NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Direktan izveštaj iz pakla

Otkud udovici Ljubici Živić ovo prezime? Živić, a živi sa tri snahe udovice i devetoro unučadi

      Najstradalnije srpsko selo na Kosovu Staro Gracko oduvek se nalazilo na levoj obali Sitnice, pod Goleš planinom, dva i po kilometra od Lipljana. Sada je izmešteno u tri stiha Osipa Mandeljštama: “Pomozi mi, Gospode, ovu noć da preživim. Bojim se za život, smiluj se svome robu. Petrogradski je život kao da spavaš u grobu.”
       Selo u obliku kvadrata; i bašte “pod konac”. Iz pticinog oka - prelepo! Krovovi naizgled isti, a pod njima raznoliki jadi.
       Ljudi (biljke u crnini) u antejskoj vezi sa zemljom. Slobodu kretanja određuje im devet vojnika iz Finske. Do groblja - samo kad su sahrane. Do Gračanice, u trgovinu, svak o svom riziku. Seoski atar - jedina im otadžbina. Udaljenije njive već su u tuđini.
       Nakostrešeni, izgruvani, apatični, zapušteni, bezubi... Obilaze jedni druge; šta bi - no, da ogovaraju treće. I deca s njima, iz kuće u kuću. Pred njima se ništa ne taji. Najteže je tinejdžerima. Izbegavaju i roditelje i balavčad, a nemaju kud. Na tesnu kožu, drikerima i nitnama, prikopčan kosovski mrak. Sreli se bolno i žalno: - Kuda ćeš? - Otkud znam!? - Hajdemo ovuda, kraće je.
       OpŠti potop. Curi iz zemlje i s neba. Bunarsku vodu, obojenu fekalijama, štalskom osokom i kolateralnim opiljcima, testiraju odoka i na prvi srk.
       Struje, ponekad. Nikog svoga u dispečerskim službama. U vestima na srpskom i bošnjačkom, Snežana Ćoraj i Nadira Vlasi, kao uzgred, pričaju priču o kosovskoj državnosti. Zumiraju generale, ministre, važne “dužnosnike”. Bošnjački jezik obgrljen kroatizmima... Đinđićevu repliku Srbi ovde doživljavaju kao cinizam, duhovitost, odocnelo obraćanje gluvonemima.
       Višak hrane nikome da prodaju, a greh je bacati. Žitelji su podeljeni na stokilaše, šećeraše i čiraše. Ovi prvi, naravno, tvrde da ne jedu mnogo; hrana im se “lepi”... Svi su u selu lekari. Imaju kojekakvih lekova, pa propisuju: - Ovo ti je za ono. Ko rukom maknuto!
       Lisice, orlovi, svrake i tvorovi nanose grdnu štetu, a Srbima ni dozvola za praćku. Jesenas, starac Tadija Milićević vilama ubio lisicu, a negde oko Božića Slaviši Kovačeviću pao u dvorište živ petao! Video Slaviša natovarenog orla u niskom letu, pa čobanskom rutinom zabacio štapinu i, gle, berićeta! Petao s neba! A Buletu nismo verovali.
       Kad se susretnu, jedva procede “dobar dan”. Za zdravlje i ne pitaju; od toga se i ne živi... Svak se oslanja na svoju pamet. Reaguju žučno, ne podnose dopamećivanje. Oni snažniji stekli pravo na svaku temu. Otimaju reči, a svoje prosipaju lopatom, pa gde šta padne.
       Otkud udovici Ljubici Živić ovo prezime? Živić, a živi sa tri snahe udovice i devetoro unučadi. Njenu celodnevnu muku i rabotu niko ne može da opiše. To bi bilo bolno i neumesno. Pod tačkom hiljadu: malaksati i leći. A noću? “ Ustanem u pola noći, pa upalim cigar i televizor, ako ima struje. I cela drhtim.” Snaha Sonja joj, za 64. rođendan, kupila “nove opanke”. A rođena na dan planetarne sreće. Prvog januara! Izvuci je, Gospode, iz ovog blatnjavog cinizma!
       Dušanu Vujačiću amputirali nogu u Kosovskoj Mitrovici. Sin Ranko, srednjoškolac, otišao nekim poslom u Gračanicu, a u kući sama paralizovana majka. Kad se vratio, naiđe na blokirana vrata!? Sirota majka, pokušavajući da nekome dojavi svoj samrtni čas, umrla uz vrata. Dušana dovezli, pa nosili na groblje, da sahrani svoju Zoricu. U povratku za Mitrovicu, promrzlog i okrvavljenog, u voz unosio Stevan Lalić. Zastanu mu kola u smetovima, pa Dušana na svojim leđima - nekoliko stotina metara. Obojici duša na nos. Srećom, u vozu su bili grčki vojnici. Videli, sačekali i pomogli!
       Tomislavu Radiću Albanci ukrali kravu i velelepnog bika. Albanci - nisu, valjda, kforovci, a kod Srba bi se lako pronašlo. Tugovao je za bikom, a posle nekoliko dana, bolje reći noći, ubaciše mu u dvorište bivolje rogove i deo kože...
       Luci Mikarić, ostareloj, samoj, ukrali dva hektara hrasta! Svako stablo - najmanje kubik građe i ogreva. Sada, ma šta ložila, cvokoće za prelepom šumom. A dobegli joj rođaci iz Crnog Brega. Zapuštenu ogradu čerupaju za ogrev.
       Sa četiri sina, u praznu kuću uselili se Đorđe i Petrija Stolić iz Štimlja. Jedan od sinova krenuo po svoj traktor i nije se vratio. Vodi se kao nestao. Đorđe i Petrija znahu da je zauvek nestao i umreše u nekoliko dana. Ostadoše tri sina, divni momci, a niko ne zna kako i od čega žive.
       Zoranu Milićeviću mačka proredila golubove. On prizove mačku i nožem joj odseče glavu!? Isti problem, na isti način, rešio je Đokan Tepšić. Suseljani nemaju primedbu. Naprotiv, u obustavi života, sve je ovde zgodno za priču.
       Kako ti se zove krava? - Nikako... Hajde, pa poveruj - NIKAKO. A ovaj čobanin u potpisu pamti i zna čija je koja: Tonka, Bulka, Moravka, Vidna, Rujka, Cveta, Goja, Divka, Baljka, Šarka, Žuja, Jarmila, Ljupka, Milenka... Otvrdlu, prilepljenu, slojevitu prašinu i svrab u kravljoj koži - niko češagijom ne ukloni, a 20 litara mleka dnevno. Bezimenka.
       Starci zavide Živku Jankoviću. - Blago ga njemu! Izašao letos u baštu, da nešto čeprka i umro u leji. Oplevio ga dobri Bog.
       “Svoju snagu prepoznaćeš po tome koliko si u stanju da izdržiš samoću.” Najsnažnija je Verica Korać. Od bombardovanja - niko je ne viđa. U kući samo ona i izmučena majka.
       U dvadeset kuća (od 90) nigde nikog. Pacovi i miševi omoćali; ne daju unutra. Samo voda juriša kroz slobodnu teritoriju i sluti vodene pacove i vidre... U trideset kuća samo starci, bez ikakvih prohteva. I poslednju prikupljenu crkavicu poslaće razvejanom potomstvu - tamo negde u Srbiji.
       Sa groblja odneta bista (umetnički uverljiva) Goluba Milićevića. A na njivi Dragana Koraća Puškaša (po fudbalu, ne po oružju) OVK napravila spomenik... Imaju li Lazar i Murat kakvu repliku na konačan ishod? Albanci zidaju Kosovo, a na građevini, uz njihovu, američka i engleska zastava?! Ovde, u selu, rekli bi: globalne smrdljive krpe. Gadljiviji su na američku i englesku; pod njima je importovana tapija i data kosovskim inoplemenicima.
       Kforovci ubijaju pse odseljenih Srba. I neodseljenih, ukoliko psi nemaju “ogrlicu”. Devetogodišnjem Marku ubili kučence. Šaka jada. - Ja sam vikao NE, NE, NE, a Finci ga ubiše.
       Na školskoj zgradi spomen-tabla četrnaestorici izginulih žetelaca. Seljani znaju - ko su i odakle su ubice. Cinično predlažu: - Neka dođe iz Beograda taj vaš Odbor za ljudska prava. Svima ćemo dati po kuću... Kako su Šiptari dali Štajneru, s bazenom... Ima i kod nas toga: u podrumima voda do kolena.
       Ako je jezik najtrajnija otadžbina, i to je ovde klimavo. Kažu: kokuruz, buranija, infrakt, blomba, relno, buding... U pokušaju da ih ispraviš, reći će: - Ajde, bogati, ne gori nam pod jezikom! (Pomisle da si se pogospodio; nisi njihov).
       Ima li igde išta veselo u selu? Ima. Ljiljana Korać se udala za Finca. Dugo, dugo je trajalo viziranje snahe; da kojim slučajem nije na haškoj listi? Ili je, možda, ovo veselije? Normalno je da čašica (ovde kao nigde) godi spokojstvu. Ni žene se ne bune; drmnu i one pokoju. Neki momci se dosetili: nabavili građevinska kolica, otvorili taksi-službu. Kad se ko prepije, odvoze ga kući. Samo otvore kapiju i prevrnu veselnika u njegovu prokletu avliju.
      
       MOŠO ODALOVIĆ
      
Za dvesta evra

Sve je ovde jezivo i mistično. Srbin iz Lapljeg Sela, kombijem, i Albanac, prečicama, da ga ne vide Albanci, dovode svoje šarplanince u Staro Gracko - na krvavo klanje. Gazdi pobedničkog psa 200 evra!
       Lepi, prelepi psi. Za udžbenike! Treba snage, bezočnosti, sedativa - da bi se ovo odgledalo mirnih nogu i srca. Drhtiš kao pred nepogodu.
       Najpre Albančev pas zariva zube pod gušu. Vešt, učen. Ne pušta. Vidimo krv... Potom “naš”, uz lavlju riku, useca oštru čeljust u glavu. Raskomada uvo napujdanom neprijatelju. Opet krv... Nerešeno?!
       Tako i bi. Odustaše psi. Ne vrede naknadna privođenja i ratnička huškanja.
       Onako lepi! A sada, oburvani, lapću krv i penu na kosovski sneg. Pogleduju gazde. Ovi se dogovaraju o novom boju, pod istim uslovima, negde na proleće, kad se krv manje vidi.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu