NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Jedan sasvim lud dan

Kad vam se učini da ste ustali na krivu nogu, vratite se u krevet i za svaki slučaj, prespavajte ceo dan, jer inače - neće valjati

      Ima, tako, godina kada se čoveku ništa ne radi. A ima i dana kad mu se radi, a najbolje je da ništa ne radi. Jer, ko zna zašto, jednog dana vam nešto krene naopako, onda ceo dan ide naopako. Onda su vam krivi Amerikanci što hoće da bombarduju Irak, a vas su već i bombardovali - prisetite se i toga. Ili Crnogorci, koji hoće da se odvoje a već su rasturili državu, a vi čekate da ih se rešite otkad ste se rodili, kao i bosančice iliti “službenog” jezika naših rukovodilaca. Ili vam je kriva vlada, sve sa svojim, bogami sad i našim, premijerom.
       Legnete kasno, posle košarkaške utakmice koja je imala dva produžetka, u hladan krevet, setite se naše ministarke energetike i poželite joj, onako srpski, “laku noć” i odete u naručje Mortfeja (znam ja dobro da se tako ne kaže, prim. a.). I setite se grafita (negde između Balkanske i Gepratove ulice): “Ne tucite žene od dva do pet”, a vaša vam, još, nije ništa loše učinila, skoro da poželite da se probudite tek ‘kad sve ovo prođe’.
       Kad se sutradan probudite, a ništa vas ne boli, il’ ste mrtvi, il’ je bolje da ne ustajete.
       Ali, što reče onaj Crnogorac: “To kad u’vati to ne pušta.”
       Elem, tako sam ja ustao jednog jutra. Mislim kako ću da otpevam: “danas vam je divan dan, divan dan...”, posledica Mekdonaldsa, rođendana i slava u američkoj ćevabdžinici (tamo gde se “konzumiraju” bljucbergeri). Ali, reših da divan dan, Tri sveta jerarha (vama nije važno zašto, u krajnjem slučaju sve je isto i nekog drugog dana), proslavim pravoslavno i ekumenski (ma šta to, u ovom slučaju, značilo).
       Prvo odem na pijac. A tamo, ništa.
       Onda po samoposlugama. Nađe se svašta, samo džep ne može da izdrži. Masline i maslinovo ulje iz Grčke, kapri i sir iz Italije, mali klipovi kukuruza u marinadi (ukiseljeni, bre) iz Nemačke, njeguška kobasica iz Bačke Topole (tamo je najbolja), kiseli kupus iz Bosne, bjeljinski, junetina iz Valjeva i svinjetina iz Srema, a ribeee... odakle hoćeš.
       Sve ti ja to pokupujem, s..... platu, koju sam juče primio, ali imam.
       Onda odem po piće. I loš dan otpoče. Komšija koji mi je obećao vino “vranac”, jeftino, nabavio karton vina (12 flaša), ali “Rubinovog”.
       Pa što ne crnogorski?
       Ma, to ti je isto, a i ko im ... Pomažemo, bre, domaću privredu.
       Ali, ja sam hteo...
       I ja sam hteo. Da se oženim. A od njih da se “razvedem”.
       Ništa ne valja, vidim. Drugi komšija, mesar mi uvalio džigericu, za ručak. Sa alveolama toliko debelim da bi ministarka energetike komotno mogla da pušta struju kroz njih. Pečem kobasice u masti, na teflonu, a one se zalepile za tiganj. Dok sam spremao sarmu deca pojela suvo meso i pomenute kobasice. Traže sok. Prospem sok od jabuke po podu i ostalim namirnicama. Sve lepljivo, čistim, perem a sarma kipi.
       Urednik zove, pita da l’ je gotov tekst.
       Bolje da sam ostao u krevetu.
       Šta je to, pita me supruga koja viri između banana, čokolade, šećera, oraha, “dok razmišlja o torti za koju treba da umuti fil” (pesma, nekad hit).
       Pogledam kroz prozor, pola četiri (od dva do pet), a komšija vošti ženu.
       Neću ni da pitam što. Ona ne zna, a ne zna ni on.
       Loš dan.
       Onda sarma prokrčka. Uzeh čašu vina. Nije loše. Samo još da napišem ovo i odoh na spavanje. Biće bolje. Sutra će biti bolje.
      
       MILAN DAMNjANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu