NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Odbrambena ofanziva

Šta će uraditi branitelji “viteza od Vukovara” kada policija pokuša da ga uhapsi i izruči Hagu?

      Aktivisti Odbora za odbranu Veselina Šljivančanina mislili su da je u interesu njihovog štićenika da se pritaje. Izdržali su tri meseca a onda ih je naljutio ministar policije Dušan Mihajlović: prvo je tvrdio da pozornici jedva čekaju da nalete na Šljivančanina e da bi ga smesta uhapsili, onda je navodno do pokušaja hapšenja došlo (prošle srede), a kap je u očima aktivista prelila čašu kad je ministar na poslednjoj konferenciji za novinare njihovog junaka opisao kao “odmetnika od pravde, kriminalca, bolesnog građanina”... Shvativši da je vrag odneo šalu i da se obruč oko “viteza od Vukovara” steže, rešili su da na svaki način spreče njegovo hapšenje i odlučili se za zanimljivu strategiju koja bi se mogla nazvati odbrambenom ofanzivom.
       Vesna Gojković je u Odboru zadužena za odnose sa javnošću. Sastanak zakazuje pred zaključenje broja, uveče ispod jednog malog bioskopa na periferiji Beograda. Ima 32 godine, majka je sedmogodišnjeg dečaka. Suprug, dete i roditelji podržavaju njenu borbu koja podrazumeva “propagiranje istine o Šljivančaninu” i naravno, istine o svim ostalim sličnim ljudima koje tužiteljica Karla del Ponte požuruje u Hag. Sa našom sagovornicom je tih mladić obučen u crno koji je, po svemu sudeći, član Šljivančaninovog obezbeđenja. Dolaze u belom “kadetu” koji je dosta prešao i odvoze nas do kafića “Bambino” na Banovom brdu gde provodimo oko pola sata koliko su izdvojili za razgovor. Reč je zapravo o kafe poslastičarnici gde zalaze porodični ljudi sa decom. Atmosfera je prijatna, svako svakog poznaje.
      
       Simbol otpora
       Na pitanje da li je policija zaista došla u stan porodice Šljivančanin, gospođa Gojković kaže da jeste, ali da on posle hapšenja Miloševića ne boravi na kućnoj adresi. “Priče da šeta po Beogradu nisu tačne. On je zaista oprezan, krije se, i naravno ima jatake u Srbiji ali i šire. Na sigurnom je, živ i zdrav. Borbena gotovost mu je na zavidnom nivou što se od oficira njegovog kalibra i očekuje. Ipak, najteže mu pada što nije slobodan iako nije prekršio Ženevsku konvenciju. Doživeo je da ga jure kao da je poslednji kriminalac.” Na konstataciju da bi mu možda udobnije bilo u zatvorskoj ćeliji u Hagu gde bi ipak mogao da dokaže svoju nevinost kad već ni u Srbiji nije slobodan, Vesna ističe da je razlika ogromna. “Šljivančanin je simbol otpora prema Haškom tribunalu, simbol je otpora prema ultimatumima sveta i simbol je otpora prema novoj vlasti koja na ultimatume pristaje.” Stoga je, po njenom mišljenju, važno naglasiti da on nije ni u kakvoj vezi (kako neki iz državnog vrha insistiraju) ni sa Vladom Srbije, ni sa Goranom Svilanovićem, ni sa američkom ambasadom, ni sa Haškim tribunalom. “Niti je u kontaktima, niti sa njima pregovara.”
       U Odboru su svesni da je situacija izuzetno ozbiljna i da je mašinerija za hapšenje pokrenuta, te ovih dana, intenzivno rade “da Srbiju podignu na noge”. Organizovaće proteste protiv odvođenja naših ljudi u Hag. Oni će kulminirati kada Karla del Ponte ponovo odluči da nas poseti. “Možda ne bi bilo loše da izađe pred narod i objasni zašto nam je Hag jedina alternativa.”
      
       Priprema mitinga
       Svoje uverenje da će se masa nezadovoljnika ovim povodom kotrljati ulicama Srbije, Gojkovićka i njeni prijatelji zasnivaju na najnovijim istraživanjima prema kojima je 80 odsto građana nezadovoljno radom Haškog tribunala. Štaviše, njih 47 odsto je protiv isporuke Mladića, Karadžića, Šljivančanina i Radića, bez obzira na sankcije koje bi nam uveli. Prilikom organizovanja mitinga, Odbor prvi put ima ozbiljnu nameru da se poveže i zatraži saradnju sa strankama koje nisu glasale za Zakon o saradnji sa Tribunalom.
       Na pitanje da li Šljivančanin odobrava njihove akcije, Vesna Gojković kaže: “On ne diktira pravila, ne govori nam šta treba da radimo. Imam utisak da mu je drago što postoje ljudi koji 24 sata žive sa mišlju kako da mu pomognu da ne ode u Hag, da preživi, da se izbori za svoju slobodu.” Koliko često ga viđaju predstavnici Odbora i kako ga snabdevaju neophodnim potrepštinama? “Kad bih vam to rekla, morala bih da vas ubijem”, kaže kroz osmeh Vesna uz potvrdno klimanje glavom svog prijatelja. Ipak, saznajemo da je oko Šljivančanina prisutno brojno obezbeđenje spremno da odgovori na svaki napad. Između redova ostavljaju otvorenu mogućnost da on više nije u zemlji. Na pitanje koje novine najrađe čita, kažu “nije više u mogućnosti da čita našu štampu”.
       Kako komentarišu dobrovoljni Šešeljev odlazak u Hag: “On je rekao da misli da treba da bude poslednji Srbin koji ide tamo. Njegovu odluku treba poštovati a mi ćemo se potruditi da mu se želja ispuni.” Na kraju pitaju se - otkud vlasti legitimitet da izručuje ljude. Ponašaju se kao da je vlast večna.
      
       MARIJANA MILOSAVLjEVIĆ
      
Podsetnik

Veselin Šljivančanin bio je simbol prve faze jugoslovenskog rata. U sećanju miliona gledalaca Drugog dnevnika RTS-a ostao je upečatljiv lik visokog brkatog majora koji širokim ramenima blokira ulaz u Vukovarsku bolnicu predstavnicima Međunarodne komisije Crvenog krsta. Dok je stasiti major pred TV kamerama izvodio svoj patriotski šou na glavnom bolničkom ulazu, na zadnja vrata su, prema tvrđenju Haškog suda, izvođeni ranjenici i bolesnici i odvođeni na put bez povratka. Oko 200 njih, kako stoji u haškoj optužnici, odvedeno je na farmu Ovčara gde su posle višesatnog batinanja streljani i buldožerom zakopani u masovnu grobnicu. Šljivančanin je bio simbol tvrdog i nekooperativnog stava prema međunarodnoj zajednici koji je propagirala zvanična politika Beograda. Ne samo da je odbio pristup u Vukovarsku bolnicu delegatima Crvenog krsta, nego čak i Sajrusu Vensu. Posle je tvrdio da zarobljenike nije pobio, već da ih je sproveo u vojni zatvor u Sremskoj Mitrovici, čime odgovornost prelazi na druge. Vojni sud SRJ ga je 1998. godine oslobodio odgovornosti. Šljivančanin je posle Vukovara unapređen u čin pukovnika ali je ubrzo povučen sa gardijskog obezbeđivanja najviših vojnih funkcionera i na to mesto više nije vraćen. Polako je nestajao ispred medijskih reflektora. Bio je premešten iz Belog dvora u Podgoricu posle čega je krajem prošle godine penzionisan.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu