NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Hokejaške izmene

Kancelarija visokog predstavnika do sada je smenila stotinak ljudi u oba entiteta, Mirko Šarović odlučio je da ne sačeka Ešdaunovu odluku. Podneo je ostavku

      Pred sami, već mesecima najavljivani, rasplet nelegalnog izvoza naoružanja i vojne opreme u Irak, poznate kao “afera Orao”, Republika Srpska je uletela u novu neprijatnu vojnu priču. Reč je o “aferi špijuniranje” u kojoj je, kako je do sada obelodanjeno, obaveštajna služba Vojske Republike Srpske pratila međunardne vojne i civilne zvaničnike, državne organe drugog BiH entiteta i štošta drugo što se ocenjuje kao nelegalno. Republika Srpska je zbog svega ovoga politički ozbiljno uzdrmana.
       Osim činjenice da je zaista izvoz preko posrednika postojao, prave razmere “afere Orao” niko zvanično nije saopštio. Dobro obavešteni koji obavezno zahtevaju da ostanu anonimni spremni su da se zakunu da ta cifra ne prelazi ni vrednost jednog aviona i da tu nema naoružanja već samo oprema za prilično zastarelu avijaciju kakvu Irak poseduje. Čak su i mediji koji neumorno iz dana u dan pišu o tome zaboravili “šta bijaše na početku” i samo se bave time ko će od političara biti smenjen.
       Vojska Republike Srpske po principu promena u hokeju ostala je skoro bez celog vrha i već su imenovani novi ljudi i to oni koji su dobili saglasnost međunarodnih mirovih snaga koje ovde deluju pod imenom SFOR. Sa svojih mesta je otišlo više od dvadeset, a krivične prijave su podignute protiv 17 ljudi.
       Sada su na redu političari. Da li će se i tu primeniti hokejaški princip ili je za takve promene “Orao” nedovoljan, pa je sve pojačano “aferom špijuniranje”.
       Kao što je NIN već pisao, početkom marta u spektakularnim akcijama, SFOR je na nekoliko mesta u Republici Srpskoj upao u prostorije vojne obaveštajne službe i odneo dokumentaciju i kompjutere. Mada portparoli međunarodnih mirovnih snaga još ništa precizno nisu naveli osim ovde već uobičajenih fraza o “antidejtonskim aktivnostima” selektivno birani mediji objavljuju čak i faksimile nekih dokumenata o špijuniranju. Verovatno se radi o probnim balonima kako bi se videlo ponašanje civilnih vlasti.
       Zanimljivo, domaće vlasti se ne oglašavaju preterano. Jasno je da obaveštajci nisu bili zaduženi za uređenje cveća, ali najmanje što javnost očekuje jeste da se obelodani kakvi poslovi su projektovani vojnoj obaveštajnoj službi, da li je tu bilo samovolje, da li postoji nekakav paralelni sistem i slično.
       Stiče se utisak da međunarodni upravljači, pre svega oličeni u visokom predstavniku Pediju Ešdaunu, namerno puštaju da se sve ovdašnje afere, pa i ove dve, mesecima vuku kako bi ostvarili neke ozbiljnije i dugoročnije ciljeve.
       Mada su za javnost i medije najatraktivnije smene viđenijih političara, dugoročno najozbiljnije su sistemske promene koje često znače promene principa utvrđenih dejtonskim mirovnim ugovorom, što opet znači i promene Ustava. Tako je, primera radi, lanjska afera sa carinom Republike Srpske “proizvela” rešenje po kojem sledi ujedinjavanje carinskih službi do kraja ove godine.
       Princip je, dakle: pronaći nešto, napraviti aferu da se javnost nečim bavi, a onda poentirati rešenjem koje je već ranije projektovano.
       Sada je, izgleda, na redu vojska. Poznato je da je Ustav BiH, kao i celi Dejtonski mirovi ugovor, predvideo dve entitetske vojske. Donedavno su se sve političke opcije u Republici Srpskoj i svi važniji politički lideri gotovo zaklinjali kako će tako i ostati. Kako je, međutim, NATO sve više pritiskao da se to unekoliko mora korigovati ukoliko se želi “sporazum o partnerstvu” i ovdašnji političari, ili barem većina, lagano je omekšala.
       U drugom entitetu BiH, Federaciji BH, ove ideje NATO-a su pozdravljene pa tamo i nema afera s vojskom ili im međunarodni zvaničnici ne pridaju preveliki značaj. Poznato je da je iz Federacije BiH izvoženo oružje na Kosmet, a i sada se zna da su vojne fabrike iz Travnika i Viteza takođe izvozile za Irak, ali to nije predmet preterane pažnje.
       Iz ovakvog ponašanja visokog predstavnika i njegovih saradnika bolji poznavaoci prilika izvlače zaključak da treba očekivati reorganizaciju cele strukture oko vojski u Bosni i Hercegovini. Pretpostavlja se da će biti ukinut Vrhovni savet odbrane Republike Srpske i da će nekakvo takvo telo postojati za celu Bosnu i Hercegovinu. Vojne obaveštajne službe verovatno će raditi pod kontrolom nekog jedinstvenog tela, opet na nivu Bosne i Hercegovine. Vojnoindustrijski kompleks koji je u oba entiteta prilično veliki doći će pod kontrolu Saveta ministara, ili kako to međunarodni zvaničnici vole reći, Vlade Bosne i Hercegovine. Možda sledi i pravljenje jedinstvenog ministarstva odbrane - sada su dva po entitetima, a onda i neka vrsta zajedničke komande.
       Kako bi se sve te promene ustavnih rešenja na neki način maskirale, potrebne su smene političara. Dakle, te promene su i delom da se javnost ima čim baviti, jer to je uvek atraktivno, a delom i da se disciplinuju svi drugi na političkoj sceni koji, eventualno, pomisle da bi nešto uradili mimo znanja međunarodnih upravljača, a delom i zaista zbog toga što su krivi, jer nikako da shvate da donošenje bilo kojih odluka nije mističan obred već procedura u kojoj ozbiljni i odgovorni ljudi projektuju društvene procese.
       Predsednik Predsedništva Bosne i Hercegovine Mirko Šarović podneo je ostavku pod pritiskom. Njemu se kao greh uzima to što je donedavno bio predsednik Republike Srpske i po toj funkciji i predsednik Vrhovnog saveta odbrane tog entiteta - civilni komandant VRS, dakle.
       Bez obzira na to što su pravi ciljevi promena rešenja o organizaciji vojski u BiH po zahtevima i meri NATO-a, ipak smena nominalno prvog čoveka jedne države sama po sebi jeste događaj. Pogotovo što to ovlašćenje sebi uzima drugi čovek koji nije ni državljanin te države. Postoji, dakle, vlast koju građani biraju na izborima i postoji velevlast u ovom slučaju oličena u funkciji koja se zove: visoki predstavnik međunarodne zajednice.
       Eto posla za teoretičare prava i države!
       A za ta razmatranja možda nije na odmet spomenuti da je do sada kancelarija visokog predstavnika u oba entiteta BiH smenila stotinak ljudi od raznih načelnika odeljenja u opštinskim upravama do najviših državnih funkcija. Najpoznatije smene su: predsednik Republike Srpske Nikola Poplašen, član Predsedništva BH Anto Jelavić, te neki ministri u entitetskim vladama.
       Zanimljivo, često u odlukama za smenu stoji i odredba o doživotnoj zabrani bavljenja javnim poslovima - praktično ukida se pasivno biračko pravo, bavljenje politikom, a kod nekih i zapošljavanje u bilo kakvom javnom preduzeću ili državnoj službi. Ovi ljudi, smatra većina pravnika, ne mogu se žaliti ni Evropskom sudu za ljudska prava. Da bi se tamo žalili moraju iscrpiti sve pravne mogućnosti u svojoj zemlji, a u Bosni i Hercegovini se nikome ne mogu, ni formalno ni suštinski, žaliti na odluke visokog predstavnika.
       Proteklih dana verovatno zbog svega ovoga prvi put su političari druga dva naroda, Bošnjaka i Hrvata, od Pedija Ešdauna tražili da ne smenjuje Šarovića. Jer, posle smene zvanično prvog u državi sa svima drugima ići će lakše. Šarović je, međutim, rešio da ne sačeka Ešdaunovu odluku.
      
       BRANISLAV BOŽIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu