U Beogradu se osjećam bolje nego u nekakvoj Hrvatskoj, zato što su tu meni dragi ljudi. Prema rediteljki ove predstave osjećam dirljivu naklonost, a ne doživljavam je kao neku drugu Srbiju

      Ja ne volim crnce. Ne volim gubitnike. Autsajdere. Ljude koji se smiješe i moraju biti pristojni. Ja ne volim ni Srbe u Hrvatskoj. Oni, kada kažu ‘Babić’, uvijek dodaju: ‘Iz Korčule’. A nisu iz Korčule. Nego iz Dalmatinske zagore. Iz vukojebine u kojoj je Babić nešto drugo. OK. I tamo ima Babića Hrvata. Ali Babić Hrvat nikad ne objašnjava. I ne dodaje ‘iz Korčule’. Hrvati jednostavno misle da se na njima vidi da su Hrvati. Samo Srbi u Hrvatskoj uvijek naglašavaju da su Hrvati. I govore ‘glede’ i ‘tijek’ i ‘u svezi’. I seru po Srbima... Ali, ako si Srbin u Hrvatskoj ili Srpkinja, to je veća frka nego da si crnac jebeni... Zato je bolje crncima. Crn si i tko te jebe. A ovo, bijela, a crna. Jebeno...”
       Ovo je delić ispovesti Tonke Babić, junakinje romana “Uho, grlo, nož” Vedrane Rudan (54) koju je Seka Sablić pretočila u monodramu, a rediteljka Tanja Mandić-Rigonat uobličila na sceni u prepunom podrumu beogradskog Ateljea 212. Prošlog utorka, na prvoj premijeri (zbog velikog interesovanja druga premijera je bila sutradan), pored autorke (sa suprugom), bili su Davor Božinović, hrvatski ambasador u Beogradu, Ivana Sutlić-Perić, ataše za štampu u hrvatskoj ambasadi, brojni hrvatski novinari, hrvatski izdavač knjige... Posle salvi aplauza trima autorkama ovog nesumnjivog pozorišnog događaja, pitamo Vedranu Rudan kako je doživela dramatizaciju svog romana prvenca:
       - Rekla sam svom mužu da je ovo možda najsretniji trenutak u mom životu, a da ja to ne znam. Jer mi se čini da sanjam, a kad sanjaš, onda misliš probudićeš se, pa nema svrhe da se pališ. Eto, tako se osjećam. Nemam osjećaj da se to meni dešava. Ja, naravno, živim to. Ali, mislim, probudiću se pa ćemo onda zaboraviti.
      
       Vaša knjiga je u Hrvatskoj bestseler. Kako gledate na njen prijem u hrvatskoj javnosti, među kritičarima?
       - Ja živim jedan osamljenički život. Uglavnom sam doma u Rijeci, sama, i ne razgovaram sa ljudima o svojoj knjizi jer mene moja knjiga kao tema razgovora ne zanima. Mene zanimaju ljudi, životinje, cvijeće, torbice, knjige... Jedino mi je drago kada vidim da mi je knjiga na vrhu liste. To mi je izazov, jer je hrvatska književna scena uglavnom muška. I onda mi je specijalni užitak kad vidim Arijanu Čulinu koja je najčitaniji hrvatski pisac, i sebe, na prvom i drugom mjestu. Tada, čisto zlobno ženski kažem: jeeeee!
      
       Na koricama vaše knjige piše da živite i prodajete nekretnine u Rijeci?
       - Imam agenciju za prodaju nekretnina i to mi je bio jedini izvor prihoda kada sam ostala bez posla.
      
       Bili ste prvi hrvatski novinar koji je dobio otkaz kad je Tuđman došao na vlast. Pisali ste za “Feral tribjun”, i druge listove, a odnedavno imate kolumnu u hrvatskom nedeljniku “Nacional”, kako kažete, “priče iz života, više za dušu”?
       - Bila sam urednica na hrvatskom radiju kada sam dobila otkaz jer sam u jednoj emisiji uvrijedila Tuđmanovu lentu. Tako sam se počela sa suprugom baviti nekretninama, jer je i moj suprug dobio otkaz. Sada to više ne radim jer mislim da sam stara, da je još malo života preda mnom i da se trebam baviti samo stvarima koje volim. A najviše na svijetu volim pisanje. Dakle, volim pisati, a ne razgovarati o tome što sam pisala.
      
       Može li se reći da ste vi, tako osobeni na peru i ponašanju, predstavnik neke druge Hrvatske danas?
       - Meni je drago što ste mi postavili to pitanje jer sam zadovoljna što mogu reć, nadam se da ćete mi vjerovat, da ja nisam Hrvatska. Mislim i da ne postoji Srbija. Ja to iskreno mislim. Pokušavam bit ozbiljna jer ste ozbiljan list koji uživa veliki ugled i kod nas i kod vas, pa se neću zajebavat. Dakle, ne postoji Hrvatska, ne postoji Srbija, ne postoji Amerika, ne postoje Srbi i Hrvati. Postoji moć i postoje žrtve. I u Hrvatskoj, ako govorimo o Hrvatskoj uvjetno rečeno, postoji svakakva Hrvatska. Kao što postoji i svakakva Srbija.
       Ja se u Beogradu osjećam bolje nego u nekakvoj Hrvatskoj, zato što su tu meni dragi ljudi. Prema rediteljki ove predstave osjećam dirljivu naklonost, a ne doživljavam je kao neku drugu Srbiju.
       Ali, tih dragih ljudi ima i u Hrvatskoj. Možda ih nema u Zagrebu, ali ih ima u Opatiji, ima ih u Pazinu.
      
       Da li ste proteklih godina imali problema zbog takvog svog stava?
       - Jesam. Ali, ja uvijek polažem račun samo sebi. Dakle, ja mogu biti ili ja i živjeti u skladu sa samom sobom, ili ću patiti. Daleko manje patim kad sam ja-ja, nego kad nisam ja. Imala sam problema, i računala sam sa njima, i osjećala sam se OK jer sam bila ja u svojoj koži.
      
       Za takav izbor u životu važno je da imate bar još nečiju podršku?
       - Je. Kad kažem da sam sretno zaljubljena žena i da obožavam svog muža, ljudi to doživljavaju kao jeftinu banalnu priču. Ja jesam ja, ovo je moj drugi brak. Moj suprug Ljubiša Drageljević, koga volim, daje mi apsolutnu podršku da ja budem ja i to je za mene velika stvar. Kad ti neko daje šansu da radiš posao koji voliš, a meni su u tome pomogla i moja djeca, onda sve dobiva drugu boju. Kad sam pisala knjigu, muž mi je rekao: OK, ne moraš se uopće presvlačit, budi cijeli dan u pižami, ja ću kuhat, djeca su mi kuhala ručak, čaj, kavu... I ja sam mislila: bože dragi, ja piskaram, ja uživam, ja gubim vrijeme, a oni misle da ja nešto radim, oni vjeruju u mene onoliko koliko ja ne vjerujem u sebe. To im neću nikada zaboravit. I svoj uspjeh doživljavam prije svega kao uspjeh jednog tima. Moje porodice i moje prijateljice Nade Gašić koja me nagovorila da napišem knjigu.
      
       RADMILA STANKOVIĆ