NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Genocid po glavi stanovnika

Vatreni borci protiv Miloševićeve politike sada moraju da brane državu od posledica te politike

      Vlast u Beogradu je naizgled mirno i filozofski primila odluku Međunarodnog suda pravde u Hagu da, po svoj prilici još ove jeseni, počne sa suđenjem Jugoslaviji po bosanskoj tužbi za agresiju i genocid. Primetno je nastojanje da se javnost ne uznemirava spekulacijama o visini ratne odštete na koju bi država mogla biti osuđena ako se u Hagu presudi da je Beograd kriv za genocid u Bosni i Hercegovini. Vodeći pravnici u zemlji umiruju građane objašnjenjima da se prošle nedelje u Hagu, odbacivanjem DžU zahteva za reviziju sudske nadležnosti, zapravo nije desilo ništa novo, i da se opet nalazimo na istom mestu gde smo bili pre dve godine, kada smo zatražili da se sud naknadno proglasi nenadležnim za naš slučaj budući da u vreme bosanske tužbe nismo bili u članstvu Ujedinjenih nacija. Jedino je Vojin Dimitrijević, koji je u poslednjoj rundi odlučivanja u Hagu učestvovao kao jugoslovenski ad hoc sudija, sebi dopustio javnu notu negodovanja nad teškim nasleđem skorije prošlosti. “Moram da napomenem”, rekao je profesor međunarodnog prava Radiju 202, “da je teško sada izvući sve fleke koje je bivša diplomatija tu napravila”.
      
       Ferhadija
       Nesreća je, naravno, upravo u tome što se nalazimo tačno tamo gde smo bili posle rušenja Miloševića - ili, što je još gore, tamo gde smo bili i pre rušenja Miloševića. (I zastupnici BiH su pred Sudom bili sasvim nedvosmisleni: Jugoslavija je, što se njih tiče, posle pada Miloševića pred Sudom u Hagu “samo nastavila sa svojom starom politikom”.) S tom razlikom, što je u međuvremenu u onom drugom Haškom sudu, u Tribunalu koji pojedincima sudi za individualna krivična dela, već poodmaklo utvrđivanje odgovornosti bivših DžU lidera za genocid i progone u Bosni i Hercegovini. Generalna skupština Ujedinjenih nacija još 1992. godine okvalifikovala je etničko čišćenje kao oblik genocida, a Biljana Plavšić je priznala da je jugoslovenski vrh to čišćenje smislio i sprovodio uz upotrebu jugoslovenske vojske i srpske policije.
       Posle pada Miloševića nove su vlasti u Beogradu u nekoliko navrata pokušale da sa Sarajevom pokrenu razgovore o vansudskom poravnanju spora. U jednom takvom razgovoru u Sarajevu pomenuta je mogućnost da jugoslovenska strana podigne džamiju Ferhadija, banjalučki istorijski i arhitektonski dragulj koji je eksplozivom do temelja razoren 1993.godine. Bila je to ideja profesora Tibora Varadija, glavnog pravnog zastupnika SRJ pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, koji je devedesetih godina slične predloge, kao gestove snažne simbolike kojim bi se možda mogla “poraziti mržnja”, javno zastupao na antiratnim skupovima. Bosanska strana odgovorila je na ideju tako što je pustila da informacija sa ovog nezvaničnog sastanka (kom su sa bosanske strane prisustvovali i predsedavajući Predsjedništva BiH Beriz Belkić i profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu Zdravko Grebo) “procuri” u bosansku štampu, u kojoj je izvrgnuta podsmehu. Toliko o gestovima snažne simbolike. Sarajevo je nastavilo da insistira da pre početka ozbiljnih razgovora o pomirenju, odnosno vansudskom poravnanju, prvo dobije izvinjenje Beograda. Samo se po sebi razume da bi takvo pravno izvinjenje, bez aranžmana o sveukupnom rešenju, samo ojačalo poziciju BiH u sporu pred sudom u Hagu, bez obzira na političku i etičku stranu stvari. Bilo bi ravno priznanju krivice.
       Gubitak spora
       Međunarodni sud pravde je organ UN, ali je potpuno nezavisan u svom radu i odluke Generalne skupštine ga ne obavezuju. Bilo bi neozbiljno i neodgovorno već sada tvrditi da spor sa Bosnom pred Međunarodnim sudom pravde možemo samo izgubiti, ali bi neozbiljno bilo i prenebregavati elemente koji već sada ukazuju na veliku verovatnoću gubitka spora. Od pada Miloševića cela je državna filozofija pred međunarodnom pravdom bila da krivica ne može biti kolektivna, već samo individualna, i da individualno utvrđivanje krivice “spašava” državu i naciju istog tereta. Ta logika lepo pasuje uverenju mnogih demokrata koji su se borili protiv Miloševićevog režima da su za takozvane srpske zločine odgovorni, prvo oni koji su ih počinili, zatim možda i oni koji su za Miloševića glasali, ali nikako oni koji su protestovali na Trgu Republike zajedno sa “Ženama u crnom”. Otuda Vojin Dimitrijević iz Haga diže glas protiv mogućnosti da odštetu, u slučaju da je sud odredi, plaćaju “svi državljani Jugoslavije, i oni koji su bili protiv rata, a u BiH će je primati i oni koji su bili za rat”. Drugim rečima, ako stvari po Beograd loše krenu, Vojin Dimitrijević plaćaće ratnu štetu vojsci Ratka Mladića zbog masakra Muslimana u Srebrenici.
       To je, naravno, apsurdno, kao što je apsurdno što će u naredne dve godine neki ljudi koji su bili vatreni i principijelni protivnici Miloševićeve politike biti u prilici da u Hagu brane državu od posledica te politike. Postoji, međutim, još jedan apsurd, o kom se u Beogradu zasad veoma malo govori. Reč je o tome da je glavna šansa Beograda da izbegne državnu odgovornost u Hagu čovek po imenu Mirko Šarović, predsedavajući Predsjedništva BiH i visoki funkcioner Srpske demokratske stranke koja je u BiH, ako ne ratovala, a ono, da upotrebimo Dimitrijevićev eufemizam, “bila za rat”. Ahilova peta bosanske tužbe je Republika Srpska, koju u Sarajevu gotovo rutinski nazivaju “genocidnom tvorevinom”. Tvrdo nepristajanje Republike Srpske na tužbu protiv Jugoslavije je ono što “Slobodna Bosna” podrazumeva pod eufemizmom “nejedinstvo političkog vrha BiH oko tužbe”. Šarović je na vest o odluci Haga ponovio stav da nije reč o tužbi koja je podneta u ime cele BiH. “Tužba je za nas i dalje u potpunosti neprihvatljiva, jer njen sadržaj ne odgovara interesima srpskog naroda i Republike Srpske, jer se u tužbi u suštini poziva na rušenje Republike Srpske”, rekao je Šarović.
       Bosanski zastupnici u Hagu se, međutim, dobro čuvaju da tamo ne spomenu Republiku Srpsku, ni u dobrom ni u lošem kontekstu. Sakib Softić jeste, istina, spominjao “Srbe u Bosni” prošlog novembra, tvrdeći da je Jugoslaviju neophodno osuditi kako bi se podstakao proces unutarbosanskog pomirenja, koji je navodno moguć tek kada “Srbi u Bosni” shvate da je “tuđa država” (čitaj SRJ) uništila ranije “mirno multikulturno bosansko društvo”.
      
       Bosanski Srbi
       I još nešto o čemu vladajući Beograd ovih dana ćuti: da je zahtev za reviziju usvojen, automatski bi otpale i tužbe bivšeg režima protiv osam zemalja članica NATO zbog agresije (i genocida, zatim trovanja osiromašenim uranijumom itd.) u bombardovanju 1999. godine. Tužene su Belgija, Holandija, Velika Britanija, Nemačka, Francuska, Kanada, Italija i Portugalija. (SAD u Hagu nije moguće tužiti, jer je Amerika uložila rezervu prilikom usvajanja Konvencije o genocidu, a od spora sa Nikaragvom 1986. više nikada nije dala pristanak da se pred ovim sudom rešava neki njen spor.) U štampi je nedavno nezapaženo promakla informacija da Savezna vlada nije prihvatila odustajanje od tužbi Jugoslavije protiv NATO-om. Tu stvar još pikantnijom čini sledeći detalj: Velika Britanija, Belgija, Kanada i Nemačka nastojale su da ospore nadležnost Međunarodnog suda pravde u ovom sporu tvrdnjom da Jugoslavija 1999. nije bila članica UN. Ta tvrdnja je u suprotnosti sa najnovijom odlukom suda o DžU zahtevu za reviziju. Ako bi dobila spor protiv zemalja NATO-a, Jugoslavija bi (kao i Bosna, tek po dobitku spora) mogla da podnese zahtev za odštetu. Sve je to, naravno, na više nego dugom štapu. Tim pre što će NATO, pre nego što novu državu Srbiju i Crnu Goru primi u Partnerstvo za mir, tražiti da Beograd odustane ne samo od tih tužbi, već i od krivičnog postupka u Okružnom sudu protiv lidera NATO zemalja.
      
       LJILJANA SMAJLOVIĆ
      
PRESEDAN

Međunarodni sud pravde u Hagu je do sada samo jednom naredio isplatu odštete kada je 1949. godine naredio Albaniji da Velikoj Britaniji isplati milion i 380 hiljada dolara zbog toga što u sopstvenim teritorijalnim vodama nije očistila mine iz vremena Drugog svetskog rata. Mine su 1946. godine oštetile britanske ratne brodove koji su prolazili albanskim vodama kroz Krfski moreuz. Bilo je i žrtava. Bio je to, ujedno, prvi spor pred Međunarodnim sudom pravde: nije okončan do 1992. godine, kada je Albanija pristala da Velikoj Britaniji plati odštetu, ali tek pošto je Velika Britanija pristala da vrati albansko zlato koje je od pre Drugog svetskog rata bilo pohranjeno u njenim bankama.
       Samo jednom u istoriji jedna država je bila prisiljena da zatraži od Saveta bezbednosti da prisili drugu državu da poštuje odluku Međunarodnog suda pravde. Reč je o Nikaragvi, koja se 1986. obratila Savetu bezbednosti da natera Ameriku da poštuje odluku kojom je sud dao za pravo sandinističkoj vladi Nikaragve, koja je tužila SAD zbog podrške “kontrašima” i miniranja njenih luka. SAD su uložile veto pri raspravi u Savetu bezbednosti, a visina odštete nikad nije utvrđena iako je Sud u načelu odlučio da Amerika mora da plati reparacije. Sandinistička vlada je pala i Nikaragva je odustala od zahteva za odštetu.


      
VERSAJ I VAJMAR

Versajski mir sadržavao je klauzulu o “krivici za rat”, koja je odgovornost za sve savezničke gubitke u Prvom svetskom ratu stavila na nemačka pleća. Eksplicite je traženo da se Kajzeru sudi za ratne zločine (Vilhelm Drugi pobegao je 1918. u Holandiju, koja je odbila da ga izruči), a komisija za reparacije presudila je da Nemačka mora da plati šest miliona i 600 hiljada engleskih funti u ime ratne odštete. Britanski ekonomista J. M. Kejnz smatrao je da je cifra previsoka i da će Nemačka samo postati još siromašnija i još ogorčenija. Nije pogrešio. No francuski maršal Foch rekao je 1919. da Nemačka nije dovoljno oslabljena: “To nije mir. To je primirje koje će trajati 21. godinu.” (Ni on nije pogrešio.) Nemci su imali primedbe na oštrinu odredbi Versajskog ugovora, ali niko ih nije slušao. Nemačka je 1921. godine izvršila prvu uplatu ratne štete, a zatim 1922.godine nije platila drugu ratu Francuskoj i Belgiji. Francuzi su odbili da veruju da Nemci nemaju novac i odlučili su da silom uzmu dug. Zauzeli su nemačku bogatu industrijsku oblast, Rur, a nemačka vlada je pozvala stanovništvo na pasivni otpor. Usledila je ekonomska kriza koja je dovela do hiperinflacije. Dok je hleb 1918. godine koštao malo više od pola marke, u novembru 1923. koštao je 201 milion maraka. Pala je Vajmarska republika.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu