinudne uprave - zovite to kako god hoćete - pre svega nad srpskom policijom, Službom državne bezbednosti, pravosuđem i medijima, koji su sluškinje sadašnjih vlastodržaca, kao što su bili i najobičnije sluškinje Slobodana Miloševića.
      
       DRAGAN JOVANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu