NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Mož’ da izazovu rat

Velja Ilić nije prihvatio predlog Izvršnog odbora da se “preduzmu sve mere otklanjanja otpora stanovništva”, jer “ne želi da ulazi u sukob sa meštanima, da potpisuje nalog za interventne jedinice”

      U selu Mojsinju kod Čačka, neko se dosetio da, na arheološkom lokalitetu i basenu pitke vode, napravi deponiju. Mojsinje je, kažu seljaci, dobilo ime po “nekom Mojsiju”. Koji je to Mojsije mogao da bude?
       “Ne znam. Nisam se bavio etimologijom lokaliteta u Mojsinju”, kaže Milorad Stojić iz Arheološkog instituta u Beogradu. A šteta. Ko zna šta bismo doznali. Jer, na ovom lokalitetu nađeno je pet grobova iz 9. i 6. veka pre naše ere i u njima najstariji ostaci tkanina od lana i svile! Nađena je i najstarija gvozdena kopča ne samo na tlu Srbije, već i kulturi gvozdenog doba!?
       Nego vratimo se deponiji.
       Ekspertski tim je predložio, i svi su se složili. I opštinske vlasti i republička vlada. Svi, sem seljaka. Već tri godine pišu oni peticije, žalbe, blokiraju puteve, daju rokove, podnose tužbe... I ništa. Ne odgovara ni opština, ni vlada, a ni Vrhovni sud u Beogradu.
       Lokacija je odobrena, iako je reč o plodnom zemljištu kraj Morave i naselja, sa sistemom za navodnjavanje, bogatim basenom pitke vode, arheološkim lokalitetom...
       Selo Mojsinje je na desetom kilometru od Čačka prema Kraljevu, a mesna zajednica je kraj same Ibarske magistrale. U njoj nas je dočekao Milovan Despotović, predsednik, rečima: “Mož’ samo da izazovu treći svetski rat!”:
       - Ovi što potpisuju treba da izađu na lice mesto, da vide šta potpisuju, a pozvati su i Korać, i Veselinov, i ministarka za ekologiju. Ona rekla “volela bi da dođe al’ je nismo pozvali”, e, sad je zvata, al’ je nema. Šeta se po Keniju - kaže Despotović.
       On tvrdi da se, čak, deset sela protivi izgradnji deponije. To su: Stančići, Ostra, Mojsinje, Donja Gorevnica, Mrčajevci, Katrga, Bresnica, Bečanj, Donja i Gornja Trepča.
       Despotović, zatim, priča: “Tu sadimo papriku, kupus, paradajz, krompir. Kako da damo zemlju za đubre! Oko 80 odsto kvantaša je odavle! Sve će se zagadi, i bunari, i zemlja, i to što sadimo. Zato sam privatio da budem predsednik. Branim sviju ovih, delujemo na sve. I predsednik iz Kraljeva kaže “ozdol nas truju Šiptari, sad i vi ozgo”. Još da zagadimo Moravu, pa do viđenja. Ne dam da prođe laborat. To je isti laborat koji su pravili za Stančiće, pa ga prebacili na Mojsinje. I to je Žarko Korać, potpiso?! Sad je narod reko svoje. Veljo Ilić je to vido. Mislim, lično da Veljo, ko čovek, nije za ovu deponiju. Reko preko televizije da ne daje da mu policija bije narod, što je i nama jasno.”
       Onda nas Despotović vodi na polja Mojsinja, do buduće deponije.
       “Nema, bre, jednoga sela da funkcioniše ko naše: imamo svi fudbalske klubove, sad nam KUD ide u Grčku, pozvati su tamo. Vidiš, otole počinje zemljište za deponiju. Ne mož’ sve da vidiš, daleko...Eno prva kuća, viš kako je blizu, nema 100 metra, a laborat piše da je daleko dva kilometra. Ispod ima pijaća voda, odavle piju Mrčajevci, Donja Gorevnica i još neki. Tu je i lovište. Dolaze Talijani, lovci sa svi strana. Imamo kanal za navodnjavanje još od 1965. godine. Zapeli da uzmu ovo za deponiju, samo zato što im najjeftinije: blizu grada, s puta ravno, odma mogu da kopaju, i et. To je sve jedan drugom namestanje... - objašnjava Despotović.
       U opštinskom zdanju Čačka imali smo zakazan intervju sa gradonačelnikom. On nepristojno kasni. Rastržu ga stranke, građani... Momak iz obezbeđenja, u crnom odelu, bez kravate, sedi ispred Veljinih vrata, i kaže “naš je Veljo zauzet”. A sekretarica, na stolici do njega kaže to isto, ali nekome u slušalicu, i brže-bolje, doda i nama “sa’ će on”. I, pojavio se! Nakon sat i po!
       Bez osmeha, ali sa velikim podočnjacima, u teget odelu i bez kravate, Veljo je ušao u svoj kabinet, prošao kraj nas, klimnuo glavom, i seo na termoakumulacionu peć. “Šta vas interesuje?” Deponija nas interesuje. A na zidovima, u vitrini, na radnom stolu, svuda ikone. Bogorodica, Sveti Sava, Isus, sv. Vasilije Ostroški, sv. Petka... I tu, među pravoslavnim ikonama, počinje Velja svoju priču: “Vidite, mnogi ovde dižu galamu bez potrebe, Čačak neće da gradi klasičnu deponiju. Pravićemo fabriku za reciklažu i spaljivanje smeća, sa italijanskim partnerima.” Zatim je prišao stolu sa izlepljenim natpisima “zabranjeno pušenje”, i seo preko puta nas. A Bogorodica gleda. I sluša:
       “Godinama pokušavamo da rešimo problem deponije. Sakupili smo ekspertski tim, najbolje stručnjake za deponije u državi. Obišli su opštinu i dali 9 lokacija. Sveli su ih na dve, i zaključili da je Mojsinje najpogodnije. Ali, sva sela nizvodno od Čačka solidarišu se protiv te odluke, a u jednom od njih mora biti deponija, mala, za ono što ne može da se uništi u spalionici”, objašnjava Ilić.
       On kaže da je čačanska opština prostorno mala, da prema Milanovcu ima svega sedam km, prema Jelici oko osam, do Kraljeva 16, a prema Požegi oko 17 km. Zemljište uzvodno od Morave je pod zaštitom države zbog ovčarsko-kablarskih manastira. A znamo koliko Velja poštuje pravoslavlje, njegov kabinet je prepun ikona: na stolu, na zidu, na policama, svuda. Za deponiju dakle, ostaje poljoprivredno zemljište na desnoj obali Morave, nizvodno od Čačka.
       Zaista, teško je ispuniti sve uslove koje nalaže Zakon, ali Velja kaže da će čim prođe vanredno stanje početi izgradnju fabrike za spaljivanje i reciklažu. Mesto za izgradnju reciklažnog centra za baliranje smeća celog regiona, u industrijskom je delu grada. A čačanska spalionica biće nalik onoj u Veneciji, najsavremenija:
       “Tako ćemo smanjiti smeće za 10 odsto od ukupne količine, a 50 odsto vraćaće se u preradu. Ono što neće imati nikakvu primenu baliraćemo i pripremati za spaljivanje. Spalionicu pravimo zajedno sa Italijanima. E, sad, za ono što ne bude moglo da se spali, moraćemo da pravimo deponiju. Ali zemljište na kome će se takva deponija praviti može imati samo koristi, nikako štete. U Mojsinju ima mnogo rupa od eksploatacije šljunka, i dobro će doći da se te rupe zatrpaju, da se zatim naspe pola metra fine zemlje, i opet se ima poljoprivredno zemljište. Možda ćemo tim otpadom nasipati novi auto-put koji treba da se gradi. Tako se radi svuda u svetu.”
       I dok seljaci optužuju opštinske vlasti da su Mojsinje izabrali jer je ta opcija najjeftinija, Velja kaže da su Čačani izabrali najskuplju varijantu. Izgradnju fabrike.
       “Šta je, tu je. Prva faza biće gotova do kraja godine, i koštaće oko četiri miliona evra. Ukupna investicija košta 33 miliona evra. Svako domaćinstvo plaćaće mesečno oko 800 dinara, za iznošenje smeća. Ali, ako ljudi budu sami odvajali papir, staklo, plastiku, biće mnogo jeftinije”, kaže gradonačelnik Čačka.
       Ipak, malo li je 800 dinara za mesečno izbacivanje smeća? Seljaci pristaju na bilo koju cenu, samo ne daju Mojsinje. Njihova advokatica Miroslava Novaković tvrdi da nije istina da u Mojsinju ima rupa od eksploatacije šljunka, već da je ta lokacija opštinskim vlastima najlakša i najjeftinija.
       “Šljunak je eksploatisan u Stančićima, ne u Mojsinju. Ovo je sedamnaesta lokacija koju opština nudi svojim građanima. A svaku lokaciju je obrađivala kuća ‘Hemko’ iz Beograda, i za svaku je govorila da je idealna. U Mojsinju je plodno zemljište koje treba samo razgrnuti, iskopati rupu, postaviti foliju koju opština već godinama ima, i zatrpavati to zemljište. Pristupni put već postoji, tu je Ibarska magistrala, a sa druge strane je 10 hektara društvene svojine, koja je kroz akt vlade proglašena državnom svojinom da bi se, pretpostavljam, izbegla naknada za to zemljište. A nikakvih pravnih i zakonskih osnova nema u prilog deponije”, objašnjava Novaković.
       Meštani svih deset sela kažu da je deponija na ovom zemljištu zločin i nad ljudima i nad prirodom. Za deponiju se planira 30 hektara poljoprivrednog zemljišta, ali od granice deponije do Morave ostaje 40 hektara kojima nema nikakvog prilaza, za obrađivanje. Žrtvuje se celo polje na obali Morave, i seljaci neće moći da prodaju svoje proizvode, a ovaj kraj je posebno poznat po uzgoju ratarsko-povrtarskih kultura. Mojsinje je spremno da ponudi čak i da se ekspropiše celo selo, jer tu opstanka više nema.
       Novaković kaže da je na zemljištu u Mojsinju, ispod planirane deponije ogroman rezervoar pitke vode. Na samo šest metara dubine.
       “Nema adekvatne zaštite podzemnih voda, pogotovo sa folijom koju oni tehnološki predlažu. Stručnjaci sami kažu da ako se folija ošteti, oticanje otpadnih voda u pijaće može da se ublaži jedino prestankom upotrebe te deponije, dok se ne sanira šteta na foliji. A to je nemoguće. Neminovno je trovanje podzemnih voda”, objašnjava Novaković.
       Ipak, gradonačelnik Čačka javno govori da od te deponije neće biti ništa, da on nije zato, da ima druge ideje. Ali, seljake zabrinjava što nema nikakvih formalnih odgovora. Sve što saznaju, čuju preko lokalnih televizija.
       “Tužba je predata Vrhovnom sudu u Beogradu, novembra prošle godine, još nemamo odgovora. Sve institucije ćute, a neke čak i odobravaju izgradnju deponije. Zavod za zaštitu kulture iz Kraljeva pristao je da se deponija gradi na arheološkom lokalitetu, uz uslov da prisustvuje njihov stručnjak”, kaže advokatica.
       Izgleda da stručnjak nije ni potreban, jer je ceo lokalitet istražen. Arheolog Stojić kaže da je ispitana cela nekropola, i da tu može da se gradi deponija, ali da se, koliko je njemu poznato, od te ideje odustalo. “Čačak je finansirao naša istraživanja, a rezultati su sjajni. Grobovi u Mojsinju reprezentuju posebnu kulturnu manifestaciju koja je izuzetno važna za nastanak kultura, tzv. prelaznog perioda iz gvozdenog i bronzanog doba, i kultura starijeg gvozdenog doba. Čačak je izdao Monografiju, i organizovao međunarodni Simpozijum na kome su učestvovali evropski stručnjaci za problematiku sahranjivanja iz bronzanog i gvozdenog doba, i oni su se obradovali jedinstvenim nalazima iz Mojsinja”, objašnjava Stojić.
       Ipak, još se ne zna šta će biti sa Mojsinjem koje je dobilo ime po nekom Mojsiju. Arheolozi kao da više za ovaj lokalitet i nisu zainteresovani. I za njih kao da je Mojsinje završena priča. Ko je sahranjen u svili i iz kog naroda? Neće, valjda, sve to prekriti deponija.
      
       VERICA MIKIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu