NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Kako smo se raskusurali

Od dve hiljade umetničkih predmeta koji se nalaze u jugoslovenskim diplomatskim predstavništvima širom sveta, podeljeno je samo stotinak u pet objekata. Srbiji i Crnoj Gori su pripale sve slike i skulpture autora koji su poreklom iz ovih republika. A njih je najviše

      Na prvom programu hrvatske nacionalne televizije, nedavno je emitovan prilog u kome je sa manjkom podataka a viškom emocija, tamošnja javnost obaveštena kako je Hrvatska dobila veliki broj značajnih “umjetnina” koje su se nalazile u bivšim jugoslovenskim “veleposlanstvima”. I autor je nabrajao znamenite hrvatske autore čije su slike došle u posed ove nekadašnje federalne jedinice iz sastava SFRJ.
       Šta je to čime su se pohvalili na HRT-u, a šta se dogodilo sa srpskom, iliti srpsko-crnogorskom kulturnom baštinom u toj podeli između zemalja sukcesora nekadašnje SFRJ? Na ova pitanja odgovor smo potražili od pomoćnika ministra inostranih poslova Aleksandre Joksimović i člana ekspertske grupe za sukcesiju kulturnih dobara, istoričara umetnosti dr Stanislava Živkovića.
       Treba reći da pomenutu grupu čini petoro istoričara umetnosti, po jedan iz Bosne i Hercegovine, Makedonije, Slovenije, Hrvatske i SR Jugoslavije, i njihov zadatak je da podele oko 2 000 umetničkih dela koja se nalaze u više od 170 diplomatskih zdanja širom sveta. Da ne bi bilo dileme: predmeti primenjenih umetnosti i stilski nameštaj, na primer, ne spadaju u delokrug rada ove komisije.
       Za sada je podeljeno stotinak dela iz rezidencije u Parizu koja je pripala Jugoslaviji, generalnog konzulata u Parizu koji je pripao Makedoniji, ambasade u Parizu koja je pripala Hrvatskoj, ambasade u Londonu koja je pripala Bosni i Hercegovini, ambasade u Vašingtonu koja je pripala Slovencima i ambasade u Čileu.
      
       Čiji je Aralica?
       Da ne bi bilo nerealnih očekivanja: od te impozantne brojke od 2 000 dela, samo 200 slika ili skulptura zaslužuje epitet “vredan”, sve ostalo je od drugorazrednog i trećerazrednog značaja. Reč je o gomili poklona prijatelja, kumova, kvaziumetnika iz dijaspore..., koji su završili u ambasadama, konzulatima i rezidencijama. Sve se to može lako zaključiti na osnovu popisa tih umetničkih dela koji je napravljen 31. decembra 1991. godine i u odnosu na koji se poredi zapisnik iz decembra 2001. godine. Treba reći da ponegde nedostaju neka dela, i Slovenci su insistirali na tome, ali se pokazalo da su ona bez velikog značaja, da nisu vredna pažnje. S druge strane, pojavljuje se višak dela koja su nabavljena u tih deset godina, pa je moguće da su neka od nestalih dela otišla u razmenu.
       - Ekspertska grupa je, kaže za NIN dr Stanislav Živković, relativno lako utvrdila princip raspodele. Svaka slika, crtež, skulptura... pripadaju onoj zemlji iz koje je autor tog dela. I to funkcioniše u najvećem broju slučajeva. Ali, kako smo mi izmešani, u pojedinim slučajevima na nekog autora polažu pravo dve, pa čak i tri države.
       Na primer, slikar Stojan Aralica je jedan od umetnika oko kojih smo se dogovorili na sledeći način: prvi princip raspodele je da se vodi računa o mestu rođenja umetnika, pa tako on pripada državi u kojoj je rođen. Aralica je rođen u Škarama u Lici, u Hrvatskoj, i do 1941. godine je živeo i radio kao zagrebački slikar. Tada je prešao u Srbiju i sledećih četrdeset godina, do smrti, ovde je živeo i stvarao. Onda smo se dogovorili da prvi korektiv na taj osnovni princip bude mesto stvaranja umetnika. Tako su slike koje je Aralica naslikao ovde pripale Srbiji, a ono što je uradio do 1941. godine, to je pripalo Hrvatskoj. Mogli smo, eventualno, i da intervenišemo u slučaju slika Milivoja Uzelca, gde su pravo polagale Bosna i Hercegovina i Hrvatska, ali on je ipak zagrebački slikar, tako da smo se mi povukli.
      
       Milunović i Lubarda
       Zanimljivo je da je ova komisija delila blago na osnovu fotografija. Svaki umetnički predmet je pojedinačno fotografisan i uz fotografiju su priloženi osnovni podaci. Ali, kako je bilo slika koje nisu mogle da budu identifikovane, nije bilo potpisa autora, ili slika stranih autora, dogovoreno je da one ostanu tamo gde su se zatekle, bez obzira koja država nasleđuje tu zgradu. Od našeg sagovornika dr Stanislava Živkovića saznajemo da su sastanci komisije o podeli umetničkih predmeta iz pomenutih šest diplomatskih zdanja, do sada održani u Skoplju, Beogradu, Sarajevu i da je poslednji zakazan za kraj februara u Sarajevu:
       - Slovenci, kojima je pripala ambasada u Vašingtonu, jedva čekaju da se deoba i formalno okonča pa da poskidaju slike naših autora koje se tamo nalaze i da stave svoje. Mi im pravimo nepotrebnu propagandu svojim autorima koji su ostali u zgradi koja je sada njihova. I oni su u pravu, ali mi nismo baš u mogućnosti tako ekspresno da radimo jer nemamo materijal. Radimo samo na osnovu fotografija, a to nam znatno otežava posao.
       To čega Slovenci žele što pre da se reše su slike Aleksandra Prijića, Slave Bogojevića, Sava Radulovića...
       Kada se pogleda ukupan spisak slika, lako je utvrditi da najznačajnija dela pripadaju slikarima poreklom iz Srbije i Crne Gore. A među najvećim imenima su Petar Lubarda, Milo Milunović i Stojan Aralica:
       - Ima i jedna slika Jovana Bijelića koja još nije stigla na red za deobu, jedna slika Peđe Milosavljevića koja je bila i ostala u našoj rezidenciji u Parizu, jedan Nedeljko Gvozdenović... i to bi bilo ono najvrednije. Pojavljuju se i značajna dela slovenačkih slikara kao što su Matej Sternen i Matej Jama, ali, recimo, nema nijednog Save Šumanovića niti Nadežde Petrović. I to je normalno, sve ono što je na neki način zaštićeno kao kulturno dobro, nije napuštalo zemlju.
       A ako se pitate zbog čega ima najviše Lubardinih slika, odgovor leži ne samo u njegovoj popularnosti već i u činjenici da su mu pojedini ambasadori organizovali izložbe u svetu i on je, bivajući njihov gost, ostavljao neke od svojih slika u ambasadama ili rezidencijama.
       I laik može zaključiti da nema nikakve politike kad je reč o umetničkim delima koja su krasila zidove nekadašnjih jugoslovenskih diplomatskih predstavništava širom sveta. To je i mišljenje istoričara umetnosti dr Živkovića koji ukazuje na sledeće:
       - U Parizu imate ambasadu, rezidenciju i konzulat. U rezidenciji se nalaze najvrednije stvari, dok u ambasadi imate kao i svuda u svetu - svašta. To samo govori da je neko jako vodio računa šta će imati u svojoj kući, u rezidenciji, a svejedno mu je šta će se nalaziti u ambasadi.
      
       Ni Ljube, ni Dade, ni Vlade
       Za ilustraciju ove tvrdnje, dovoljno je reći kako su u ambasadi bila dva akvarela Mila Milunovića, po jedno delo Svete Samurovića, Save Stojkova, Voje Dimitrijevića, Voje Bakića, Božidara Jakca... i čak 13 dela nepoznatih autora. A u rezidenciji jugoslovenskog ambasadora u Parizu nalaze se dela Petra Lubarde (6), Stojana Aralice (2), Petra Dobrovića, Marka Čelebonovića (3), Peđe Milosavljevića, Mila Milunovića, Miodraga Protića, Milenka Šerbana, Nikole Graovca, Voje Tatara, Boška Karanovića, Milivoja Uzelca (2), Mateje Sternena, Mateje Jama, Ljube Laha, Voje Dimitrijevića, Dimitra Kondevskog.... ukupno 55 slika od kojih najveći deo ostaje u rezidenciji koja je pripala SRJ. Stanislav Živković nas upoznaje i sa slikama Nikole Jeremića, srpskog slikara koji je živeo i umro u Francuskoj i koji je vrlo značajan za našu istoriju. U Prvom svetskom ratu on je bio francuski izveštač sa ratnog broda i zbog tih zasluga stekao je veliki ugled i priznanja u Francuskoj. Pred Drugi svetski rat mnogo je pomogao našim slikarima u Parizu, počev od Lubarde, koji je posebno drugovao sa njim. Kada se pogleda spisak slika koje se nalaze u ambasadi, rezidenciji i konzulatu u Parizu, prosto bode oči činjenica da nema nijednog dela Bate Mihailovića, Petra Omčikusa, Dade Đurića, Ljube Popovića, Vlade Veličkovića..., jugoslovenskih umetnika koji su živeli i stekli uspeh i karijeru u Parizu. Na našu molbu da prokomentariše ovu činjenicu, dr Živković odgovara:
       - To samo po sebi nešto kaže. Mi govorimo o periodu od pedeset godina posle Drugog svetskog rata. Šta je bila realna situacija u tom periodu? Vlast je brinula o sebi, o svojim ljudima, a kome god se okačio pridev “emigrant”, zaobilazili su ga. Umesto da drže kontakte sa tim ljudima kao što to čine danas, oni su ih smatrali izdajnicima. Nadam da će ti umetnici sada da se pojave sa svojim delima u ovim diplomatskim predstavništima.
      
       RADMILA STANKOVIĆ
      
Svakome svoje

Širom sveta, u diplomatskim predstavništvima nekadašnje Jugoslavije, nalazi se 2 000 umetničkih dela različite vrednosti. Mi smo potpisali sporazum o sukcesiji sa zemljama sukcesorima, ali on će se primenjivati tek kada ga ratifikuju sve države, a Hrvatska u svom parlamentu to još nije učinila. U tom sporazumu su dogovoreni principi, odnosno način podele, i preliminarno je podeljeno pet predstavništava: rezidencija u Parizu koja je pripala Jugoslaviji, generalni konzulat u Parizu koji je pripao Makedoniji, ambasada u Parizu koja je pripala Hrvatskoj, ambasada u Londonu koja je pripala Bosni i Hercegovini i ambasada u Vašingtonu koja je pripala Slovencima. Ambasada u Čileu je pogodbeno data na čuvanje Hrvatima, mi smo dobili nešto drugo, ali su i podeljena sva umetnička dela koja se u njoj nalaze. Mi smo imali obavezu da ove objekte sa celokupnim inventarom predamo do 31. decembra 2001. godine. Ono što je tada dogovoreno odnosi se i na umetnička dela, a reč je o njih stotinak, koja se nalaze u tim objektima i dogovoreno je da se ona podele prema pripadnosti kulturnoj baštini odakle dolaze autori tih dela. Tako je oformljena stručna komisija koja se bavi samo tim pitanjima.
       Dakle, umetnička dela koja se nalaze u pomenutim diplomatskim predstavništvima bivše SRJ biće podeljena na isti način kao sva ostala imovina, i u tom poslu niko nije ni dobio ni izgubio, ništa nije otuđeno i svako će dobiti ono što mu pripada - objasnila je za NIN Aleksandra Joksimović, pomoćnik ministra inostranih poslova SRJ.
      
       ALEKSANDRA JOKSIMOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu