NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Podela najskuplje reči

Na osnovu dosadašnjih stavova o Kosovu, iznetih u rečenom intervjuu na TV BK i prošle nedelje u “Tajmsu”, može se rekonstruisati sledeći Đinđićev stav: Unmik i međunarodna zajednica praktikuju politiku tihog “klizanja u nezavisnost”; a onda kada se to konačno bude i verifikovalo ugroziće poziciju demokratske vlade u Beogradu i frustrirani Srbi će ponovo dovesti na vlast nacionaliste koji ni ovako nisu baš slabašni

      Rodonačelnik ideje o podeli Kosova je Dobrica Ćosić, kojem se ta ideja pripisuje od 1994. godine kada ju je publikovao italijanski časopis za geostrateška pitanja “Limes”. Posle toga je bilo još nekoliko inicijativa, smišljenih uglavnom da koliko-toliko zaštite interese Srba, i koje nisu bile naslovljene kao direktna podela, već, recimo, kao “kantonizacija” ili “decentralizacija” Kosova i Metohije.
       Stvar je iznenada dobila na značaju kada je, prilično neočekivano, o “stvaranju srpske mini-države” počeo da govori premijer Srbije Zoran Đinđić, u skladu sa novom politikom srpskih vlasti prema Kosovu. Započelo je najavom da će eventualna nezavisnost Kosova imati reperkusije u smislu Dejtonskog sporazuma, što je diplomatija BiH smesta protumačila kao teritorijalne pretenzije prema toj državi, s obzirom na to da se, ne odskora i ne obavezno u Srbiji, spekuliše sa mogućom “kompenzacijom”, po principu Kosovo za Republiku Srpsku.
       Đinđić je tada, u TV-intevjuu, odgovorio da niti traži teritorije u drugoj državi niti traži reviziju Dejtona, nego da samo tumači šta će se dogoditi, a dogodiće se da ovo malo regionalne stabilnosti bude narušeno. I da ćemo se zato naći u nevolji. Slaba vajda će biti, rekao je tada premijer, što će međunarodna zajednica možda i priznati da su naša sadašnja upozorenja bila umesna, jer žrtve ćemo biti mi, a ne međunarodna zajednica.
       Nešto kasnije, uslediće podsećanje da Rezolucija 1244 predviđa povratak srpskih “snaga bezbednosti” na KiM, što je dotad od strane nadležnih funkcionera dosovske vlasti bilo odbacivano kao nerazuman rizik po te ljude. Pripadnike snaga bezbednosti.
       Kohorte analitičara, ali i političkih protivnika, smesta su se bacile na tumačenje šta znači ovo pomeranje fokusa ka Kosovu reformskog premijera. Odgovori su, uglavnom, bili stereotipni, i nisu predstavljali Đinđića i njegovu politiku u dobrom svetlu. Akcija je tumačena kao “pokušaj da se skrene pažnja sa ekonomskih neuspeha” ili kao “pridobijanje nacionalno orijentisanih birača”, a najteža optužba, kako i priliči, stigla je od Dragana Maršićanina, koji je premijerovu inicijativu okvalifikovao kao “nacionalističku”, a pokušaje rešavanja kosovskog pitanja mimo međunarodne zajednice kao štetne. Tu se cilja na to da je stav Zapada izrazito protiv podele Kosova, i ne samo protiv podele, nego i protiv “kantonizacije”.
      
       Odbijeni kantoni
       Na osnovu dosad iznetih stavova o Kosovu, iznetih u rečenom intervjuu na TV BK i prošle nedelje u “Tajmsu”, može se rekonstruisati sledeći Đinđićev stav: Unmik i međunarodna zajednica praktikuju politiku tihog “klizanja u nezavisnost”; a onda kada se to konačno bude i verifikovalo ugroziće poziciju demokratske vlade u Beogradu i frustrirani Srbi će ponovo dovesti na vlast nacionaliste koji ni ovako nisu baš slabašni.
       Međunarodne adrese, Stejt department i EU, odbacuju ovakve ocene i smatraju svaku inicijativu za rešenje statusa Kosova preuranjenom.
       Blizak saradnik premijera Đinđića jednom neformalnom prilikom ga je opisao kao čoveka “koji ima deset ideja u dve sekunde, a koja će od tih ideja da dođe u relizaciju, to pitaj boga”. Tako da postoji i ta mogućnost, da se nova kosovska politika tumači hiperaktivnim karakterom srpskog predsednika vlade.
       Bilo kako bilo, Dušan Janjić iz Foruma za etničke odnose Đinđićev odnos prema Kosovu kvalifikuje kao “privatnu politiku”, s obzirom na to da je jedini dokument na kome se ona zasniva takozvani Đinđićev papir, predočen Predsedništvu DOS-a, ali osim toga nije razmatran od strane drugih državnih organa. Taj papir, za koji Janjić kaže da “čak nije ni loš“, ne može, smatra, da zameni razrađenu i osmišljenu politiku države, što u našem slučaju svakako nije slučaj.
       Može se pretpostavljati da je kao neka vrsta okidača ili zvona za uzbunu u srpskoj vladi bio predlog šefa Unmika Mihaela Štajnera da EU sa Kosovom sklopi sporazum o stabilizaciji i asocijaciji, dok bi odluka o konačnom statusu bila doneta kroz tri ili četiri godine. Stvar je u tome što ovaj sporazum sklapaju samo suverene države i time bi, manje-više, status Kosova bio prejudiciran. Evropski parlament je to pitanje rešio Rezolucijom u kojoj se zalaže da ceo Balkan pristupi procesu stabilizacije i asocijacije, “pa i entiteti poput države”.
       Lakše je razumeti zašto Evropska unija i Zapad uopšte principijelno odbija ideju podele Kosova. Kako kaže Dušan Janjić, posle Drugog svetskog rata odbacuje se ideja države zasnovane na etnicitetu. Etnički ekskluzivna država, jednostavno, nije propisani standard.
       Drugačija je priča sa kantonizacijom. “Međunarodna zajednica je opterećena iskustvom ‘kantonizacije’ iz BiH”, kaže Dušan Janjić. “Osim toga, međunarodni posrednici obično kažu ‘u redu ako možete da se dogovorite’, a praksa kaže da ne možemo da se dogovorimo.”
       Najzad, kada se govori o kantonizaciji obično se misli na Švajcarsku, “ali švajcarski kantoni su nastali pre ideje nacije”, kaže Janjić. “Oni su kombinacija raznih faktora - religijskih, ekonomskih, nacionalnih. Švajcarska je nastala ‘odozdo’, a ne ‘odozgo’. Kantonizacija znači da se ti s nekim udružuješ a ne razdružuješ“, zaključuje Janjić.
       Kada se govori o kantonizaciji, uglavnom se misli na projekat čiji je glavni autor Dušan Bataković, i koji je objavljen 1998. godine, dakle pre nešto pre nego što nas je NATO napao i uspostavio sada vladajuću situaciju na Kosovu. Nekoliko kasnijih planova koji su dolazili od srpskih organizacija na Kosovu - ali, neposredno posle završetka rata i od samog Batakovića - zasnovani su na ovom projektu. Ideja ovog plana je da se Srbima u oblastima gde oni žive, a tamo gde žive uglavnom su velika većina, omogući autonomija koja bi ih izuzela iz neposredne nadležnosti albanskih organa vlasti. Predlog je uzimao u obzir nesumnjivu i očitu praksu nasilja Albanaca nad Srbima, koje je pod okriljem Unmika praktično dobilo pravo građanstva (čak je prvi administrator Kosmeta, Bernar Kušner, to objašnjavao razumljivom reakcijom Albanaca na prethodni period, kada su bili izloženi srpskoj represiji). Takođe, neku vrstu autonomije bi prema ovoj ideji, imali i veći manastiri, koji imaju velika imanja i koje bi čuvale patrole. Unmikova administracija dosledno odbija inicijative za kantonizaciju, bez posebnih obrazloženja, moguće, iz onih razloga koje je naveo Dušan Janjić.
      
       Podela i nezavisnost
       Stav Unmika najizrazitije je objasnio Nenad Radosavljević, savetnik šefa Unmika Mihaela Štajnera za povratak i nacionalne zajednice. Najpre, “podela i pregrađivanje zidovima nije interes etničkih zajednica”, kaže Radosavljević, a zatim indirektno replicira Đinđiću, jer se “podela Kosova pominje u istom cilju kao i nezavisnost Kosova, a to je ekstreman zahtev koji miriše na krv i rat i, kaže, “cilj je pogrešnih lidera s obe strane”. “Podela Kosova je nezavisno Kosovo sa beznačajno manjom teritorijom i pedeset do šezdeset hiljada sunarodnika manje. Nije li to i izdaja osamdeset hiljada sunarodnika koji žive u teškim uslovima s one strane Ibra? Ili 230 000 sunarodnika koji žele da se vrate svojim kućama i svojim njivama?”, pita se Radosavljević.
       Radosavljevićeve reči bi bez sumnje dobro zvučale na kakvoj konferenciji o multietničnosti i multikulturalnosti, ali kosovska stvarnost je takva da Srbe u albanskom okruženju čuvaju patrole Unmika kada idu da kupe hleb i mleko, a u sećanju je i slika kada su grupu penzionera izbeglih sa Kosova, koji su pod vojnom pratnjom došli da regulišu neka administrativna pitanja, albanski demonstranti napali Mmolotovljevim koktelima, pogodivši tom prilikom jednog vojnika Unmika.
       Rečju, albanska etnička netolerancija prevazilazi sve viđeno na ovim prostorima - a svašta je viđeno. Ako Štajner i njegov savetnik Radosavljević ne veruju da je tako, mogu da pročitaju šta kaže komandant Kfora, general Fabio Mini. Albanci i dalje sanjaju da budu “slobodni bez Srba”, rekao je Mini u “Korijere dela sera”.
       U takvim prilikama sve priče o “rušenju zidova” ili o 230 000 sunarodnika koji žele da se vrate - a svi dobro znaju da u ovom životu ne mogu da se vrate i da se nikad neće vratiti, čisto su licemerje koje održava status kvo u kojem će i to malo Srba što živi na Kosovu doći u situaciju da mora da ode.
       Šta je Štajnerov plan? Opcije su, po njegovim sopstvenim rečima, da Kosovo bude nezavisno ili da bude u konfederalnoj vezi sa Srbijom i Crnom Gorom. Dušan Janjić kaže da, kada je Štajner u pitanju, “veruje samo u ono što je napisao”, a napisao je da krajem 2003. godine Unmik treba da postane EUMIK. Time bi se iz igre izbacili Amerikanci - i za to bi bila potrebna saglasnost Saveta bezbednosti, a nije jasno zašto bi Amerikanci, Rusi, i ostali pristali da se odreknu uticaja na Balkanu. Time bi Kosovo postalo teren prepucavanja sa Amerikom oko uticaja na Balkanu i Dušan Janjić kaže da je to ono čega se mnogo plaši.
       Pored ostalog, EU nema mehanizme za održavanje protektorata na Kosovu, nego se, prema Janjićevom mišljenju, oni zamenjuju procesom stabilizacije i asocijacije. Štajner za Kosovo preferira takozvanu uslovljenu nezavisnost, ali su Srbi na to alergični iz sasvim očiglednog razloga. Naime, potpuno je jasno da nema tog evropskog standarda o etničkoj trpeljivosti koji bi, sadašnjim tempom, albanske vlasti mogle da ispune ni za sto godina. U kolektivnom pamćenju je, međutim, slučaj sa Roberom Badenterom, čiji izveštaj je poslužio za priznavanje nezavisnosti i onih jugoslovenskih republika koje prema tom izveštaju nisu ispunile uslove za tako štogod, što je prouzrokovalo rat.
       U takvoj situaciji, srpske vlasti se sve više odlučuju za taktiku “spasavaj što se spasti može”. Praktično, to znači tri opštine severnog Kosova - Zubin Potok, Leposavić i Zvečan, i Kosovsku Mitrovicu do reke Ibar. Ne bi bilo sada više fer ostavljati Đinđića samog na ledini pošto su se i neki drugi uključili u akciju, pa je tako skupština srpskih opština usvojila Deklaraciju prema kojoj, ako neko pokuša da uspostavi “drugu albansku državu” Zajednica opština će pozvati Vladu Srbije da uspostave “delotvorni suverenitet u oblastima u kojima srpski narod odvajkada živi”.
      
       Štajnerovi uslovi
       I drugi visoki funkcioneri su počeli da se izjšnjavaju u tom smeru - Dragoljub Mićunović je pomenuo podelu kao “krajnje rešenje”. “Iako ‘mini-srpska država’ na teritoriji koja pripada našoj državi ne deluje baš logično, razumem šta je Đinđić hteo da kaže”, rekao je i Nebojša Čović, koji za status Srba na Kosovu ima sopstveni plan, zasnovan na decentralizaciji koja nije nužno povezana sa etničkim pravima, što je, smatra Janjić (i sam uključen u stvaranje tog projekta), jezik koji će Evropa mnogo bolje razumeti od “kantonizacije”. “Evropski standard za opštinu je deset hiljada stanovnika. Moguće je formirati više srpskih opština. Iskombinujete nacionalne autonomije, u smislu manjinskih, i to podignete na nivo Kosova. Građani se mogu organizovati po principu pripadnosti manjini, ali to nije teritorijalna autonomija”, objašnjava Janjić ovaj koncept za koji kaže da nikad nije odbačen ali nije ni valjano zastupan.
       Ako je potrebno još nešto reći o Đinđićevoj inicijativi, onda je to da još ima prostora za povlačenje - “mini-država” još uvek ne mora da podrazumeva podelu Kosova. Moguće je i da je premijerov zahtev “sredstvo odvraćanja” kojem je cilj da pokaže Evropljanima šta je mogao biti zahtev ako nastave da budu gluvi za srpske razloge, no to je manje verovatno. Pre svega zbog toga što srpski premijer nije čovek koji je vešt da sakrije svoje zadnje namere.
       Interesantno je da i Ibrahim Rugova u izjavama od pre nekoliko godina nije isključivao podelu Kosova, u smislu pripajanja severnih opština Srbiji, ali bi Srbija morala dati opštine gde su Albanci u većini (Preševo, Bujanovac). Čak i ako se Rugovi prizna pravo da na ravnoj nozi razgovara sa SCG (čiji je Kosovo, prema Rezoluciji, deo), pošteno bi bilo Srbiji priznati makar tu prednost da se iskreno trudi da uspostavi etnički trpeljivo društvo u kojem pripadnici manjina mogu slobodno da se kreću ulicom. Sasvim različito od onog što se dešava na Kosovu.
      
       SRBOLJUB BOGDANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu