NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Građenje

NAZIV IZLOŽBE: Gradilište
AUTOR: Milenko Prvački
GALERIJA: Beogradskog kulturnog centra

      Gotovo da smo zaboravili na ime slikara Milenka Prvačkog, nekad popularnog Pančevca, “novog” ekspresionistu čija platna, premazana svetlim bojama pamtimo kao simbole vizuelnog izraza životne radosti i nekog naročitog, čulnog veselja kakvo šire oko sebe kao zarazu vedri ljudi poreklom iz ravnice. Kao da je znao da mu u sumornim devedesetim godinama ovde neće biti lepo, Prvački se na vreme pomerio na druge meridijane, odselio se u daleki Singapur... Danas, kada je ovde “gotovo” bar nešto od onoga što nije ni trebalo da se desi, veseli Pančevac (nam) se pojavio, isto onako neočekivano kao što je onomad “nestao”. U Galeriji Beogradskog kulturnog centra priredio je izložbu sa nazivom koji za nas zvuči simbolično: Gradilište. Dok smo mi ovde rušili, on je, tamo, gradio. I evo ga sad da nam, možda u pravi čas, pokaže kako se to radi.
       Kao i ranije, Prvački je daleko od toga da na deskriptivan i ilustrativan način tumači svoje slikarske teme. Građenje je za njega, zapravo, proces u kome nastaje slikar. Tek otud, javlja se metafora koja ukazuje na jednu iskonsku vrstu ljudske delatnosti sa istim nazivom. Prvački je izvesno u pravu kada se, u svojim naizgled apstraktnim slikarskim kreacijama oslanja na misao teoretičara Godfrida Zembera koji lucidno uspostavlja vezu između građenja u arhitekturi i u slikarstvu. Ako slika istorijski zaista potiče sa zida čiju konstrukciju je trebalo da “sakrije”, onda ona u Prvačkog ima upravo suprotnu funkciju, da otkrije istovetnost konstitutivnog procesa iz koga je nastala zajedno sa zidom. Da li otud, na platnima Prvačkog je tako vidljiva struktura sloga, ređanja, spajanja, slojevitosti. Ona sugeriše jedno naročito osećanje lepote koje nije uneto u taj proces, već je iz njega proizašlo. Funkcija forme u tome nije prenaglašena, da li zbog već poznate sklonosti Prvačkog prema boji i kolorističkim senzacijama. Ono što se može primetiti kao novo, odnosi se na intenzitet njegovog kolorita i na njegovu, ako se tako može reći, unutarnju kakvoću. Mi koji odavno znamo Prvačkog, primećujemo, ne bez izvesne sete, da mu boje više nisu tako radosne kao nekad...
       I pored svega što ga je u protekloj deceniji snašlo kao čoveka i umetnika, Prvački nam se i ovoga puta predstavlja kao stvaralac dosledan sebi. Jednom slikar - uvek slikar. Teško prepoznatljivi motivi indijskih ciglana i australijskih požara, kao i neizbrisivi tragovi sećanja na košnice iz zavičaja, nisu promenili duh ovog umetnika koji, sada već kao svetski putnik, transkontinentalni Uliks, ume da nas uveri da čovek u umetnosti može slobodno menjati sve ako čvrsto stoji pri onome što je jednom spoznao kao istinu.
      
       ĐORĐE KADIJEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu