NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Kastrov raj

Još ima i nestašica hrane, a Kubanci dobijaju karte za snabdevanje po bagatelnim cenama. Havana je grad u kojem mesoljubne kubanske porodice drže piliće na svojim balkonima, a jedna od njih i prase u kadi. Protivzakonito je ubiti kravu. Kravu i konja može da kolje samo država

      Posetiti Kastrovu Kubu, pogotovo kao Jenki, to vam je kao da ulazite u zanosno gnezdo protivurečnosti: obnovljena arhitektonska blaga 18. i 19. veka zare zlatnim sjajem, zeleno i rozikasto odmah do trošnih brodskih korita iz iste ere; ganc novi uvezeni automobili koji se guraju duž priobalnog Malekon bulevara među krntijama koje su jedva u voznom stanju; zasenjujuće lepa mladež obučena u moderno perje češe se o zborane starije ljude zaodenute u prnje.
       La Revolucion, koja je sada već 44 godine stara, prisutna je na reklamnim tablama, posterima, grafitima, poštanskim kartama, “Če Gevara” majicama namenjenim turistima, i spomenicima. Ali s godinama, oni kao da su poprimili više karakter arheološkog nego savremenog. Kad posetilac nekadašnjeg Trinidada na zapadnoj obali promrmlja stari slogan “Fidel, seguro, a los Džankis dales duro!” (“Fidel, istina je prava, Jenkijima život zagorčava!”) mladi prodavac će prsnuti u zvonak smeh.
       Za mnoge od 11 miliona Kubanaca, g. Kastro se sa svojih 76 godina od nekadašnjeg potpaljivača pretopio u nešto nalik na očinsku figuru. Prošlog marta pojavio se na ceremoniji otvaranja manastira katoličkih sestara Sv. Brigite u Staroj Havani. One su mu sa zahvalnošću predale medalju s počasnom titulom komandera njihovog reda.
       No, kako je američka ofanziva u Iraku napredovala, neki od Kubanaca nisu mogli a da se ne zapitaju hoće li predsednik Buš, pošto je pobedom u pesku Mesopotamije napravio silovit uzlet, svoju zloslutnu pažnju sada usmeriti na njihovo ostrvo kao novo središte njegove “osovine zla”. Znaci nove zategnutosti već su prisutni - u Sjedinjenim Državama uhapšeno je pet Kubanaca pod optužbom za špijunažu (neki od njih osuđeni su na doživotnu robiju) - dok je Kastrova vlada nedavno pohapsila ni manje ni više nego 80 kubanskih disidenata, a mnoge druge stavila u kućni pritvor posle tvrdnji da je Džejms Kejzn, šef Odeljenja za zaštitu američkih interesa u Havani, održavao sa njima “javne i provokativne” sastanke.
       Bez obzira na to, pitanje koje ima na umu svaki Kubanac, mlad ili star, odnosi se na to šta će biti od njihove zemlje kad on jednom nestane sa scene. Malo je njih koji izgledaju apsolutno sigurni u odgovor.
       Upitan “Da li će revolucionarna Kuba preživeti?”, sredovečni član vladajuće komunističke partije odgovorio je: “Mislim da hoće, zbog opšteg obrazovanja, zdravstvenih usluga i socijalno orijentisane vlade.” On je ukazao na to da Kastrov načelnik štaba ima samo 29 godina, ministar spoljnih poslova 37, i da postoji mnoštvo drugih mladih i visokoobrazovanih ljudi. Ipak, u revolucionarnom nasleđu postoje kritične nestašice.
       Štampa, uključujući i državnu televiziju, jednoobrazno je loša. Zašto? Jedan član partije kaže da je to “zato što je Kastro svoju vladavinu započeo tako što je u štampi sve do poslednje zapete i tačke išlo pod indigo”. Ideološki čuvari partije drže se i dalje te prakse.
       U svim kubanskim gradovima, po varošima i selima, postoje sasvim prepoznatljivi KORsi, Komiteti za odbranu revolucije, od kojih se očekuje da ukažu na svaku sumnjivu i nepriličnu aktivnost u svom susedstvu. Jedan mladi Kubanac nazvao je to “institucionalizovanim ogovaranjem”.
       Stariji član partije kaže kako pomišlja na “povlačenje iz partije” po završetku aktivnog života, “tako da mi nikakav reonski šef neće govoriti šte treba da radim... mada se to neće svideti KOR-u.”.
       Uprkos svemu, Kuba je u poslednjoj deceniji evoluirala u nešto sasvim drukčije od onoga što su Kastro i njegovi drugovi revolucionari zamišljali da ona i može biti. Promene, a one su suštinske, proizišle su iz potpunog kolapsa njihovih nekada velikodušnih prijatelja u sovjetskom bloku. Sa njim je nestalo i više od četiri milijarde raznih pomoći, kao i zagarantovana tržišta kubanski šećer, voće i ostale proizvode. Zapušteni su pravi darovi preko kojih se brzo navukla patina - ogromna, energijom nezasitna fabrika betona dobijena od Istočne Nemačke, i sovjetski nuklearni reaktor černobiljskog dizajna koji nikada nije pušten u rad u pokrajini Sienfuegos, kao i drugo.
       Potom je došlo ono što Kubanci nazivaju svojim “specifičnim periodom”, a što se pretvorilo u eufemizam za pravo gladovanje. “Gubili smo kilograme čak i kada nismo to hteli”, seća se jedan mladi Kubanac. On je ispričao i šalu kojom se hvale tri revolucionarna dostignuća - zdravstvo, obrazovanje i “bezbednost na ulicama” - za kojima idu tri negativna: “doručak, ručak i večera”.
       Još ima i nestašica hrane, a Kubanci dobijaju karte za snabdevanje po bagatelnim cenama. Havana je grad u kojem mesoljubne kubanske porodice drže piliće na svojim balkonima, a jedna od njih i prase u kadi. Protivzakonito je ubiti kravu. Kravu i konja može da kolje samo država.
       “Specifičan period” pomognut je stranim ulaganjima i turizmom, udruživanjem u zadruge velikih državnih imanja, urbanom poljoprivredom (u Havani i izvan nje mogu se videti baštenski zasadi koji se zelene od salata i drugog povrća), legalizacijom porodičnih zaostavština u Sjedinjenim Državama i otvaranjem državnih fri-šopova u kojima se kupuje za dolare, kao i malim privatnim preduzećima. Ali, ni ove promene nisu dovoljne, kažu neumorni Kubanci.
       Uistinu, Kuba sada ima tri privrede. Prva je državna privreda zasnovana na kubanskom pezosu; sledeća privreda zastupljena je u “jakom pezosu” koji se obračunava prema američkom dolaru, i treća je privreda američkog dolara, prosto i jednostavno.
       Savremena Kuba daje svetski poznate farmaceutske proizvode, kao što je lek za smanjivanje holesterola u krvi, poznat kao PPG. U Pinaru del Riju proizvode se čak i vina italijanskih sorti.
       Lepi hoteli sagrađeni stranim parama izdižu se u turističkim enklavama na atlantskoj obali i u gradovima kao što su Havana ili Sijenfuegos.
       Mario Kojola, poznati havanski arhitekt, u strahu od plimnog talasa ponoćno-letećih investitora koji će navaliti kad bude skinut 43 godine dug američki embargo, kaže: “U opasnosti smo kao što su bili i naši preci (Taino Indijanci) da ćemo razmenjivati grumenje zlata za bezvredna ogledalca. Oni hoće da grade hotele od 600 soba, umesto hotela od 60 soba. Dilema je koliko da se stegne, koliko da se popusti. Moj princip je da se dobro stanje širi, a ne da se stvaraju geta dobrostanja.”
       Ovo liči na dragocen trenutak za povratak Jenkija, posle odsustva od gotovo 30 godina: treperava muzika koja se može čuti na svakom uglu ili u svakom kafeu, pleneći šarm Kubanaca, komfor i izvrsna hrana, niske cene, osećanje lične bezbednosti. Hoće li sve to nestati u poplavi gringosa, hoće li stići automobili sa svojim zagađivanjem, nekontrolisani građevinski bum, kad jednom bude skinut embargo?
       Na jednoj strani, kubanski raj, sa svim svojim manjkavostima, uključujući istinsku sirotinju na gradskim obodima, očuvan je zahvaljujući prkosnoj osveti kubanske dijaspore koncentrisane u Majamiju, i magarećoj tvrdoglavosti američke administracije u stvarima nasledničke pravovaljanosti.
       Na drugoj strani, “kad bi Buš stvarno hteo da pogodi Kastra, on bi skinuo embargo”, kaže jedan dvadesetogodišnji Kubanac.
      
       DEJVID BAJNDER


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu