NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Kako vam drago

Naslov: Građanin plemić
Pisac: Molijer
Reditelj: Ljubomir Draškić
PozoriŠte: Atelje 212

      Ako je tačno, a jeste, da je komika istorijski uslovljena, da se ljudi, kako kaže Gete, suštinski razlikuju i po tome šta im je smešno, Molijerov “Građanin plemić” je bezuslovno zahtevao da bude radikalno aktuelizovan kad je baš sada ponovo postavljen na našu scenu. Između ostalog, ta neobična komedija-balet mogla se približiti današnjem koreografskom pozorištu; s druge strane, ona je bar unekoliko pružala građu za satiričnu aluziju na nove gospodare života u srpskom društvu, koji su se pod Miloševićevim režimom na nečastan način obogatili, da bi danas to ozakonjivali i krojenjem u javnosti svojih izmišljenih i porodičnih i poslovnih biografija. Nažalost, reditelj Ljubomir Draškić nije učinio ni prvo ni drugo.
       Umesto toga, on je sklopio slikovitu, koloritnu, akademsku predstavu, čija je radnja, u kojoj se prepliću lakrdijski, muzički i baletski elementi, striktno situirana u molijerovsku epohu, s namerom da se proizvode zabavni, humoristički efekti. To se naposletku svelo na opisivanje čoveka opsednutog potrebom da po svaku cenu stekne viši socijalni status, njegovog majmunskog imitiranja ponašanja ljudi iz visokog društva. Istina, reditelj je uveo u predstavu i jednu novinu, donekle je preinačio Molijera: uz pomoć tako izvanrednog, specifičnog glumca kakav je Petar Kralj, on je, ne zanemarujući činjenicu da tu osobu pre svega pokreće društena taština, pokazao da Gospodin Žurden s vremenom zaboravlja svoj osnovni cilj i zapliće se s uživanjem u detinjastu igru podražavanja, u stvari, razmenjuje glavno za sporedno. Na taj način, glavni junak komada je prestajao da bude kolosalno molijerovsko čudovište, u kome je oličen jedan večit ljudski porok, i transformisao se u veliko, zbunjeno, pometeno dete, koje je i protagonist i žrtva luckaste igre u koju se upustilo.
       Ta predstava je imala dva veoma različita dela nejednake vrednosti, toliko oprečna da se nikako nisu mogli stopiti u jedinstvenu organsku celinu. U prvom, mnogo dužem, koji je delovao kao glomazna, mamutska, dosadna ekspozicija, dominirali su artificijelni gegovi bez ikakve supstance, koji su tek povremeno uspevali da razvesele publiku. Posle pauze, događaji su ubrzavani, mehanizam zapleta je proradio, u predstavu je uneto nešto što pripada renesansnoj komediji: i Gospodin Žurden, i svita što ga okružuje, bili su upleteni u situacije koje su i komične i dovoljno životne. Tada su u gledalištu odjekivale salve smeha, a komedijsko pozorište je ispunjavalo jedan od svojih zadataka: dok je zabavljalo publiku, ono je u gledaocima ojačavalo vitalnost, radovanje životu. Ali, ni to nije pomagalo da predstava preraste u relevantnu, aktuelnu satiru, da se presudnije primakne novim formama današnjeg dramskog pozorišta.
       Da li su na neki način prednosti drugog iskupljivali mane prvog dela predstave? Može biti. Izvesno je da je on podigao kvalitet inscenacije u celini. U isto vreme, u tom segmentu predstave na kojoj je prikazivan Molijerov “Građanin plemić” nekoliko odličnih glumaca je dobilo šansu da još jednom pokaže ko su i šta su u glumačkom pogledu. Tu priliku su u prvom redu maksimalno iskoristili Tanja Bošković i Aljoša Vučković, koji su, prva u ulozi Markize Dorimene, a drugi kao Dorant, potvrdili da su majstori prefinjene persiflaže, da umeju u hiperboličnom da očuvaju ono ljudsko. A njima valja dodati i Goricu Popović čija je Gospođa Žurden baš svojom grubošću i prostotom, ali i neposrednom iskrenošću dokazivla da u komediji stvarno uvek trijumfuje nad fiktivnim.
      
       VLADIMIR STAMENKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu