NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Indijanska vatra

Vašington i Hag naizmenično zavrću ruke Beogradu, koji je prinuđen da bira između zla i gorega. Još 108 visokih državnih funkcionera i oficira lavira između optužnice i svedočenja

      
      
       Beograd su u kratkom razmaku pohodila dva glavna lika koja se u svetu bave gonjenjem ratnih zločinaca, američki diplomata Pjer Rišar Prosper i haška tužiteljica Karla del Ponte, ali su ovdašnjim vlastima doneli različite poruke.
       Amerikanac je došao da kaže da još samo tri čoveka moramo isporučiti Hagu (Mladića, Radića i Šljivančanina), a svim drugim možemo suditi kod kuće. Slutilo je na nagodbu: prvo je ovdašnja vlast Prosperov zahtev da se uhapsi Ratko Mladić primila neočekivano mirno (i ako izgubimo američku pomoć, to nije ništa strašno, rekao je premijer Srbije, koji prethodnih godina takav scenarij nije hteo ni da zamisli), a onda su Amerikanci zadati rok pomerili sa 31.marta na 15.jun. Upalo je u oči da nijedna strana nije saopštila koliko će para Amerikanci uskratiti Beogradu ako ne uhapsi Mladića, verovatno zbog toga što nisu posredi velike pare (upućeni vele da je reč o dvadesetak miliona dolara, dok je ostatak američke pomoći Beogradu humanitarne prirode i ne može se uslovljavati).
      
       Budžetska ucena
       A onda je ove nedelje stigla haška tužiteljica. Jedina nagodba koju je ona nudila upućena je desetini Miloševićevih saučesnika koje istražuje kao osumnjičene. Dala im je da biraju između klupe za svedoke i klupe za ratne zločince. Ne zna se čime je srpske i crnogorske vlasti sekirala iza zatvorenih vrata, ali mirisalo je na pretnju.
       Nije ovde posredi igra dobrog i lošeg policajca koju Hag i Vašington vode protiv Beograda. Ovde se radi o tome da nam je u današnjem svetu prolaz sve uži i da je sve teže manevrisati između polarizovanih centara moći. Američki i haški interesi se više idealno ne preklapaju, kao što je to bio slučaj u prvim godinama postojanja Tribunala. Vlast u Srbiji danas bi Mladićevom glavom mogla da zadovolji apetite Vašingtona, koga pod Bušovom prezidencijom interesuje da što pre pridavi sve i jedan međunarodni krivični sud (pod uslovom da u Hagu prethodno završe Radovan Karadžić i Ratko Mladić), ali to ne bi zadovoljilo Haški tribunal koji istražuje još desetine osumnjičenih ratnih zločinaca sa prostora bivše Jugoslavije. Nove prilike u svetu, uključujući tu i najnoviju podelu na “novu” i “staru” Evropu, zahtevaju nove diplomatske i druge taktičke veštine od vlasti u Beogradu.
       Pretpostavimo da Beograd ispuni želje Vašingtona (isporuči Mladića, Radića i Šljivančanina, a da Podgorica istovremeno pruži informacije o tome gde se i kako krije Karadžić). Može li američka administracija zauzvrat da garantuje da će Hag ustupiti Beogradu pritvorene i njihove predmete, ili će prestati da diže nove optužnice, kao što je Prosper obećao? Tribunal je nominalno nezavisna ustanova, a Vašington jedino uslovljavanjem budžeta može da utiče na njega. Bušova administracija je finansiranje Tribunala i ranije koristila kao indirektno sredstvo pritiska - pre godinu dana je osporavanjem budžeta Tribunala u odgovarajućim telima UN (pod uvek zgodnim izgovorom da se sredstva neracionalno troše) signalizirala svoju nameru da gasi Tribunal brže nego što se u Hagu planiralo i očekivalo. Budžet je neko vreme bio blokiran, što je izazvalo veliku nervozu haških boraca za istinu o sukobima u bivšoj Jugoslaviji, da bi se Prosper i Del Ponte najednom javno složili da Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju treba da zatvori vrata do 2008. Izdašno finansirane međunarodne ustanove (sudije u Hagu plaćene su bolje od sudija američkog Vrhovnog suda) retko same dođu na pomisao da ih treba ugasiti. Vašington računa da će opet moći da disciplinuje Del Ponteovu uslovljavanjem iznosa budžeta, koji se iz Njujorka može precizno kalibrirati tako da pokriva troškove određenih istražnih radnji, ali ne i nekih drugih (ili širih). Ima, na primer, za Karadžića i Mladića, ali nema para za istragu, optužbu i odbranu za još pedeset njihovih subaša.
       Kad je reč o mogućnostima Vašingtona da pritisne Beograd, one su ogromne: ona jedina izgovorena pretnja, o obustavljanju finansijske pomoći, ovdašnjim vlastima zadaje još najmanje glavobolje. Ali ni moć Karle del Ponte da Beogradu zagorča život nije zanemarljiva.
      
       Spisak osumnjičenih
       Vlast se, dabome, nije potresla kada je Del Ponteova otpečatila optužnicu protiv Vojislava Šešelja: u Beogradu je već mesecima bila javna tajna da se takva optužnica sprema, i da su ljudi iz DOS-a o njoj unapred obavešteni. Politička šteta po vlast bila bi, međutim, kudikamo veća kada bi Tužilaštvo ostvarilo svoje pretnje o podizanju optužnica protiv generala policije Sretena Lukića ili bivšeg načelnika Državne bezbednosti Jovice Stanišića. Konačno, po vrh vlasti u Srbiji ne bi bila sasvim bezazlena ni optužnica protiv bivše “crvene beretke” Milorada Lukovića Legije, za koga je Zoran Đinđić neposredno posle 5.oktobra javno rekao da nipošto neće biti isporučen Hagu. Politički eho eventualnog izručenja Legije bio bi veoma glasan, bez obzira na to što Đinđić i Legija izgleda više nisu u odnosima u kakvim su bili u oktobru dvehiljadite. (Treba se samo setiti zluradosti sa kojom je iz redova DOS-a nedavno primećeno kako je Vojislav Koštunica čovek koji nikog nije uspeo da zaštiti.) Legijino ime, baš kao i ime Jovice Stanišića, sve češće se spominje u haškoj sudnici na procesu protiv Slobodana Miloševića. O njegovoj ulozi na Kosovu u julu prošle godine svedočio je bivši britanski vojni ataše u Beogradu Džon Kroslend, a zatim ga je jesenas spominjao navodni agent KOS-a Slobodan Lazarević prilikom dokazivanja hrvatskog dela optužnice.
       Ne treba zaboraviti da se na haškim listama osumnjičenih protiv kojih se vodi istraga nalaze, pored Veljka Kadijevića, Borisava Jovića, Branka Kostića, Blagoja Adžića, Nebojše Pavkovića, Momira Bulatovića, Frenkija Simatovića, Radeta Markovića i Vlastimira Đorđevića, i brojni “znani i neznani” učesnici u genocidnom projektu koji se za potrebe optužnice naziva “zajedničkim zločinačkim poduhvatom”. Tako se, na primer, u pretpretresnom podnesku za kosovski deo Miloševićeve optužnice pominje i Zoran Mijatović, bivši zamenik Jovice Stanišića (nekadašnju funkciju zamenika načelnika službe Državne bezbednosti Mijatović je jedno vreme nanovo obavljao i za novu, postmiloševićevsku vlast), doduše u kontekstu otpora koji su Miloševiću u jesen 1998.godine pružili Momčilo Perišić i Mijatovićev šef Stanišić. Sve češće se u Hagu priča i o komandantu jedinica SAJ Goranu Radosavljeviću Guriju, koji mora da se ovih dana pokajao zbog intervjua o Račku koji je dao ekipi Bi-Bi-Si televiziji za film o “Padu Miloševića”. Naročito kada je video da je insert iz intervjua Vojislava Šešelja iz prethodnog Bi-Bi-Sijevog dokumentarca o “Smrti Jugoslavije” iskorišćen u haškoj optužnici protiv Šešelja.
       Konačno, zahvaljujući agenciji Beta iz Haga smo ovih dana saznali da je vlast u Beogradu oslobodila 108 (!) pojedinaca čuvanja državne i vojne tajne kako bi im omogućila da svedoče u Haškom tribunalu. Državne i vojne tajne znaju samo visoki državni funkcioneri i oficiri, pa tu zaobilaznim putem dobijamo i odgovor na pitanje kolike su ambicije i apetiti Karle del Ponte kad je reč o “znanim i neznanim” učesnicima u zajedničkom zločinačkom poduhvatu na čijem je čelu, po tvrdnji tužiteljice, stajao Slobodan Milošević. Da vlast u Beogradu oseća da se nalazi u procepu (u kome joj se izbor između američkog pritiska i haškog pritiska verovatno pričinjava kao izbor između raka i side), vidi se i po tome da u jugoslovenskom dokumentu koji je u Hagu dat na uvid novinaru Bete, piše da su optužbe Tužilaštva na račun vlasti u Beogradu neosnovane i da im je “cilj da se izvrši politički pritisak na Srbiju i Crnu Goru da prihvati zahtev Tužilaštva za pravo na neograničen pristup i pregled arhiva raznih jugoslovenskih državnih tela, za koji nema osnova u pravnim aktima Tribunala”.
       Ovaj dokument stigao je u Hag iz Beograda 7. februara sa potpisom Vladimira Đerića, savetnika šefa DžU diplomatije Gorana Svilanovića, iz kojeg se lepo vidi da nisu samo prononsirani srpski nacionalisti ti koji sumnjaju da Hag osim pravnih ima i neke nečiste političke namere prema Beogradu. (Moguće je, naravno, i ono drugo, za Hag još nepovoljnije objašnjenje: da i od prononsiranih mondijalista i boraca za ljudska prava na terenu proizvodi “srpske nacionaliste”.)
      
       Senka genocida
       A kakve bi prednosti Beogradu donela bespogovorna saradnja sa Tribunalom, uz ispunjavanje svih želja Karle del Ponte u dokumentima i ljudstvu? Otkako je Međunarodni sud pravde u Hagu konačno i neopozivo odlučio da Jugoslaviji sudi po bosanskoj tužbi za agresiju i genocid, rizik takve saradnje za Beograd više nije, kao pre, samo politički. Ni vlast više ne krije da će ishod Miloševićevog suđenja uticati na odluke onog suda u Hagu koji će odlučivati o eventualnoj DžU ratnoj odšteti Bosni i Hercegovini. Vrag je odneo šalu i haški ulog se strahovito povećao. Nije više reč samo o kažnjavanju pojedinačnih krivaca za ratne zločine, već je država primorana da misli i o eventualnoj državnoj odgovornosti za genocid, ukoliko se po optužnici Karle del Ponte utvrdi da je Milošević krenuo u rušenje Jugoslavije kako bi prigrabio teritorije i u genocidnom pohodu proširio granice “Velike Srbije”. Finansijsku potporu koju kroz saradnju sa Haškim sudom dobije na drumu, država bi mogla da izgubi na ćupriji kroz isplatu odštete Sarajevu.
       Toga se morao setiti svako ko je posredstvom TV B92 ovog utorka pratio ispitivanje Aleksandra Vasiljevića, bivšeg šefa Kontraobaveštajne službe Vojske Jugoslavije (a pre toga i JNA) na procesu Slobodanu Miloševiću. Dosad najubedljiviji “insajder”, Vasiljević je načisto upropastio Miloševića svedočenjem o umešanosti snaga bezbednosti Republike Srbije u ranoj fazi građanskog rata u Hrvatskoj, kao i svedočenjem o nepobitnim ratnim zločinima koje su srpske snage počinile u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, da bi se zatim pretvorio u precizno oružje za dizanje u vazduh osnovnih tačaka optužnice protiv Miloševića u delu koji se odnosi na planiranje genocida i otimačine teritorija. Srpski zločini ne mogu se oprati hrvatskim: ako nije znao pre, u Beogradu je to naučio svaki gledalac TV B92, koja verno uživo iz Haga prenosi Miloševićevo suđenje. U utorak se, međutim, činilo da tu lekciju još nije savladao Džefri Najs, tužilac na haškom procesu protiv Miloševića, koji je u ponovnom ispitivanju generala Vasiljevića ostavljao utisak da nastoji da rehabilituje hrvatsku stranu rata posle štete koju joj je Vasiljević naneo iscrpnim svedočenjem o ilegalnom naoružavanju mnogo pre otcepljenja.
       Tako je Najs u utorak, sutradan po boravku Karle del Ponte u Beogradu, možda i nehotice gurnuo prst u najbolniju tačku srpskog odnosa prema Haškom sudu. Ako je Milošević kriv, mora li Zagreb da bude nevin kad je građanski rat u pitanju? To se pitanje nametalo gledaocima TV B92 kad god je izgledalo da se Najs prepire sa sopstvenim svedokom o odgovornosti Hrvata. Britanski tužilac je u završnici Vasiljevićevog svedočenja postavljao pitanja o “naoružanim Srbima”; general ga je ispravljao: Vi kažete naoružani Srbi, a ja govorim o Teritorijalnoj odbrani. Englez je sugerisao da Vasiljević ne može da zna da li je glas na tajnom snimku zaista glas Martina Špegelja; srpski general je na to energično odgovorio da je lično snimao Špegelja, da je snimljeni materijal sve vreme bio u njegovom posedu, i da je reč o “apsolutno verodostojnom materijalu” (uspostavljajući tako vrlo efikasno i ono što se u američkoj praksi naziva “chain of custoddž” i smatra dragocenim, lanac posedovanja).
       Miloševića je kamera u tom trenutku uhvatila kako se slatko, sa guštom smeje. Najs je sugerisao Vasiljeviću da hrvatske snage u Dubrovniku nisu palile autobomilske gume već da su, “kao što se videlo na video-snimku” u sudnici, goreli automobili da bi na kraju izgorele i gume. Kontraobaveštajni oficir je energično porekao da je tako šta video, insistirajući na svojoj prvobitnoj tvrdnji: da su paljene gume sa ciljem da se stvori lažni utisak o razaranju grada. Najs je i to hteo da relativizuje, pa je tražio da general prizna da ništa od toga ne zna iz prve ruke, “pa čak ni iz druge ruke”, na šta je Vasiljević rekao da je raspolagao obaveštajnim podacima organa bezbednosti.
      
       Miloševićev osmeh
       Objašnjavajući kontekst filma o ilegalnom naoružavanju Hrvatske, Vasiljević je spomenuo Predsedništvo SFRJ, na šta je Najs intervenisao ispravkom da je to bilo “krnje Predsedništvo”. “Za nas je to bilo Predsedništvo SFRJ”, ostao je kategoričan Vasiljević. Posmatračima je ostao utisak da tužilac jednako brine o političkoj kao i krivičnoj dimenziji srpske i hrvatske uloge u ratu.
       U tome je nevolja sa srpskim svedocima, naročito sa onim nevoljnim. Tužilaštvo je sve uspešnije u pridobijanju visokih državnih i vojnih funkcionera za svedočenje, ali razlog tome nije porast svesti o srpskoj ratnoj krivici već pre svega strah od optužnica. Londonski Institut za izveštavanje o ratu i miru piše ovih dana da je u Beogradu svedočenje na Miloševićevom suđenju postalo maltene stvar prestiža i statusa, ali će pre biti da je u pravu ugledni “Ekonomist” koji kaže da se očekuje da za Vasiljevićevim stopama uskoro krenu i drugi visoki srpski zvaničnici, “mnogi od njih u strahu da bi i sami mogli biti optuženi”. Nije, dakle, posredi prestiž već strah, ali se Tužilaštvo u prošlosti nasankalo i na takve, isprepadane svedoke. Uvek postoji opasnost da se takav svedok, koji pristane da sarađuje sa Tužilaštvom kako bi izbegao optužnicu, prilikom unakrsnog ispitivanja pretvori u svedoka odbrane. Nešto slično se prošlog leta desilo i sa bivšim šefom Državne bezbednosti Radetom Markovićem, a Džefri Najs je u utorak delovao prilično dešperatno pri kraju svedočenja Aleksandra Vasiljevića, koji je u toku višednevnog boravka u Hagu proglašavan najvećim trijumfom Tužilaštva.
      
       Karolina naracija
       Najbolji posmatrači suđenja Miloševiću tvrde da nikad do sada nisu videli da sudije nekog tako pažljivo i sa toliko interesovanja slušaju kao Vasiljevića. Glavni sudija Ričard Mej u dva je navrata odbio Najsov zahtev da spreči Vasiljevića da prilikom unakrsnog ispitivanja svedoči o naoružavanju Hrvata i o početku rata u Sarajevu. (Slušali smo vaše ispitivanje o tome kako su se Srbi u Hrvatskoj naoružavali; saslušaćemo i deo o tome kako su se naoružavali Hrvati, rekao je Mej.)
       Veliki broj Srba smatra da je Milošević kriv i za ono za šta ga Tužilaštvo nije optužilo, ali veoma malo građana Srbije prepoznaje istorijsku naraciju Karle del Ponte kao nešto što su u protekloj deceniji proživeli.
       U kosovskoj optužnici NATO bombardovanje se prvi put spominje pri kraju, na zadnjoj stranici, kao nešto što nije imalo velikog uticaja na celinu zbivanja. Pri takvoj verziji događaja u sudnici ne ostaju ni prinudni svedoci. U optužnici protiv Vojislava Šešelja, na primer, Srpska demokratska stranka u Bosni i Hercegovini označava se kao “nacionalistička”, ali takva kvalifikacija ne stoji uz Hrvatsku demokratsku zajednicu, čak ni u opštoj hronologiji događaja koja bi morala biti koliko-toliko neutralna. A nacionalistički naboj je valjda nešto u čemu se SDS i HDZ nisu naročito razlikovali, i u čemu su bili ravnopravni takmaci. To će za srpsku javnost biti problem sa Hagom, pa čak i ako se tužiteljica odvaži da iz redova boraca UČK optuži i više zvaničnike po rangu od Fatmira Ljimaja i trojice drugova po oružju koji su ove nedelje uhapšeni.
       To ne znači da Tužilaštvo nije sve uspešnije u dokazivanju Miloševićeve krivice. Na njegovom tasu vage gomilica odgovornosti polako ali sigurno raste: nižu se iskazi o zločinima, jedan ubedljiviji od drugog. Milošević i sam pomaže tužiocu, protiv svoje volje. U kosovskom delu suđenja on je na sebe preuzimao svu odgovornost za postupke srpskih snaga bezbednosti (poričući zlodela) i pretvarao se u tužioca protiv NATO-a i UČK. U delu suđenja za zločine u Hrvatskoj, Milošević je nastavio da fingira onu staru lažljivu tezu o tome da Srbija nije bila u ratu, u šta ni njegove pristalice nikad nisu verovale. Dok se u početku procesa činilo da Miloševiću manjka senzibilitet prema žrtvama iz redova drugih naroda osim srpskog, sada sve više izgleda kao da Milošević uopšte nema razvijenu sposobnost prepoznavanja ratnog zločina. Kada je u unakrsnom ispitivanju doktorke Vesne Bosanac dugo insistirao na tome da je među ranjenicima u vukovarskoj bolnici bilo preobučenih hrvatskih vojnika, sudija Mej ga je sa nevericom pitao: želite li reći da je bilo u redu pobiti ranjenike ako su među njima bili vojnici? Milošević se uvek potrudi da osudi sve zločine redom, ali to uvek zvuči cinično i nekako reda radi. Masakr ranjenika i ratnih zarobljenika u Ovčari nije dobar lajtmotiv za testiranje veštine unakrsnog ispitivanja: nameće se pitanje zašto je to nepojmljivo Slobodanu Miloševiću, koji nije glup čovek. Konačno, serija “insajdera” u sudnici svojeručno je ispisala žešću političku optužnicu Miloševićevog režima od krivične koju je protiv njega sročila Karla del Ponte. Kažu da ko od mača živi, od mača i umire; a ko za političkog partnera odabere Milana Babića i kompaniju, zaslužuje da mu se Babić i kompanija pojave kao svedoci optužbe u Hagu.
      
       LJILJANA SMAJLOVIĆ
      
Lige i patrioti

Milošević i Vasiljević delovali su na trenutke u Hagu kao dobro uigran dvojac. U tandemu su teško optužili Aliju Izetbegovića i “zelene beretke” za građanski rat u Bosni, i za pucnje u masu ispred Skupštine BiH 6.aprila 1992.godine, i za masakr u Dobrovoljačkoj, i za druge zločine pripisivane Srbima. Bili bi daleko ubedljiviji da su znali kako se zove organizacija kojoj su sve stavili na pleća. I jedan i drugi zvali su je “Patriotskom ligom naroda”, mada je u Bosni i Hercegovini ta organizacija poznata pod nešto kraćim imenom (“Patriotska liga”).
       Kao svedok optužbe Vasiljević je “svojoj” strani u Hagu naneo teške gubitke. Tužilac se našao u izuzetno nezahvalnoj poziciji da Vasiljevića na kraju svedočenja pokuša uterati u laž, što se nikad ne isplati sa “svojim” svedokom. Osim što je bio kategoričan u tvrdnji da Štabu Vrhovne komande nikad nije došao nikakav dokument o progonu Albanaca, Vasiljević je teško diskreditovao nekoliko važnih svedoka optužbe, u prvom redu navodnog agenta KOS-a Slobodana Lazarevića (koji je od suda dobio novi identitet i zaposlenje u nepoznatoj zapadnoj državi) te stvarnog agenta KOG-a (Kontraobaveštajne grupe u SSNO) Mustafu Čandića, i u tom smislu je bio prava noćna mora za Tužilaštvo.
       Vasiljević je uneo izvesnu konfuziju i u dosadašnja svedočenja o masakru koji su srpske snage izvršile nad hrvatskim ratnim zarobljenicima iz vukovarske bolnice na Ovčari. Tvrdio je prilikom unakrsnog ispitivanja da je od haškog svedoka i novinara “Vremena” Jovana Dulovića obavešten da oficiri Šljivančanin, Radić i Mrkšić nisu imali ništa sa ovim masakrom, što se dosta razlikuje od Dulovićevog iskaza u Hagu. Za jednog drugog novinara, Miroslava Filipovića iz Kraljeva koji je na Zapadu nagrađivan za izveštaje o srpskim masakrima na Kosovu, rekao je da osim kafanskih priča nije imao nikakvih dokaza za svoje tvrdnje.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu