NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Štap i šargarepa<br>Dragoslav Rančić
Sporedni u važnoj ulozi

Kako je Amerikancima za ratni pohod na Irak potrebno devet glasova u Savetu bezbednosti, pod uslovom da se Francuska, Rusija i Kina ne koriste pravom veta, oči sveta su sada uprte u još šest zemalja sa dojučerašnje margine

      Odavno nije bilo takvog uzbuđenja u Savetu bezbednosti UN kao ovih dana i nedelja uoči američkog planiranog napada na Irak. Bilo je i ranije, u doba hladnog rata, dramatičnih i napetih sednica, ali je tada podvojenost u Savetu bezbednosti bila predvidiva, jer su bila predvidiva politička opredeljenja njegovih članica. Obično bi se konfrontirali ili sudarili stavovi dve supersile, SAD i tadašnjeg Sovjetskog Saveza, a potom i stavovi njihovih saveznika među nestalnim članicama. Neutralne i nesvrstane zemlje bile bi ili oprezni jezičak na vagi ili posrednici i pomiritelji, s čim su supersile unapred računale.
       Sada su se prvi put među pet stalnih članica Saveta bezbednosti podelili zapadni saveznici. Sjedinjene Države za svoj ratni plan imaju podršku samo Velike Britanije, dok je Francuska sa Rusijom i Kinom. Ove tri sile nastoje da rat spreče. Pokušaju Vašingtona da za napad na Irak izdejstvuje pokriće svetske organizacije one suprotstavljaju, na razne načine, principe i norme međunarodnog prava iako ni jedna od njih ne želi da Amerikancima previše gura prste u oči.
       Među deset nestalnih članica SAD imaju otvorenu podršku Španije i Bugarske, a Francuska, koja je ponajviše “ušla u klinč” sa Amerikancima, punu saglasnost Nemačke i Sirije. Ostalih šest zemalja - Angola, Kamerun, Čile, Gvineja, Meksiko i Pakistan - čeka novi izveštaj Hansa Bliksa radi konačnog izjašnjavanja i opredeljivanja. Taj izveštaj treba da bude podnesen 7. marta.
       Svrstavanje prve četiri zemlje - dve na jednu i dve na drugu stranu - nije iznenađenje. Nemci su se svrstali uz Francusku, jer je sukob unutar NATO-a o Iraku izbio najpre između Nemačke i SAD, što je u Evropi rezultiralo stvaranjem antiratne osovine Berlin-Pariz. Sirija važi među arapskim zemljama za jednog od najradikalnijih protivnika američke politike na Bliskom istoku. Na drugoj strani, španska vlada pruža podršku američkoj politici globalizacije, pa samim tim i politici američkog naftnog i vojnog lobija, uprkos protivljenju javnog mnjenja u Španiji. Bugarska, kandidat za članstvo u NATO, predstavlja se kao budući lojalan i kooperativan saveznik u očekivanju izdašnije američke ekonomske i druge pomoći.
       Svaka od ostalih šest zemalja ima poneku svoju muku koja je nagoni na opreznost i uzdržanost. Većina njih je navikla da u Savetu bezbednosti igra sporednu ulogu, jer o tako krupnim pitanjima kao što je pitanje rata ili mira ipak odlučuju velike sile. Ali, kako je Amerikancima za vojni pohod na Irak potrebno devet glasova u Savetu bezbednosti, pod uslovom da se Francuska, Rusija i Kina ne koriste pravom veta, oči sveta su sada uprte u šest zemalja sa dojučerašnje margine. Sada su se sporedni i naizgled nevažni odjednom našli u položaju u kojem treba odgovorno da se prihvate važne uloge. Svaka od ovih zemalja je pod povećanim pritiskom, prevashodno Amerike, da se opredeli na čiju će stranu. I premda nijedna nije za rat, za većinu njih dobri odnosi sa Sjedinjenim Državama jesu ili mogu da budu važniji od dobrih odnosa sa bilo kojom drugom zemljom.
       Najpre su se dve latinoameričke zemlje, Meksiko i Čile, našle pod udruženim pritiskom Vašingtona i Madrida. Proamerički nastrojeni predsednik Meksika Visente Foks, koji je nekad bio u ličnim prijateljskim odnosima sa Džordžom Bušom, možda bi se, u očekivanju veće pomoći Sjedinjenih Država meksičkim reformama, i priklonio zahtevima Vašingtona da 75 odsto stanovnika u njegovoj zemlji, uključujući i Kongres i Katoličku crkvu, nije odlučno protiv američkog napada na Irak. Čile se još, dok se ne vidi šta će uraditi inspekcija UN za razoružanje, ne opredeljuje ni za američki ni za francuski stav i traži od velikih sila da svoj deo odgovornosti ne bacaju na pleća manjih zemalja.
       Vašington veruje da će od tri afričke zemlje iz Saveta bezbednosti pridobiti za svoj stav bar dve - Angolu i Gvineju - iako je cela Afrika nedavno, na afro-francuskom samitu u Parizu, stala uz Francusku. Angoli se nudi ekonomska pomoć za obnovu zemlje posle građanskog rata, uz povoljnije uslove za izvoz robe u SAD. Gvineji se nude vojni instruktori za obuku graničara koji treba da zaštite zemlju od priliva izbeglica iz susednih zemalja, zahvaćenih sukobima i nedaćama. Još nije iznađeno šta bi za Kamerun bio štap, a šta šargarepa.
       Pakistan, glavni američki saveznik za vreme rata u Avganistanu, verovatno će prilikom glasanja biti uzdržan, procenjuju dopisnici iz Islamabada. Kako se sa Amerikom ne bi pokvarili odnosi, Pakistanci su Vašingtonu ponudili izručenje jednog, tek ulovljenog, pomagača Osame bin Ladena kako se ne bi stekao utisak da su obustavili borbu protiv terorizma.
       Uočljive su tri američke karte u ovoj složenoj igri: pritisak na neodlučne i zbunjene, uverenje da ni jedna od stalnih članica Saveta bezbednosti neće uložiti veto i tako dugoročno pokvariti svoje odnose sa Sjedinjenim Državama i, najzad, pretpostavka da svi znaju da nijedna rezolucija, makar koliko zbog nje bilo preganjanja, neće Amerikance sprečiti da uđu u rat ako oni to žele - a za to su se, nesumnjivo, spremili.
       U takvoj situaciji neminovno su postale aktivnije i francuska i ruska diplomatija. Kakav će biti njihov učinak, teško je reći - jer Francuska i Rusija, za razliku od Amerike, ne nastupaju ni sa pretnjama ni sa obećanjima velike pomoći - ali je uočljivo da je svetsko javno mnjenje sve više protiv rata, pogotovo ako bi se on vodio bez mandata Ujedinjenih nacija. Nisu dovoljno ubedljive američke tvrdnje da je rat protiv Iraka istovremeno i rat protiv međunarodnog terorizma. Zato antiratna koalicija ima jedan važan argument kao mantru: iračka kriza se može rešiti jedino miroljubivim, političkim i diplomatskim sredstvima.
      
       DRAGOSLAV RANČIĆ


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu