NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Od gneva do smeha

NASLOV: Potvrda iz katastra
AUTOR: Ilija Marković
IZDAVAČ: “Ilijada”, Novi Sad 2002.

      Ilija Marković spada u najplodnije naše aforističare. Od njegovih prvih knjiga do ovih potonjih, među kojima se ističe nedavno objavljena “Potvrda iz katastra: vaše zemlje nema”, primetan je stalni uspon. Od dovitljivog uopštavanja intelektualnog i moralnog stanovišta stigao je do nepomirljivog kritičkog stava, do zahuktalog “pokreta otpora”. Motivska osnova njegovih aforizama ima širok raspon - od antropoloških do društvenih tema. Ako se prati celina njegovog opusa, prepoznaje se napredak i u sintaksičko - semantičkim varijacijama. Jezička sloboda ne navodi ga na proizvoljnost u mišljenju. Povećano interesovanje za politički život usledilo je u vreme ekstremne krize, političkog demonizma i postkomunističkog nihilizma.
       U pripadnicima Beogradskog aforističarskog kruga, politička svakodnevica je, pored sivih i bezličnih propagandista, dobila i kritičku alternativu, duhovite i buntovne svedoke. Jedan od najmarkantnijih je Ilija Marković. Poodavno je Nikola Milošević primetio da ovaj autor “ume da svog aforističkog Pegaza dovede na samu ivicu političkog svakodnevlja, a da mu ipak ne oprži krila”. Aforističar stiže da pusti “protivne vetrove”, koji raznose maglu i letargiju socijalne omorine. Dijagnosticira haotično stanje u društvu, demistifikuje privide poraženog života. Pokazuje da satirično mišljenje “uspeva tamo gde ima korova”. A korova, smatra Marković, ima najviše gde društveni vrt nije obrađen kako valja. U našem vrtu nisu jasno obeleženi ni putevi, niti su prokrčene staze. Nema ni putokaza. To je dovoljno za podsticanje satiričnog samoodređenja i ironijske refleksije.
       U knjizi “Potvrda iz katastra: vaše zemlje nema”, kao i onima koje su nastale poslednjih godina, predočeno je Markovićevo uverenje da je u našoj svekolikoj krizi ona moralna najdublja i da je prethodila sveopštem sunovratu. Taj sunovrat se iskazao i kao golemi moralni nered. Aforističar naglašava da je moralni način života nezamisliv bez svesti o tome šta je dobro a šta zlo, bez ideje o odgovornosti kao individualnom činu. On shvata da moralna promena nije mogućna usred društvenog haosa, da nije ni u nagoveštaju dok čovek ne pobedi zlo i destrukciju u sebi samom. Sa tog stanovišta neophodno je protumačiti i aforizam: “Usijanu glavu ne peče savest”. Aforističar smatra da nije prošlo vreme političke demagogije, obezličenog populizma i prevarantskog opsenarstva, kao što nije došlo vreme ni političke punoletnosti građana. On piše: “Poraz nam je otvorio oči. Pobeda zapušila usta”. Ovaj aforizam, nažalost, nije samo lucidna dosetka, nego promišljena opservacija o našoj političkoj zapuštenosti.
       Autor ne čeka vremensku i istorijsku distancu. On se distancira odmah: ne da se zavesti i prevariti. To što je najjači u otkrivanju političke demonologije i aktuelne političke entropije - treba videti kao neumorno traganje za korenima zla i tamnom stranom čovekove prirode. I baš zato što ne dodiruje metafizičke dubine, on skladno prelazi od opšteg ljudskog plana na dramu našeg istorijskog udesa, kome je ponajviše kumovalo vlastoljublje: “Od borbe na život i smrt surovija je samo borba za vlast.” Marković nije samo kritički nadahnut aforističar, već i mudar stvaralac. Da nije takav, ne bi ni ispisao uverljivu optužnicu protiv zločinstva u našoj aktuelnoj istoriji. U tek objavljenom delu, koje je po mnogo čemu sumornije od prethodnih - Prva Jugoslavija, druga Jugoslavija, treća Jugoslavija. Prodato! i Zar i ti, sine Edipe - postalo je do kraja jasno da je bilo pravo umeće usaglasiti nemirni antikonformistički individualizam s jasnim i pročišćenim mišljenjem. Kritička subverzija i snaga osvešćenja obznanjuju nepomirljivi satirični duh Ilije Markovića. Ironijski darmar istovremeno proizvodi gnev i nagoni na smeh. “Smeh kroz suze ili najkraće priče o našoj bedi” bliže je, u pogovoru, odredio ovu knjigu Đuro Šušnjić. On je na ovom mestu, posle Ivana Fohta, napisao najlucidniji ogled o umetnosti aforizma. Za Markovićeve aforizme, koje je autor ovoga puta ispisao rukopisom, rekao je da su otežali od neprijatnih istina ali da deluju lekovito. To je, izgleda, sudbina duhovitog i slobodnog mišljenja.
      
       RATKO BOŽOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu