NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Euforija nam se lupa o glavu

Političari troše peti oktobar. Ako se tako nastavi, bićemo žrtve iskušenja. Recimo, da razbijačke desničarske snage dođu na vlast. Možemo da vidimo da trenutno ogromnu ulogu igraju pitanja koja su istorijska

      Posle izučavanja “Vremena netrpeljivih” i “Vremena destruktivnih”, istoričar Andrej Mitrović vratio se jednom svom starom projektu - priprema studiju inspirisanu knjigom “Srpska revolucija” Leopolda Rankea iz 1829. godine. Na početku rada, naš sagovornik kaže da nije imao velike ambicije, ali nešto ga je vuklo pa se avantura pretvorila u “veliko istraživanje produženo zbog lošeg zdravstvenog stanja”. To kaže sa osmehom i dodaje kao da se izvinjava: “A kada se istraživanje toliko produži teško ga je savladati, jer sam neke stvari pozaboravljao, neke papire izgubio. Ipak, pišem istoriografsku knjigu s pretenzijama da se pozabavim teorijom saznanja.” Iako trgnut iz “lepše prošlosti”, gospodin Mitrović se rado odazvao pozivu da govori za NIN.
      
       Kako komentarišete kraj Jugoslavije i mogućnost gubitka Kosova i Metohije?
       - To je veliki problem za srpsku državu, istovremeno za samo Kosovo i za samu Crnu Goru. Kao istoričar više ništa ne mogu da kažem. Postoje i futuristi.
      
       Nedavno ste u predgovoru jedne knjige upozorili da je sada na Balkanu veći broj suvereniteta i granica nego ikada u istoriji pre toga. Evropa ih, međutim, prevazilazi.
       - Što se nas tiče, mislim da se njima Slobodan Milošević učinio kao boljševik, očekivali su u Srbiji neku boljševičku kontrarevoluciju. Za to su nas uostalom optuživala i naša braća na Zapadu, da smo boljševici skoro po rođenju. Onda je isplivalo nacionalno na čitavom prostoru u svim bivšim republikama, ali centar agresivnosti je lociran u Srbiji. Taj centar agresivnosti je, da je bio pametniji, mogao da pusti Tuđmana da se prvi iskaže. Međutim, mi smo i od Tuđmana uspeli da napravimo žrtvu.
      
       Da li se Srbija ne uklapa u novi svetski poredak zbog svog ponašanja ili zbog nesaglasnosti sa njegovim planovima?
       - Ne mislim da postoje neki dovršeni planovi. Planovi su pre svega filozofske kalkulacije. Srbija se mora vezati za prostore koji su nam najbliži a to su evropski prostori. Balkanski prostor je takođe naš prostor koji se već opredelio u tom pravcu. Cilj je Evropa bez granica koja ulazi u svoje jedinstvo na zanimljiv način - ostavljajući nacionalne države. To je i naša budućnost.
      
       Zbog čega nas Evropljani i Amerikanci baš toliko pritiskaju, iako smo za sada jedina zemlja čija su dva predsednika iza rešetaka u Hagu?
       - Američka doktrina da u svakom građanskom ratu imamo prijatelja i neprijatelja dala je poguban rezultat. Prema početnim američkim idealima, kojima se ona probija sa Vilsonom negde krajem druge i početkom treće decenije 20. veka u svetsku politiku, ključna reč je pravda. Ali, pravda nije ako izaberete nekoga u nekom ratu da je vaš a onaj drugi to nije. Još je veća nepravda ako se uključi kao što se uključilo i često potezalo pitanje pravde. Amerika se ponaša po principu: onaj za koga sam na pravoj je strani, a onaj protiv koga sam na nepravednoj je strani. Ovo ne govorim stoga što sam promenio mišljenje. I dalje sam na poziciji da je slepi nacionalizam koji se razmahao krajem 80-ih godina bio spreman, i to je i pokazao, da ratuje i da ubija. Taj nacionalizam je bio veliko zlo i velika greška. Posledica te euforije danas nam se lupa o glavu. No, imamo naznake Haškog suda da sudi i drugim učesnicima jugoslovenske stvarnosti. S tim da je priča o raspadu SFRJ nerasvetljena. Mnogima je, čini se, u interesu da se ona nikada ne razjasni.
      
       Kakav je vaš odnos prema Haškom tribunalu. Jača bojazan da se tamo više bave pisanjem nove istorije Balkana, nego suđenjima?
       - Nerado odgovaram na to pitanje zato što je taj sud u nekom procesu. On je za mene podsećanje na mnoge sudove u prošlosti, počev od Nirnberškog, pa preko domaćih sudova 1941, 1945. i 1946. godine. Po mom mišljenju, proučavanje suda je delikatno i povezano sa kulturom poznavanja te vrste suđenja. Ipak, jasno je da jedan sud, kao Haški, teško može da odredi sliku nekog područja ukoliko to područje nema mogućnosti da razvije svoju sliku. Čini mi se da mi tu mogućnost možemo da steknemo. Samo se treba ponovo vratiti osnovama istorijske nauke i sa zanimanjem promisliti kako je uistinu bilo. Znam da je Nirnberški sud u velikoj meri odredio mišljenje o Nemačkoj, ali dodajem, o nacističkoj Nemačkoj. I kada se provere stavovi tog suda i uporede sa kasnijom nezavisnom istoriografijom ne samo Nemačke nego i drugih zemalja, nekoliko decenija kasnije potvrdili su se rezultati istraživanja suda.
      
       Kako sada stvari stoje, mnogi su skeptični pogotovo što haški tužitelji prave kardinalne greške (geografske i istorijske) toliko da je to smešno i prosečnom konzumentu TV prenosa.
       - Da li je Nirnberški sud paradigma i za ovaj sud, to u ovom trenutku ne znam. Haška suđenja su u toku a ja ne znam njihova dokumenta. Nadam se da će Haški sud učiniti isto što i Nirnberški, da će da objavi sve izrečeno, svu dokumentaciju. Ja još nisam čuo za takvu ideju. Voleo bih da se objavi građa tog suda do poslednjeg papira. I to će onda biti doprinos ne samo istoriografiji nego i razumevanju budućeg sveta.
      
       Koliko smo sami odgovorni za status partija?
       - Zbog našeg vođstva našli smo se u neprijateljskoj poziciji prema nekadašnjim saveznicima ne zato što su moćnici to tako unapred odlučili. Ovde je prethodni režim namerno podstakao žar fobije protiv Zapada. Odjednom smo se vratili nekom nadmoćnom srpstvu koje nikada nije postojalo. Mi smo Prvi svetski rat dobili sa ogromnom pomoći saveznika. Oni su nam platili kasnije do poslednje pare taj rat. Sada, politika koja je ovde vođena Srbe je dovela u situaciju da su svi na optuženičkoj klupi. Ogroman broj ljudi je podlegao jednoj farsi, izazovu vođe i politici koju je posle trpeo. Ali, mi smo se na drugoj strani rano pojavili i rečju i demonstracijama. I to treba uvažavati.
      
       U međuvremenu vodimo novu politiku sa novim političarima. Ipak, mnogima se čini da smo još uvek u nezavidnoj poziciji, kao da ćemo večno okajavati grehe.
       - Nemci još uvek okajavaju. Imaju taj obol hitlerizma zato što su ga masovno podržali. Ali, odavno se postavlja pitanje da li sadašnje generacije i dalje treba da nose taj krst. Kod nas bi trebalo da ostane nešto drugo. Da se neguje kritička svest o tom periodu. Kada ona preovlada (a to neće biti teško) sa uspesima politike i privrede biće nam bolje. Ne vidim stvar fatalno. Mi i jesmo i nismo prokaženi. Vraćamo se u međunarodnu politiku, živimo od donacija, znači tuđeg novca, a nisam siguran da smo ga zaradili.
      
       Konstatovali ste da je 20. vek bio vek velikog političkog terora. Šta očekujete od tekućeg, s obzirom da postoji opravdana bojazan da će biti još gori?
       - Trenutno ima razloga strahovati od 21. veka. Kada su u pitanju mali narodi, oni moraju da budu svesni svoje sadašnjosti, a ne da im prošlost bude merilo. I kad je o prošlosti reč, bitno je znati a ne verovati. Na globalnom planu rešenja će biti lakša ako se priznaju razlike. Enigmatična budućnost za sada je zastrašujuća ali sigurno treba računati na nove momente koji se već rađaju, iako ih još i ne vidimo. Gledajmo u budućnost, budimo razložni u sadašnjosti i upoznajmo svoju prošlost da bismo prve dve pretpostavke mogli da realizujemo.
      
       Ali, svet je zbunjen. Razvijene demokratske zemlje na čelu sa Amerikom hoće da nastave sa bombardovanjem u ime demokratije. Najgrlatije su partije demokratskog centra tako da desnica deluje više nego razumno kritikujući novi svetski poredak.
       - Svi znamo da demokratija nije idealno društvo. Savremeni trenutak je sasvim nov u istoriji i tek ga treba proučavati. Mi desnicu moramo da vidimo u lepezi čitavog niza pravaca. Krajnja desnica je jednoj zdravoj demokratiji potrebna. To je ogromna greška boljševizma. Oni su, satrvši svaku desnicu, stvorili mogućnost za lenju, birokratsku vladavinu, bez izazova. U 20. veku postoje tri politička uzora. Jedan je građanska demokratija, drugi je fašizam i treći je boljševizam. U periodu posle Drugog svetskog rata slika se uprošćava. Ekstremni fašizam je tučen u ratu koji je on izazvao i objavio. Boljševizam je, šta god mislili o njemu, bio jedan kompletan predlog novog čovekovog života i nove politike i nove budućnosti. Imali smo, dakle, dvopolni sistem koji se završava krajem veka. Taj svet je bio dualan, a sada postaje jednosmeran, sa jednom velikom silom i sa jednom velikom idejom.
      
       Ušli smo u novu fazu sa jednom državom - Amerikom koja dominira svetom. Naziru li se koreni takvih njenih težnji kroz istoriju?
       - Ona je ušla u svetsku istoriju ranije nego što je postala deo svetske istorije. Već krajem 19. veka SAD su prva privredna i industrijska sila sveta. Velika činjenica istorije postale su u Prvom svetskom ratu a još više pojavivši se kao ideološka sila. Oni su preuzeli demokratske programe stvorene u 17. i 18. veku, ali i sopstvene programe stvorene u vreme američke revolucije, artikulišući ih moderno u 19. veku: stvarajući sliku mirnog sveta, zastupajući ideju rata kao pojavu varvarstva i sa tezom - ako se rat ne može iskoreniti onda ćemo voditi rat protiv rata ratom. Ta naivna teza Bisonovog doba danas je u primeni.
      
       Sada otvoreno gaze UN za koje su se zalagali kako u Prvom tako i u Drugom svetskom ratu.
       - Da, ideju svetske organizacije politički je artikulisala Amerika. Štaviše, koalicija koja je tukla Hitlera nije se zvala antihitlerovska već UN protiv zla. Danas je taj program uzak za trenutnu politiku SAD. A to je bila ratna koalicija koja je imala program drugačijeg sveta nego što je svet koji nudi administracija Buša Juniora. To namerno kažem jer mislim da je njegov otac ponudio jedan drugi svet u poslednjim svojim programima, s jeseni svoje vlasti. On je izašao sa tezom razoružavanja sveta. Opšte razoružavanje je liberalni svet dočekao kao ideju budućnosti. Očigledno je da je pobedio lobi zainteresovan za naoružavanje.
      
       Amerikanizam i antiglobalizam uzimaju maha. Sve su čujniji šapati koji upućuju na strah od “novog fašizma” koji navodno predvode Amerika i Engleska. Mislite li da će se ostatak Evrope distancirati od takvog puta?
       - Vremenom je sudbina Evrope počela da zavisi od SAD. Novo ponašanje izaziva otpor i među američkim prijateljima. Videćemo da li će Evropa krenuti putem koji će udaljiti kontinente. Antiglobalističko raspoloženje narasta samo od sebe. To su velike dileme sveta i do sada su one kulturne i privredne. Najavljuju se naznake i tu će se verovatno zbiti riskantna eskalacija kada to postane parekselans političko pitanje. Dilema je velika. Svet objektivno postaje objedinjen. Pitanje nije u tome da ekstremisti neće objedinjeni svet i to je danas nemoguće. Ali je pitanje uređenja tog jedinstvenog sveta. Da li će taj svet biti pod dominacijom jedne supersile ili će da bude uređen kao zajednica država. Znate, svet ima neku svoju tradiciju i ta tradicija se danas pojavljuje kao antiglobalistički pokret.
      
       Kako vidite promene u našem društvu posle 5. oktobra. Čini se da nove vlasti nisu dorasle ulozi koju im je istorija dodelila.
       - Peti oktobar je pružio velike šanse koje naši vodeći političari nisu iskoristili. Danas umesto sređene situacije imamo ogroman broj otvorenih pitanja. To je zastrašujuće. Na kraju otvoreno je pitanje činjenice neuspeha generacije političara koja nas je povela već negde početkom devedesetih godina. Ta činjenica otvorila je nezalečene rane, odnosno nerešena pitanja iz čitavog prethodnog perioda, negde od 1941. godine. Tu mislim na Drugi svetski rat, titovski i posttitovski period, i poslednji period - vreme lične vlasti koja se oslanjala na državu, koja je bila banditska država. Kada ovo govorim, sa žaljenjem konstatujem da mi nemamo drugu generaciju političara. Ova koja je sada meta kritike jeste generacija političara kojoj se zbog toga i dalje, uprkos neuspesima mora poveravati mandat.
      
       Koliko su lideri DOS-a odgovorni što raste Šešeljeva popularnost i koliko je obezvređivanje i obesmišljavanje institucija tome doprinelo. Čini se da se ponašaju po istom obrascu kao i njihovi prethodnici?
       - Ključno pitanje je odgovor na pitanje šta je propušteno petog oktobra. Istorijska iskustva pokazuju da se takav dan obično završava govorom koji je programski i koji otvara perspektive. Taj govor mora da dođe i blagovremeno. Ako je Šadejman u Nemačkoj 1919. godine u 10 sati proglasio građansku republiku a Lipneht socijalnu republiku dva ili tri sata kasnije, prednost je istorijski dobio Šadejmanov predlog. Varijanti socijalne republike po boljševičkom uzoru već je bilo u opoziciji u jednom stvorenom stanju. Dakle, moralo se reći kakva će država da se stvori. Prvo smo pobedničkog predsednika čekali suviše dugo, onda smo čuli mnogo šta ali nismo čuli kakvu ćemo državu imati. Propušten je trenutak da se jasno kaže da se recimo gradi sekularna republika. Lično izbegavam da se odredim prema državnom uređenju. Živeću i u monarhiji ako je demokratska i ako to građani hoće. Ali, kao što rekoh, da je, recimo, proklamovana sekularna republika, odjedanput bi se postavio čitav niz normi - znalo bi se kuda idemo i šta sutra treba da se radi. Po toj normi, svako ko je oličio banditski režim morao je da bude razvlašćen u ime novog viđenja budućnosti. Kad se to nije dogodilo, krenulo se u nešto što se nazvalo legalizmom. Legalizam je odavno postao i konzervatizam. Naspram legalizmu se stvara pravo datog demokratskog trenutka. I to pravo datog demokratskog trenutka je kod nas izostalo. Ponovna pojava radikala bila bi efemerna da bilans ljudi koji su došli na čelo posle petog oktobra nije takav da i oni i društvo moraju da se zamisle.
      
       Svojim neodgovornim ponašanjem, političari su nam poprilično ogadili politiku. Koliko je to opasno?
       - Izostanak obrasca kakvu državu hoćemo i neraščišćavanje sa ljudima koji su služili prošlom režimu su doveli do toga. Ja ne govorim o nekim nasilnim merama. Takve ljude je jednostavno trebalo skloniti sa važnih pozicija da ne bi smetali. Ovako, politika koja je ponovo postala nada, to više nije. Ona bi opet morala na rehabilitaciju, ali to ide teško.
      
       Opet se igraju kao Milošević, a mediji su im, kao i njemu, omiljena igračka. Ponovo nam se servira ružičasta slika stvarnosti uz koju se gomilaju lažna obećanja.
       - Vi ste u pravu, mada moram da primetim da se živi bolje nego ranije. Nisam diplomata ali profesorske plate su veće nego što su bile, i ne samo profesorske. Ipak, političari troše peti oktobar. Ako se tako nastavi bićemo žrtve iskušenja. Recimo, da razbijačke desničarske snage dođu na vlast. Možemo da vidimo da trenutno ogromnu ulogu igraju pitanja koja su istorijska.
      
       Analitičari novih istorijskih udžbenika tvrde da je jedina promena ta što više nisu komunistički već antikomunistički određeni.
       - Odjednom je problem sa titoističkim gledištem Drugog svetskog rata. Ono se mora revidirati. Da li poništiti - sigurno ne. Ali, neki hoće da ga ponište. Imamo, dalje, problem slike dražinovaca. Ta slika se takođe mora menjati. Ali, da li je ona baš tako svetla da je odenemo u najlepše ruho? Sigurno ne. Onda, ništa manje imamo i pojavu ljotićevskog kruga. Ljotićevstvo jeste fašizam koji u modernoj Evropi ima mesta na periferiji, ali nema mesta u središtu i nema mesta slavlju. Naš izlaz bi bio da imamo jednu razumnu istoriografiju. Za sada ona je razbijena, viđenjem iracionalnim i dalje nacionalnim, iz nekih istoriografskih krugova koji nam nude prošlost kao sliku sa kojom treba da idemo u budućnost. A mi u budućnost ukoliko ne možemo sa Titom, još manje možemo sa Dražom, a ponajmanje sa Nedićem ili Ljotićem. Istoriografiji nije to zadatak. Njoj je zadatak da pokuša da prozbori nešto van dnevne dreke i vike. Ona za sada učestvuje i pokušava da stvori iluziju da nam je nešto od juče važno za prekosutra. Važno je jedino ako shvatimo da nam je to važno kao kulturi, da ocenimo dobro i rđavo. Ne samo rđavo, to je pogubna slika istoriografije.
      
       MARIJANA MILOSAVLJEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu