NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Crne ruke

Tokom dva stoleća postojanja moderne Srbije nijedna politička generacija nije bila pošteđena uvek prisutne i neumitne opasnosti da bude ugašena u krvi

      U narodu opšteprihvaćeno, popularno tumačenje nacionalne istorije Srbije u sebi sadrži snažnu dozu samoprekora i čudnog fatalizma. Ubistvo vladara i političkih prvaka čini se kao nekakva zla kob koja neizostavno označava kraj retkih i kratkih “zlatnih godina” i početak “mračnih stoleća”. Kratak pogled na modernu srpsku istoriju kao da potvrđuje ovo pravilo: tokom dva stoleća postojanja moderne Srbije ni jedna politička generacija nije bila pošteđena uvek prisutne i neumitne opasnosti da bude ugašena u krvi, a njeni prvaci su bili više ugroženi od ruke atentatora, nego što su ikada zazirali od narodne volje. U protekla dva veka srpske istorije možemo izdvojiti petnaestoricu vladara i političara koji su, ako izuzmemo kraća razdoblja u kojima je zemlja ili bila okupirana ili vlast pojedinca nad njom nije bila potpuno izražena, vodili Srbiju. Šestorica od njih završili su nasilnom smrću.
       Posle atentata od 12. marta 2003. usledila je svojevrsna kampanja srpske političke elite, koja za jednu od svojih dimenzija ima istorijsko određenje tog zločina. Tako se mogu čuti zaključci prema kojima “Srbi ubijaju svoje vladare” ili da, preciznije rečeno, “u Srbiji stradaju reformatori”. Postavlja se pitanje da li su takvi zaključci tačni i, ako jesu, kako je moguće izmeniti takav zao usud našeg naroda. Izvesno je da su atentati jedan od retkih kontinuiteta u našoj nacionalnoj istoriji. Ipak, činjenica je da je pre nedelju dana na takav način poginuo prvi čovek naše zemlje prvi put posle 1934, dok je to drugi slučaj ubistva na predsednika Vlade Srbije u modernoj istoriji (1903. je, pored poslednjeg Obrenovića, ubijen i predsednik vlade general Dimitrije Cincar-Marković). Tako, kada je reč o 20. veku Srbi i nisu neki izuzetak, atentati na šefove drugih država nisu bili mnogo ređi, a u sebi su često sadržali više brutalnosti (recimo Ivan Stambolijski, predsednik bugarske vlade posle Prvog svetskog rata, početkom dvadesetih godina prošlog veka živ je ispečen).
       Pitanje je i koliko su pogibije srpskih vladara i političkih vođa bile posledica uvreženog narodnog konzervativizma i nepristajanja na reforme. Najpoznatiji primer, koji se i poslednjih dana navodi, bio je atentat na kneza Mihaila koji su 29. maja (10. juna) 1868. počinila braća Radovanovići. Istina, postoji mnogo sličnosti između atentata na kneza Mihaila i Zorana Đinđića: radilo se o neočekivanim događajima, sa kojima su prekinute reformske vladavine, iza oba atentata stajali su ljudi sa kriminalnom prošlošću i u oba slučaja motivi zločina bili su teško dokučivi i veoma zamršeni. Ipak, kneza Mihaila nisu ubili protivnici onovremenih reformi, ubili su ga ljudi nadahnuti ličnom mržnjom, a podstaknuti od strane izgnane, pretendujuće dinastije Karađorđevića. Ubice su na suđenju čak tvrdile da ih je protiv kneza opredelio njegov konzervativizam. Reakcija vlasti, a zatim i naroda, bila je skoro istovetna u oba slučaja. Onda su se samoproglašeni knjaževski namesnici zaklinjali kako misao ubijenog vladara “poginuti neće”, upravo kao što danas srpske vlasti tvrde da je nemoguće pucati u demokratski sistem. Stanovnici ondašnje kneževine Srbije, zgroženi prvim klasičnim atentatom u novijoj srpskoj istoriji, sjedinili su se u glasnoj tuzi za palim Knezom, koga za života nisu voleli, čak ni približno, koliko njegovog oca kneza Miloša, a da ne govorimo o voždu Karađorđu.
       I tako dolazimo i do poslednjeg značajnog fenomena kome smo svedoci poslednjih dana. Reč je o mitskom jedinstvu, političkoj angažovanosti i neslućenom aktivizmu najširih slojeva srpskog naroda do koga je eto i sada, može se reći već tradicionalno, došlo tek pošto je politički vođa ka kome bi trebalo da budu usmereni-poginuo. Koji su razlozi tog nesporazuma između srpskog naroda i njegovih političkih elita koji eto, u istu ravan stavljaju kneza Mihaila, kralja Aleksandra Karađorđevića i Zorana Đinđića? Da bismo dobili valjan odgovor na ovo pitanje moramo pokušati da ga sagledamo u široj istorijskoj perspektivi. Moderna Srbija nastala je početkom 19. veka i to ne posledicom mirne ili revolucionarne transformacije feudalnog društva, već nacionalnom revolucijom posle koje je država uspostavljena na teritoriji koju joj je dozvolila osmanska slabost i darovali sultanski hatišerifi. Tada su Srbiju naseljavali slobodni seljaci, vlasnici sitnih poseda, koji su mogli da se pohvale slobodom, ali ne i bogatstvom dovoljnim da bi razvili svoju zemlju i uopšte dobili želju da se izjednače sa razvijenim evropskim narodima. Srbiju su vodile malobrojne ustaničke i kasnije obrazovane i bogate elite, a široki narodni slojevi su na postepenu političku emancipaciju bez mnogo istinskog zanimanja čekali decenijama. Razlika između današnjeg srpskog građanstva i negdašnjeg stanovništva Srbije samo je naizgled značajna. Posle 1945. stanovništvo Srbije je prividno urbanizovano, ali je suštinski plebeizovano i lišeno čak i negdašnje vrlo manjkave ekonomske samostalnosti. Napredak u obrazovanju nije toliko značajan, naročito ako se uporedi sa napretkom zapadnoevropskih naroda. Kao u 19. veku tako i danas na srpski narod utiču stereotipi čije poreklo seže u davninu. Tako reakciju na brutalna ubistva reformatorskih vladara moramo tražiti ne u racionalnom odgovoru jednog modernog javnog mnjenja, već u odavno uspostavljenim stereotipima nastalim u doba kada je formiran etnički i protonacionalni identitet srpskog naroda. U tome leži razlog zašto su knez Mihailo i Zoran Đinđić, koji su za života bili predmet sumnji, politički usamljeni i prezreni od narodne većine, počeli da bivaju obožavani tek nakon što su mučki ubijeni.
       Lišen ekonomske sigurnosti, istorijskog kontinuiteta i snažnih i čestitih političkih elita srpski narod i danas nema druge nego da izazove iz sadašnjosti tumači u skladu sa uvreženim ali iskrivljenim razumevanjem prošlosti. Zato nije voljan da se do kraja bori za budućnost ni suoči sa sadašnjošću, ali je raspoložen da oplakuje prošlost. Srpski narod nije ubijao ni svoje tirane, pa bi se teško moglo reći da su tragedije njegovih reformatora njegovo delo. Ipak, širokim slojevima našeg naroda nije moguće da sebe spoznaju drugačije nego kao prirodne stanovnike Neba, ili večne osuđenike na pakao. Zato nemoć da žive samostalno i nesmetano napreduju često opravdavaju svojom neobjašnjivom izdajom “dobrog vladara” iz prošlog “Zlatnog doba”.
      
       ČEDOMIR ANTIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu