Ne bi bilo dobro da se usvajanje standarda i pravila ponašanja NATO-a tumači kao gubitak identiteta. Ne nikako, to u suštini nije uslov koji bilo ko postavlja

      Šta će sve globalizacija na našim prostorima donijeti pitanje je koje je inspirativno ne samo za nauku. Siguran sam da je lako složiti se u tome šta je to sve ona već donijela. Prvo, to su regionalne i evroatlantske integracije, a one se u osnovi baziraju prvenstveno na dobrovoljnosti. Drugo, integracije su na našim prostorima isključile blokovsko sukobljavanje i opasnost od međudržavnih sukoba u obliku oružanog konflikta. Treće, bez obzira na to što još uvijek ima negativne inercije, sa sigurnošću se može reći da je hladni rat, kao strategijska kategorija, postao prošlost.
       Svakako, u isto vrijeme, zaključak da onda nekoj državi ili državnoj zajednici i ne treba odbrambeni sistem, a time i vojska, bio bi i brz i brzoplet. U suštini, vojska je na našim prostorima tradicionalno bila ratna. No, sasvim je sigurno da je potrebna vojska koja je prvenstveno namijenjena za mir. Djeluje paradoksalno - vojska, a potrebna za mir. Paradoksalno je, ali samo na prvi pogled. Odgovor leži u činjenici da su se recidivi rata premjestili na (i opterećuju) civilno društvo. Oni se najčešće nazivaju kao oblici ugrožavanja, bezbjednosni rizici i izazovi i slično. Oblik njihovog ispoljavanja je prvenstveno kroz terorizam, oružane pobune, izazovi u ekonomskoj i ekološkoj oblasti, koji se manifestuju kroz organizovani kriminal i djelovanje mafije, te mogućnost prirodnih i vještački izazvanih katastrofa.
       Bitno je imati u vidu još jednu važnu dimenziju u procjeni kakva je vojska stvarno potrebna. Naime, klasični ratni sukobi imali su svoje jasne predznake, tako da se početak rata skoro sa sigurnošću mogao predvidjeti. Novi oblici bezbjednosnih rizika skoro da nemaju predznake. Počinju iznenada, uvijek su ograničenih razmjera, ali su po karakteru izrazito brutalni. Nepovoljna činjenica je i to što objekti napada težišno pripadaju civilnom sektoru.
      
       Iz prethodnog proizlazi da za dobru odbranu od recidiva rata treba ići ka jednom cilju (visoka sigurnost građana) u dva pravca. Prvo, pronaći rješenja za osposobljavanje građana u prepoznavanju i zaštiti od opasnosti i drugo, imati vojsku takvog oblika, veličine, opremljenosti i osposobljenosti da po potrebi trenutno reaguje. Siguran sam da su ovo osnovna, iako ne i jedina, određenja pri odlučivanju u kom pravcu treba ići u reformi sadašnje Vojske. Da li ćemo imati krupne sisteme protivvazdušne odbrane? Prvo, treba da odgovorimo na pitanje da li će državna politika i države Srbije i države Crne Gore i državne zajednice Srbija i Crna Gora, svojim djelovanjem uvesti svoje građane i državne institucije u rizik da bi se isprovocirao takav sukob. Siguran sam da više nikada neće. Kakav sistem protivoklopne borbe? Pa zar da očekujemo nečije tenkove na našim prostorima koji bi bili u ratnim misijama? Ne, nikada više. Kakva ratna mornarica? Prvo treba da odgovorimo koja država i koja koalicija bi mogle ugroziti Crnu Goru sa mora. I tako redom. Dosta pitanja zahtijevaju valjane odgovore.
       Iz ove analogije ne treba izvući zaključak da onda zapravo vojska nije ni potrebna. To bi bio pogrešan zaključak. Ona zasigurno treba da odgovori, ali kako sam već naglasio, na sasvim nove bezbjednosne rizike. Nije suvišno ponovo naglasiti da su ti rizici bez predznaka, ograničenog su karaktera, trenutno se pojavljuju, po ispoljavanju su brutalni i djeluju prvenstveno protiv civilnih institucija. Ovakvim izazovima mogu odgo- voriti jedino visoki profesionalci, zadovoljni svojim statusom i jako motivisani da taj status održe. Odmah se nameće pitanje koje traži ozbiljan odgovor - koliko u svemu tome ima mjesta vojnik - regrut? I to treba da bude predmet ozbiljne analize. Ovo posebno treba ana- lizirati sa sociološkog, psihološkog i kulturno-humanističkog aspekta.
      
       Naime, višedecenijsko rješenje, koje je na teoriji o naoružanom narodu proizvelo koncepciju opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, prouzrokovalo je visok stepen militantnosti stanja duha kod građana. Takvo stanje duha građana nije blagotvorno uticalo na ishod događaja na prostoru eks-Jugoslavije. Imam utisak da i sada ispraćaj regruta u Vojsku i svečane vojničke zakletve više imaju psihološku dimenziju pitanja rata i mira nego što predstavljaju simbolični čin biološkog sazrijevanja. Sve se ovo mora dobro izučiti. U osnovi treba odgovorno i brzo oslobađati mlade ljude “obaveze” koja se zove vojska ako to ne bude njihov izbor. Naravno, i za to je potrebno vrijeme.
       Sistemska rješenja i normativno-pravno uređenje strukture biće predmet ozbiljnog proučavanja. Supremacija civilne vlasti nad vojnom strukturom je civilizacijska tekovina i stvarna potreba. U svemu ovome najviše interesa upravo imaju profesionalni vojnici. Kroz civilnu, demokratsku i parlamentarnu kontrolu nad Vojskom, oni će biti zaštićeni od bilo kakve zloupotrebe. Zloupotrebom Vojske od strane pojedinaca iz državne politike SRJ, Vojska je stekla ne tako dobar imidž. Prijeka je potreba da se sa nje skine negativna hipoteka. Da bismo to postigli, odgovornost za nedozvoljene radnje, koje je neko učinio, moraju se individualizirati i pravno procesuirati. U tome doprinos treba da daju upravo pripadnici Vojske, jer je to njihov najviši interes.
       Nakon izvođenja zaključka o bezbjednosnim rizicima, biće potrebno definisati zadatke Vojske. Nema dileme da se prvi zadatak već profilisao. To je učešće Vojske u odbrani od mogućih bezbjednosnih oblika ugroženosti. U dosadašnjim doktrinarnim dokumentima Vojsci je bio definisan zadatak - odbrana... Ja smatram da je odbrana najviši zadatak države ili državne zajednice, a Vojska u tome učestvuje onoliko koliko joj država odredi. To je značajna suštinska razlika. Država ili državna zajednica će procjenjivati da li je nešto ugroženo ili ne i donosiće odluke o primjeni adekvatnih mjera. U ranijim rješenjima mnoga pitanja su bila nedovoljno precizno urađena, pa se otvarao prostor za izlazak iz okvira propisane nadležnosti.
       Mi stvarno idemo putem regionalnih i evroatlantskih integracija. To nam ozbiljno sugeriše da se izanalizira potreba, a time i moguća rješenja, u definisanju novog zadatka Vojske. To je učešće djelova Vojske u međunarodnim mirovnim i humanitarnim misijama. To je krupno državno pitanje i zahtjeva ozbiljan odgovor. Da bismo za to imali osnovne uslove, nameće se potreba usvajanja standarda i pravila ponašanja NATO-a. Zašto NATO? Pa jednostavno, to je realnost i potreba. Ovo će svakom pripadniku Vojske nametnuti jednu novu obavezu - maternji jezik jeste vrijednost, ali je jezik sporazumijevanja profesionalna potreba. Ne bi bilo dobro da se usvajanje standarda i pravila ponašanja NATO-a tumači kao gubitak identiteta. Ne, nikako, to u suštini nije uslov koji bilo ko postavlja. Naprotiv. Naposljetku, odluka o NATO-u bi trebalo da bude u rukama građana. Zato smo odlučni da uđemo u Partnerstvo za mir što predstavlja početni NATO program u integracijama. Tu se otvaraju i nova logična pitanja koja će, nadam se, imati logičan odgovor. Koju opremu i naoružanje će imati naša vojska? Logika jednostavno nalaže da to težišno bude iz programa ambijenta u koji želimo da uđemo. U tom pravcu treba tražiti i rješenja za vojnu industriju.
      
       Često se čuje, a i ja sam u tekstu više puta napomenuo, kategoriju regionalne integracije. U političkoj i ekonomskoj sferi, sportu i drugim oblastima, one su već realnost. Vrlo brzo će biti izgledno da su integracije u odbrambeno-bezbjednosnoj oblasti velika potreba. Naravno, sve iz razloga koje sam istakao objašnjavajući oblike ugrožavanja ili bezbjednosne rizike. Zato cijenim da će državne politike država regiona uskoro i ovu oblast fokusirati kao mogućnost i potrebu za boljom integracijom. Siguran sam da su na ovim prostorima stvoreni uslovi da se duhovna, kulturološka i politička kontaminiranost ratom, oslobađa tog vjekovnog tereta i da se krene u susret razvoju i humanizmu, koji donosi mir. Takva mentalna i duhovna vokacija građane će brže pojedinačno dovesti do lične sreće.
       Ubijeđen sam da će ljudi, koji nose političku odgovornost i u državi Srbiji i u državi Crnoj Gori i u državnoj zajednici Srbija i Crna Gora, učiniti sve da budu prepoznatljivi u građenju mira i stabilnosti u regionu i šire, a sve u cilju stvaranja uslova za srećniji život naših građana.
      
       SVETOZAR MAROVIĆ