NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Zvona i gitara

Upijao je bol i tugu svog vremena, da bi potom sve to prosto istrgao iz sebe

      
      
       Vladimir Visocki, omiljeni ruski glumac, pesnik, bard... napunio bi 25. januara 65 godina. Po tradiciji, ceo mesec je prošao u sećanjima na njega. Bio je oličenje epohe. Voleo je Francuskinju, jurio “mercedesom” po Moskvi, tukao se sam protiv petorice ako je trebalo odbraniti čast neke žene, makar bila i slučajna prolaznica... U njegovoj ličnosti stekle su se sve moguće uloge - glumca, mislioca, pesnika, propovednika. Sve što se od njega pamti nisu stihovi, ni teze, već emocija. A ta emocija je muka.
       Muka snažnog čoveka koji se suočio s besmislenošću svoje snage. Odlučnog čoveka koji ništa ne može da odluči, stvaraoca koji ništa ne može da stvori, mislioca koji ništa ne može da shvati, mačoa koji ne može da ovlada jednom ženom. Sva njegova snaga odlazi na preživljavanje svoje bespomoćnosti. Bila je to muka čitavog sovjetskog naroda, a njegove pesme - glas narodnog protesta. Protesta naroda koji nije umeo da shvati svoju poziciju, besmislenost postojanja u učmalom svetu gde je odlučnost nepotrebna, a jedino na šta se mogu upotrebiti sopstvene snage, to je uništavanje samog sebe.
       Muka s mnogo lica, iz raznih vremenskih perioda, raznih žanrova, tragična, komična, razvratna, ali uvek i samo - muka. Igrao je Don Žuana, Arapina Petra Velikog, Hamleta, ali je uvek igrao sebe. I otud ona najveća muka, težnja da se odgovori na večito pitanje - “biti il’ ne biti”.
       Da je Visocki pesnik - to je dugo trebalo dokazivati, ali da ga razumeju, to nikad nije bilo sporno. Hrlili su u Pozorište na Taganki govoreći da idu “na Visockog”. Milioni ljudi nisu prosto slušali glas, već su i razmišljali i osećali svim svojim bićem da on to peva njihovu sudbinu. On je svoju publiku na neki način vaspitavao, učio je pravdi, tome da se istina može i mora govoriti. Ponekad se činilo da on prosto priča o onome što se oko njega događa. Na prvi pogled potpuno “neobrađeni” tekstovi, kad bi ih on izgovarao, postajali su poezija, umetnost. U vreme koje bi se moglo nazvati vremenom ćutanja, mirenja s bezakonjem, glas Visockog označavao je pravu revoluciju.
       Upijao je bol i tugu svog vremena, da bi potom sve to prosto istrgao iz sebe. Zato je uspeo da stvori jedinstvenog Hamleta koji se i danas pamti - tragičan haos pitanja upućenih čoveku svog vremena, celom svetu, sebi samome.
       Ipak, snimio je samo dve male gramofonske ploče - više mu nisu dali, kao što mu nisu dozvoljavali ni da se pojavljuje na televiziji, na radiju. Bio je očajan zbog toga, išao je kod Hruščova, da ga moli da utiče na moćne, da ga “puste na televiziju”. Nije vredelo... Uprkos tome u zemlji sa 250 miliona stanovnika nije bilo kuće iz koje se nije čula njegova muzika. Stanovnici ulica kojima je prolazio vraćajući se iz pozorišta, puštali su trake s njegovim pesmama i držali otvorene prozore kako bi ih čuo. Tako su pozdravljali svog idola. Voleo je Parižanku, filmsku zvezdu, volela je ona njega, a živeli su svako u svom gradu i otimali komade slobodnog vremena za ljubav. Pisao joj je pisma, po nekoliko na dan. Ona je njega molila da ne pije, da se okane droge. Nije vredelo - to je udes pesnika, govorio je...
       Umro je u četrdeset drugoj, pre dvadeset i tri godine. Od burnog života, od tuge, od pića i narkotika. Na sahranu su došli ljudi svih generacija - žene, muškarci, glumci, pisci, umetnici, radnici i nezaposleni... uprkos tome što je vlast u Moskvi učinila sve da niko ne dođe... Za Rusiju, on i dalje živi. Upravo su mu postavili na Volgi najveći spomenik u obliku slomljene gitare i razbijenog zvona. Prvo je simbol njegovog stvaralaštva, a drugo simbol njegove čistote i snage. Tokom čitavog januara u svim sredstvima informisanja objavljivana su sećanja na Visockog. Govorili su njegovi prijatelji, sin koji gaji njegovu uspomenu, ali nimalo nije nasledio njegovu harizmu, Marina Vladi koja je svojom ljubavlju učinila da ga i u Francuskoj obožavaju. Kruna svega bilo je veče u Teatru na Taganki kome je prisustvovao i sam predsednik Rusije. Prihvatio je i podržao ideju filmskih stvaralaca da se 2003. godina proglasi godinom Visockog, za koga je rekao da je za života postao legenda! Neko od prisutnih je prokomentarisao “Ali nije mogao ni da sanja da će o njemu govoriti predsednik države.”
      
       LJUBINKA MILINČIĆ
      
Jurij Ljubimov o Visockom

“Kao da je neko lansirao živi meteor, gađao njime... Proleteo je našim nebom, zapevao i izgoreo, ne želeći ništa, ne uzimajući ništa. Imao je samo jednu strast - ne uzimati, nego davati, davati, poklanjati... Ljudima... Njegova sposobnost da daje, da se daje... bila je fenomenalna... Od pesama Visockog svako je sasvim sigurno, makar na trenutak postajao ozbiljniji, pametniji, lepši, svako se ‘očovečavao’. Njegove pesme su često ranjavale, veoma bolno, ali u njima nikad nije bilo zlobe ni zluradosti zbog naše bede, one su uvek bile dobre.”


      
Objaviti posle moje smrti

Dvadeset godina posle izlaska s Golog otoka novinar Dušan Slavković napisao je svoje uspomene na osamnaestomesečno tamnovanje u jugoslovenskom Gulagu. Strah ga je odvraćao da ih zabeleži ranije, a strah je bio presudan i pri odluci da ih zavešta rodbini za posthumno objavljivanje. Rođaci i prijatelji štampali su ih u Beogradu pod gorkohumornim naslovom “Havaji na Jadranu”, više od tri decenije od njihovog nastanka (1970/71) i tri godine posle autorove smrti (1999).
       Književna i dokumentarno-publicistička detabuizacija golootočke teme započeta je, inače, tek posle Titove smrti i pada komunizma. Slavkoviću je, dakle, mogla pripasti pionirska uloga u otvaranju ove teme da je opis svojih robijaških iskustava iz Glavnjače i sa Golog otoka pokušao da publikuje onda kada ih je napisao. Ali, on se toga ne samo plašio nego je i znao da bi svaki takav pokušaj bio uzaludan i da bi se završio novim hapšenjem i zatvorskom kaznom. I tako je, nasuprot horskoj lamentaciji naših pisaca tzv. disidenata da su ranije bili stvaralački osujećeni, neobjavljen rukopis o tada dobro čuvanoj tamnoj mrlji naše istorije nađen tek u ladici jednog istinoljubivog novinara.
       Slavković je rođen u Beogradu 1924. godine. Tu je završio i Pravni fakultet i profesionalnu novinarsku karijeru započeo krajem 1946. u listu “Glas”. Potom je radio u više redakcija: “20. oktobru”, “Politici”, “Sportu”, “Dugi”... da bi nepune tri decenije do penzionisanja proveo u Radio Beogradu kao novinar unutrašnjopolitičke rubrike. Javnosti je poznat i kao teoretičar našeg novinarstva i pisac više zapaženih knjiga iz te oblasti.
       Informbirovski ožiljak pekao ga je celog života a straha nikada nije nestalo. Ni kada su mu rekli: “Napiši, pa će ti biti lakše!” Ali, i posle onog što je napisao, njegov život je, kao i mnogih drugih golootočkih sužanja, “proticao u stalnom strahu”. Iako nevino optužen i osuđen, u dva naknadno dopisana poglavlja u Torontu, 1955. naglašava da njegova vera u ideologiju zbog koje je stradao nije pokolebana: “Komunisti čine jedinu snagu koja će izmeniti svet i ljude. Svet u kojem neće biti ‘golih otoka’ i ljude koji će biti manje zli!”
      
       S. D.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu