NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Pandorina kutija

Rat koalicije predvođene Amerikom protiv Sadama Huseina mogao bi biti samo prvi u nizu novih sukoba na Bliskom istoku koji se već naziru. Zašto će posleratna američka uprava u Iraku više ličiti na model dejtonske Bosne i Hercegovine nego na onaj primenjen na Kosovu i Metohiji

      Sudbina Sadama Huseina je, nema sumnje, već zapečaćena. Koalicija predvođena Amerikancima i njihovim najvernijim saveznicima Britancima, kojoj će se - u znak zahvalnosti - pridružiti i prekaljeni borci iz Albanije, Hrvatske, Bugarske i još nekih država tzv. Nove Evrope (Makedonci se, istina, još kolebaju kako da odgovore na zahtev Amerike da na iračko ratište upute i jednu svoju vojnu jedinicu) objavila je svoje glavne ratne ciljeve: nakon obaranja diktatorskog režima u Bagdadu biće uspostavljen “prijateljski Irak”.
       “Novi režim u Iraku poslužiće kao veliki i inspirativan primer slobode za sve ostale narode u tom regionu”, ocenio je u jednom svom nedavnom govoru američki predsednik Džordž Buš. I dodao: “Naš uspeh u Iraku mogao bi da doprinese uspostavljanju stabilnog mira na Bliskom istoku i stvaranju jedne istinski demokratske palestinske države.” Drugim rečima, vidljivo je već na prvi pogled da je cilj koalicije (čiji vojnici samo čekaju komandu za napad iz Bele kuće u Vašingtonu) uspostavljanje “demokratije i pluralizma” u regionu Bliskog istoka.
       “Sam Irak, zapravo i nije centar Bušove doktrine. On je tek njen početak”, kaže Tobi Dodž, ugledni britanski ekspert za Bliski istok, koga citira agencija “Rojters”. To mišljenje (o strahu od nasilnog širenja “demokratije i pluralizma” i na sve susedne zemlje u okruženju Iraka) preciznije izražava i iranski autor Amir Ali Nurbakš, na koga se poziva ista agencija: “Mnoge zemlje u okruženju mogle bi biti zainteresovane za obaranje režima Sadama Huseina, ali one sada imaju puno razloga da se i same osećaju ugroženim od Amerike. Ko bi mogao biti sledeći? Sirija? Iran?” - pita se Nurbakš. To, uostalom, potvrđuje i obimna studija Kraljevskog instituta za međunarodne odnose iz Londona u kojoj se takođe tvrdi da irački susedi, Arapi, Turci i Iranci, ozbiljno strahuju od nestabilnosti i krvoprolića, kao neminovne posledice nasilnog razoružavanja i uklanjanja sa vlasti režima Sadama Huseina.
      
       Posle rata - rat
       “Pored Turske i Irana, i svi arapski susedi Iraka zabrinuti su zbog haosa koji bi mogao da usledi, a sumnjaju i u mogućnost brze i nedvosmislene američke pobede... Sve vlade u ovom regionu dobro znaju da će njihovo stanovništvo ishod rata smatrati samo pobedom američkog imperijalizma, otimačinom nafte i željom da se potpomognu agresivne namere Izraela”, dodaje se u pomenutoj studiji.
       Ako se posle rata u Iraku u ovom delu sveta silom američkog oružja nastavi uspostavljanja “demokratije i pluralizma”, dobre razloge za strah mogao bi imati i dosadašnji verni saveznik Vašingtona, naftom najbogatija zemlja u Persijskom zalivu, Saudijska Arabija. Tim pre što kralj Fahd i njegova vlada u Rijadu sada tek na jedvite jade nekako uspevaju da drže pod kontrolom snažno antiameričko raspoloženje većine svojih podanika. Uostalom, dobro je znano da je i sam Bin Laden poreklom Saudijac, da su čak 15 od 19 identifikovanih terorista, učesnika u akciji 11. septembra, bili takođe Saudijci i da je ta operacija dobrim delom finansirana saudijskim novcem!
       Sledeći na ovoj listi mogao bi, naravno, da bude Iran. Jer, prema oficijelnoj američkoj klasifikaciji, ta zemlja je (uz Irak i Severnu Koreju) već oglašena kao pripadnik “osovine zla”. Istina, neki američki stratezi sada ukazuju na činjenicu da su Iranci trenutno najviše zaokupljeni unutrašnjom borbom za vlast (između umerene i konzervativne struje) i stoga zaključuju da režim u Teheranu više ne predstavlja ozbiljnu pretnju susedima. Recimo, jedan od vodećih analitičara u Pentagonu Džejms Rasel, sa Mornaričke akademije za postdiplomske studije, u članku koji je nedavno objavio u “Bliskoistočnoj reviji za međunarodne odnose”, ocenjuje da u izmenjenom odnosu snaga do koga će u ovom regionu doći nakon obaranja Sadama Huseina, upravo zbog znatno umanjene opasnosti koja danas preti od Irana, i očuvanje teritorijalne celovitosti i integriteta Iraka, kao protivteže Iranu, opasnost više nema svoju nekadašnju težinu i značaj...
       Drugim rečima, dok je bio saveznik Amerike, i dok je sa američkim blagoslovom vodio (1980-88) dugi i krvavi rat protiv Irana, Sadamov Irak je imalo smisla održavati kao jadinstvenu i celovitu zemlju. Ali, kad se jednom uspostavi američka posleratna uprava u Iraku, to više neće biti važno... Tim pre što u borbi protiv Sadama Vašington namerava da se maksimalno osloni na međusobno suprotstavljene “unutrašnje snage”, nacionalne, verske i ostale, i da ih posle rata “nagradi” ispunjenjem njihovih teritorijalnih ambicija i aspiracija... To, opet, praktično znači da će odmah posle američkog rata protiv iračke armije, ili paralelno sa tim ratom, u ovoj složenoj višenacionalnoj i multikonfesionalnoj zemlji, početi i novi rat: svi protiv svih, Iračani, suniti, šiiti, hrišćani, Kurdi, Turkmeni i ostali u grabežu za “očuvanje sopstvenih ognjišta” i raspodelu teritorija....
      
       Kao Bosna: duž etničkih i verskih linija
       Kako će sutra izgledati “novi Irak” pod američkom upravom? Sudeći prema pisanju obično dobro obaveštenog saudijskog dnevnika “Ašar al Avsat”, koji se i sam poziva na različite američke i arapske izvore, nakon što Amerikanci konačno okupiraju Irak i tamo uspostave svoju kontrolu, biće imenovan specijalni “privremeni predsednički savet” i postavljeni tzv. civilni administratori u tri provincije, na koje će ta zemlja biti izdeljena.
       Za sada se pominju četiri kandidata za članove budućeg “predsedničkog saveta”: Adnan Pahćaći, sunitski Arapin koji trenutno živi u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Fuad Aref, sunitski Kurd iz Kurdistana, Abdelgani Dali, šiitski Arapin trenutno nastanjen u Britaniji i Ahmed al Habubi, takođe šiitski Arapin, sada nastanjen u Egiptu. Sva četvorica su muslimani (dva sunita i dva šiita) i svi su u prošlosti bili na nekim državnim funkcijama u Iraku, ali su zbog sukoba sa Sadamom morali da odu u izbeglištvo. Ipak, sva je prilika da će privremeni “predsednički savet” obavljati samo protokolarne dužnosti, dok će realnu vlast u zemlji imati američki “civilni administratori”. Ovog trenutka zna se samo da će upravljanje centralnim Irakom biti povereno jednoj ženi, Barbari Bodin, bivšoj američkoj ambasadorki u Jemenu. Zadatak da “demokratizuju” preostale dve provincije, južni i severni Irak, biće poveren dvojici penzionisanih američkih generala, čija imena još nisu saopštena. Poznato je jedino da će njih troje biti neposredno potčinjeno penzionisanom američkom generalu Džeju M. Garneru, koji će se nalaziti na čelu specijalnog odeljenja za Irak (“rekonstrukcija i humanitarna pomoć”) u Pentagonu. On će, zapravo, biti neka vrsta faktičkog vojnog guvernera Iraka, mada će svoju upravljačku funkciju obavljati iz Vašingtona.
       Komentarišući ova otkrića saudijskog lista, dnevnik “Al Kalidž” iz Ujedinjenih Arapskih Emirata u svom uvodniku objavljenom na prvoj strani zaključuje da je reč o “paklenim” i “zlonamernim” planovima, jer se za vojnog guvernera Iraka postavlja čovek (general Garner) poznat po svojoj “naklonosti cionistima”, a čitava zemlja se rasparčava i deli duž etničkih i verskih linija, da bi u njoj bile uspostavljene sunitske, šiitske i kurdske administrativne jedinice... “Najgore od svega je što bi to moglo da posluži kao model i za buduće slične poteze usmerene na preoblikovanje čitavog regiona. Nadmenost i prezir prema Iračanima i svim Arapima, koju Amerikanci na ovaj način demonstriraju, otkriva pravu istinu o njihovim namerama, uprkos svoj njihovoj lažnoj retorici o tobožnjim humanitarnim, demokratskim i civilizacijskim motivima za rat protiv Sadama. Već na osnovu ovih planova svima bi odmah moralo biti jasno da motivi Amerike nisu oslobođenje nego kolonizacija Iraka”, zaključuje ljutiti komentator “Al Kalidža”.
       (Ovdašnjoj javnosti bi, naravno, odmah mogla da zapadne za oko velika sličnost između modela okupacione uprave koji se predviđa za Irak, i onoga uspostavljenog nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini. Ali, i vidljive razlike između tog modela, zasnovanog na striktnoj administrativnoj podeli duž linija etničkih i verskih razlika, i onoga primenjenog na Kosovu, gde se uporno insistira na stvaranju multietničkog društva i odbacuje svaka mogućnost podele teritorija...)
       Strah od “nove kolonizacije” Bliskog istoka, lančane reakcije novih sukoba zbog planova za povlačenje novih etničkih i drugih granica i poređenja sa situacijom nakon Prvog svetskog rata, kada su sfere uticaja u ovom regionu između sebe podelile Velika Britanija i Francuska, dominira ovog trenutka kao tema u mnogim arapskim medijima. Tako, na primer, ugledni kurdski analitičar Sami Šuroš, u tekstu objavljenom u napoznatijem saudijskom dnevniku “Al Hajat”, otkriva i neke nove detalje koji objašnjavaju pravu prirodu nedavnih tursko-američkih nesporazuma, zbog kojih je turski parlament odbio da dozvoli stacioniranje 60 hiljada američkih vojnika u toj zemlji. Turci su, naime, u pregovorima sa Vašingtonom - uz veliku materijalnu kompenzaciju - zahtevali da se njihovim trupama garantuje pravo da zajedno sa američkim artiljercima uđu u severni Irak i tamo odmah nakon okončanja rata protiv Sadamove armije sami razoružaju iračke Kurde. I tako u korenu saseku svaki pokušaj ujedinjenja svih Kurda u regionu, uključujući i one koji žive sa turske strane granice. Ocenjujući kako su se Turci u toj prilici, očigledno, preračunali i preigrali, rizikujući da izgube podršku i poverenje svog strateški najznačajnijeg saveznika, SAD, Šuroš napominje da je “prirodno da se eventualno razoružavanje iračkih Kurda nakon rata za oslobođenje poveri nekoj novoj demokratskoj administraciji u Iraku, a ne jednoj stranoj zemlji kao što je Turska...”
       Ali, turski presedan, kada je (“demokratski izabran”) parlament jedne savezničke zemlje blokirao stacioniranje američkih trupa na svojoj teritoriji, i to baš u trenutku kada je Americi to bilo preko potrebno, može se posmatrati i iz drugog ugla. Recimo, Kristofer Prebl, direktor Odeljenja za spoljnopolitičke studije u vašingtonskom “Kato” institutu, primećuje kako se već iz tog primera može naslutiti i potencijalni rizik za Ameriku s kojim bi se ona suočila ako bi, kojim slučajem, na čitavom Bliskom istoku sutra procvetala - demokratija. “Da li vi stvarno verujete da će te zemlje, samo zbog promene prirode režima, automatski postati proameričke? A ako ne postanu proameričke, da li je to ono što ste vi zaista želeli?”, pita Prebl.
      
       Ko će platiti račun?
       Razumljivo je da pretnja novim ratom protiv Iraka najviše brine one o čijim se životima i sudbini radi, dakle Iračane i njihove susede. Međutim, i javnost u Americi sada, očigledno, ima mnogo razloga za brigu. Pored ostalog i zbog astronomske cene takvog poduhvata, koji će američke poreske obveznike koštati bar 100 milijardi dolara, i to u godini u kojoj će planirani i očekivani budžetski deficit iznositi više od 400 milijardi dolara!
       Naravno, najgore od svega je što se definitivna cena jednog takvog rata ne može unapred izračunati i planirati. Sudeći, na primer, po analizi Odbora za budžet američkog Kongresa, samo prebacivanje vojnika i oružja na početne položaje u blizini Iraka podrazumeva trošak od gotovo petnaest milijardi dolara, a skoro isto toliko biće potrebno da se ti vojnici jednoga dana vrate kući... Troškovi samog ratovanja umnogome će zavisiti od tipa operacija. Ako bi se, recimo, Iračani latili hemijskog ili biološkog oružja, Amerikanci bi morali da utroše mnogo veće sume da im se suprotstave. Međutim, i kada rat bude završen, troškovi američke vojne (okupacione) uprave u Iraku mogli bi da iznose između jedne i četiri milijarde dolara mesečno... Naravno, ekipa stratega u Vašingtonu uveliko planira da dobar deo tih izdataka u skoroj budućnosti bude pokrivene prihodima od iračke nafte. Ili, indirektno namirene preko monetarnih operacija između (slabog) dolara i (jakog) evra, koje bi - u krajnjoj liniji - uticale da Evropa (zbog poskupljenja svoje robe i smanjenog izvoza, uzrokovanog rastom vrednosti evra prema dolaru) plati veći račun nego Amerika...
       No, i bez obzira na iračku krizu, činjenica je da Amerika sada troši za vojne potrebe više nego što je to iko ikada trošio u dosadašnjoj ljudskoj istoriji. Samo u toku ove budžetske godine SAD će (ne računajući izdvajanja za obaveštajne službe, koja se posebno vode i javno ne iskazuju) za vojne potrebe utrošiti oko 400 milijardi dolara. Za ilustraciju praktičnog značenja te sume, dovoljno je podsetiti da Rusija, koja je druga na listi zemalja po veličini budžetskih sredstava namenjenih odbrani, za svoje oružane snage troši jedva 14 odsto od onoga što izdvaja Amerika. Zapravo, suma koju Amerika danas izdvaja za odbranu i oružane snage, jednaka je ukupnoj sumi koju za te namene zajedno izdvaja 27 zemalja koje se na toj listi nalaze odmah iza nje... Američke trupe i oružje stacionirani su, po različitim osnovima, u 120 zemalja sveta, krstare svim morima, vazdušnim i kosmičkim prostranstvima...
       Ipak, u stvarnom životu ta ogromna vojna sila ima vrlo ograničeno dejstvo. To se, naročito, vidi na primeru rata u Avganistanu. “Šta smo tamo postigli? Da li je ta zemlja sada više demokratska? Da li je krenula putem prosperiteta?”, pitaju se sada mnogi američki komentatori.
       “Da, naravno, Sadam je diktator. Ali u ovom svetu je mnogo takvih. I, mnogi od njih su naši saveznici”, kaže Levelin Rokvel, poznati američki liberalni analitičar vojne ekonomije. “Ako započne i ovaj rat, predsednik Buš će straćiti iznos koji je dva puta veći od ukupnog bruto nacionalnog dohotka Iraka. To praktično znači da će SAD morati da potroše barem dva dolara da u Iraku unište nešto za šta je bio potrošen jedan dolar, a to (potrošiti dva dolara za nešto što vredi jedan) - mereno čisto ekonomskim merilima - ravno je definiciji prave ekonomske perverzije. Na kraju krajeva, taj rat će još dodatno destabilizovati čitav region Bliskog istoka i doprineti regrutovanju novih terorista koji će po svaku cenu nastojati da nama nanesu štetu”, kaže Rokvel.
       Kako bilo da bilo, sve govori da se ratna mašina već zahuktala i da je više ništa, a naročito racionalno razmišljanje i računice, ne može zaustaviti.
      
       STEVAN NIKŠIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu