NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Opozicioni ekran

Ko god u Srbiji dođe na vlast, pre ili posle dođe na ideju da ukine prenose iz Skupštine

      Poslanik Zoran Anđelković zvani Baki pokazao je dirljivo razumevanje za neudobnu poziciju Aleksandra Crkvenjakova, direktora RTS-a, koji se ljubazno odazvao pozivu i sredinom meseca posetio Skupštinu Srbije u nameri da objasni poslanicima zašto su ukinuti TV prenosi, ko mu je to naredio i kada će se na ekran RTS-a ovi živahni spektakli možda vratiti. Anđelković se pozvao na sopstveno iskustvo: “Ako je politbiro DOS-a doneo odluku da nema TV prenosa, njega neće biti. Nemojmo da kritikujemo Crkvenjakova kao da je on doneo tu odluku. Takvu zloupotrebu službenog položaja direktor državne TV ne bi nikad smeo da donese, ne bi mu palo na pamet. Ja učestvujem u parlamentu deset godina i znam kako to funkcioniše”...
       Otkud toliko razumevanje? Ako osvežimo pamćenje, uverićemo se da je Anđelkovićevo “znanje” pouzdano i da se na njegovo mišljenje može osloniti. On je lično pre osam godina (leta gospodnjeg 1995) u parlamentu predložio da Skupština Srbije ukine direktne TV prenose. I obrazložio: “To je, sasvim izvesno, u interesu i rada Skupštine i rada Parlamenta, ali, isto tako i javnosti.” Hroničar tog vremena Tomislav G. Panajotović u “Dnevniku jednog poslanika” opisuje atmosferu pre izricanja revolucionarnog predloga: “Zoran Anđelković je jako usplahiren, došaptava se sa svojim partijskim drugovima, trči po sali od jednog do drugog... Ljudi iz obezbeđenja koncentrišu se na izlazima iz skupštinske dvorane. Dobrivoje Budimirović Bidža glasno peva ‘Ona plače on je nežno ljubi’, okolina se slatko smeje - stanje euforije je više nego očigledno.”
       Pritešnjeni Slobodan Milošević, pritešnjen devetog marta, izjavljuje da su “javni prenosi jedan od oblika kontrole rada parlamenta, protiv kojeg niko nema ništa”. Ipak, docnije je procenjeno da “opozicija ne doprinosi prosperitetu i dostojanstvu Srbije”, ali i da nepotrebno ometa rad Skupštine, zloupotrebljava govornicu i zbog TV kamera se “nedopustivo ponaša”.
       Razmažena opozicija je tada bez razmišljanja donela odluku da “nema ulaska u salu ako ne bude direktnih TV prenosa sednica”. DS, DSS, SPO i SRS izašli su iz parlamenta uz zajedničko saopštenje da je “ukidanje prenosa pravno i političko nasilje nad slobodnom javnošću, čime se ruše temelji demokratije”. Demokratska stranka je još više zavojštila protiv ističući da su socijalisti “započeli brutalan rat protiv opozicije”, a njen tadašnji predsednik Zoran Đinđić govorio je da je ukidanje prenosa “čin nasilja kojim su opozicione stranke potpuno isključene iz političkog života”.
       Izlazak opozicije iz skupštinske sale u julu 1995. godine najavio je period njenog najdužeg odsustvovanja. Kad se konačno vratila još jedanput, parlament je 29. decembra 1997. godine doneo odluku o tome da se direktni TV prenosi podrazumevaju. Nije bilo dileme da je reč o “najdemokratskijoj tekovini”.
       Danas, niko više iz DOS-a neće da robuje starim predrasudama. Iskoristili su vanredno stanje da bez obrazloženja ukinu direktne prenose Republičke i Savezne skupštine. “U uslovima vanrednog stanja, kada je opozicija u celini medijski marginalizovana i ućutkana..., skupštinski TV prenosi čine značajni elemenat kakve-takve javne kontrole skupštinskih dešavanja, a ugašene kamere u parlamentu predstavljaju simbol i nagoveštaj šire medijske i političke tame, upozoravao je Đorđe Vukadinović, politički analitičar. Ni posle ukidanja vanrednog stanja iz Skupštine Srbije nema direktnih prenosa.
       I eto reprize. Opozicija ponovo najavljuje da će napustiti parlament (SPS, SRS i SSJ), dok će DSS odluku doneti tek kada DOS definitivno odluči da ukine prenos. U međuvremenu, atmosfera u državi je potpuno promenjena. Malo ko (osim najvernijih glasača) ima razumevanje za opozicione argumente i proteste. Udruženja novinara (NUNS, UNS, ANEM) i funkcioneri DOS-a (Nataša Mićić, Bojan Pajtić, Gordana Čomić, Ivan Andrić...) slažu se da je potpuno u redu da “RTS sam odluči šta mu je u interesu” jer je prerastao u javni servis pa se podrazumeva da je “prošlo vreme kad je medijima moglo da se naređuje”. Kao, “Skupština je svoja osnivačka prava prenela na građane Srbije ...”. Ali: ako je RTS servis građana, ko odlučuje šta je interes građana?
       Miroljub Radojković, profesor je na FPN-u i nedavno je imenovan za člana Saveta za radio-difuziju. Nije se solidarisao sa zahtevima opozicije ni u Miloševićevo vreme kao što se ne solidariše ni danas.
       “S obzirom da će javni servis ostati sa samo dva kanala, ne treba arčiti vreme u direktnim prenosima. Uvođenje skupštinske hronike se podrazumeva kao i nepristrasno, izbalansirano i fer izveštavanje.”
       Za razliku od ravnodušne većine, Radojković primećuje koliko su nam mediji neprofesionalni: “Na delu je dosovski revanšizam. Oni su prosto ‘izbrisali’ opoziciju iz javnog života. Pod Miloševićevim režimom postojali su opozicioni mediji koji su nekako ipak nadoknađivali nedostatak skupštinskih prenosa. Danas, takvih medija skoro da nema. Mi se kao društvo nalazimo ispod civilizacijskog nivoa.”
       Predsednica NUNS-a Milica Lučić-Čavić misli da bi bilo najbolje da se nađe način za finansiranje izveštavanja iz Skupštine: “Greši svaki medij koji ne pušta opozicione predstavnike. Demokratija ne postoji bez legalne opozicije. Ipak, ne znam zašto bi RTS svoj Drugi kanal poklonio Skupštini.”
       Zanimljivo je da ni u DOS-u nisu u vezi s ovim pitanjem jedinstveni. Miroslav Hristodulo, poslanik SDU, disonantno je izjavio kako ukidanje prenosa nije interes DOS-a: “Napravite anketu, ili dajte da o tome glasamo, pa ćete videti da prenos traži bar 200 poslanika. Prenosi su demokratska tekovina”...
       Neko je odlučio drugačije.
      
       MARIJANA MILOSAVLJEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu