NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Pijanista drži reč

Spajanjem ministarstava kulture i informisanja vlada je pokazala svoj potcenjivački odnos prema dva bitna segmenta kao što su kultura i informisanje

      Tasovci su poreklom iz Hercegovine. Ivo Andrić je testamentom ostavio Ivanovom ocu, glumcu Predragu Tasovcu, njihovo rodoslovno stablo koje je našao u dubrovačkom arhivu. Tu piše da je neki španski plemić, visoki oficir, u 15. veku došao sa armadom u Boku Kotorsku i zaljubio se u naočitu Bokeljku iz plemena Tasovac. I da bi mogli da se venčaju, cela njena porodica je dobila špansko plemstvo. Ivanov otac je u 81. godini najstariji i najaktivniji glumac beogradske pozorišne scene, majka Marija je profesorka klavira u muzičkoj školi “Mokranjac”, prošle godine formalno otišla u penziju. Mlađi brat Toma u 29. godini radi doktorsku disertaciju na Prinstonu. Pre toga je diplomirao na Harvardu.
       Ivan Tasovac će ovog 21. juna napuniti 37 godina. Dupli blizanac. Oženjen neodoljivom Macom, generalnim menadžerom prve srpske digitalne štamparije ZAJKON PRINT. Kada je pre nešto više od dve godine postao direktor Beogradske filharmonije, bio je najmađi na tom mestu u njenoj istoriji. Već danas su mnogi spremni da kažu - i najbolji. Pijanista svetskog renomea postao je školujući se u Moskvi na čuvenom konzervatorijumu Čajkovski i nedavno je doživeo lepo priznanje.
       Naime, ruski predsednik Vladimir Putin dao je nalog Ministarstvu prosvete i obrazovanja da ustanovi koliko je ukupno studenata završilo fakultete u bivšem SSSR-u i današnjoj Rusiji. I dobijena je cifra od 700 hiljada diplomaca. Izabrano je 600 naujspešnijih i pozvani su u Moskvu. Među njima su bili predsednici država, ministri, tri kosmonauta, svetski šampioni u raznim sportovima... Jedini muzičar među tih 600 diplomaca, koje je primio Vladimir Putin (inače pokrovitelj ovog skupa) - bio je Ivan Tasovac!
       Ironijom se brani i od pohvala i od banalnosti života, jer kad bi ozbiljno uzimao sve oko sebe, boji se da bi morao da napravi surov izbor između kokaina i alkohola - kaže u šali, a boji se da neko to ne shvati pogrešno ozbiljno.
       Ovih dana, tačnije 17. juna, slavni tenor Hoze Kareras će održati koncert u Centru Sava uz pratnju članova Beogradske filharmonije. Za najširu publiku, to je prava prilika da čuju kako zvuči najveći nacionalni orkestar koji će pre toga započeti proslavu 80-godišnjice postojanja Beogradske filharmonije:
       - Pre tog 17. juna, mi ćemo tu godišnjicu obeležiti koncertom 13. juna na Kolarcu gde će maestro Uroš Lajovic dirigovati Simfoniju broj 5 i Koncert za klavir broj 1 u b-molu Čajkovskog sa orkestrom Beogradske filharmonije. Koncert u Centru Sava je od izuzetnog značaja jer smo mi već ostvarili veoma visok standard sa velikim svetskim imenima. Međutim, ono što nam nedostaje je da imamo godišnje četiri, pet gostovanja tzv. megazvezda klasične muzike koje su zanimljive najširem krugu publike. Mislim da je veoma bitna inicijativa JAT-a da finansira ovaj koncert povodom obeležavanja svoje godišnjice i godišnjice Beogradske filharmonije, i tako će Beograd zaista dobiti jedan spektakl.
      
       Prošlo je dve godine otkad ste došli na čelo Beogradske filharmonije. To je, praktično, pola mandata. Ako bi sada trebalo nekome da podnesete račun, u ovom slučaju javnosti, šta biste kazali?
       - Obično prvo sebi podnosim račun. Kada sam preuzeo ovaj posao nisam bio do kraja svestan da ću morati da prestanem da sviram. Sasvim.
      
       Pa izjavili ste da nećete javno nastupati?
       - Da, izjavio sam da neću nastupati sa orkestrom Beogradske filharmonije, ali nisam znao da je ovo posao koji će mi oduzimati sve vreme, da je ovo rad od 16 sati dnevno. I da neću imati vremena ni da vežbam u kući. Da sam znao da će to biti tako, ko zna kakvu bih odluku doneo. Ali, ja sam čovek koji, kad se prihvati nekog posla, on to izvede do kraja. Tako je Filharmonija, kao nekada klavir, zauzela sve moje vreme.
      
       Zar vam ni ovaj koncert Čajkovskog kojim se obeležava 80 godina Filharmonije nije bio izazov da ipak sednete za klavir i odsvirate ono u čemu ste još uvek najbolji?
       - Bilo je puno sličnih izazova za ovo vreme, ali ja sam rekao da neću biti direktor Filharmonije i pijanista u Filharmoniji, i to će ostati tako.
      
       To dvojstvo interesa ne smeta mnogima na sličnim mestima, pre svega ministru kulture Srbije. Vi ste, očigledno, redak primer drugačijeg ponašanja?
       - Očekivao sam da će se, s obzirom na količinu posla, i drugi ponašati isto kao i ja. Ali, ko zna, možda oni umeju bolje da se organizuju, možda je njihov dnevni raspored mnogo bolji, a možda sam ja spor i nesposoban.
      
       Dovoljno je ovlaš pogledati dokumentaciju i videti da se držite obećanja koja ste dali kada ste preuzeli ovu dužnost?
       - Držim se plana koji sam imao. A on je podrazumevao dovođenje jednog odličnog šefa, dirigenta Uroša Lajovica, definisanje sezone godinu dana unapred, vrlo surovu selekciju umetnika, odnosno dirigenata i solista koji mogu da nastupaju sa Beogradskom filharmonijom i permanentno unapređenje rada i kvaliteta same Filharmonije. Za tu prvu godinu dana rada veoma je bitna donacija koju smo dobili iz Japana od nekih milion maraka kao i medijski proboj koji smo napravili na domaćem, ali i na inostranom tržištu.
       U drugoj godini rada primarno je bilo obaviti rekonstrukciju. Sada je pitanje nedelja kada će se taj veliki posao završiti i izvesno je de ćemo novu sezonu započeti u našoj novoj zgradi koja će zaista biti ekskluzivna.
      
       Muzičari iz orkestra Beogradske filharmonije, a ima ih više od 80, kažu da ste krenuli u borbu za rešavanje njihovog statusa?
       - Intimno, moja najveća koncentracija je usmerena upravo na muzičare u orkestru. Reč je, pre svega, o definisanju njihovog socijalnog položaja, njihovih prava i obaveza. Pre svega, muzičari u Beogradskoj filharmoniji moraju da imaju veća primanja od drugih muzičara u gradu, naprosto zato, jer su najbolji. Za to što želimo da ostvarimo, dobili smo podršku Ministarstva kulture i Ministarstva za rad i socijalna pitanja, i ostale su nam još dve stepenice - Ministarstvo finansija i Vlada Republike Srbije. Kao što vam je poznato, mi smo institucija koju u potpunosti finansira Republika Srbija.
       Sledeći problem koji moramo da rešavamo su instrumenti. Vi ne možete da učestvujete na trkama Formule 1 a da vozite škodu, uz sve uvažavanje dotičnoj. I frakovi muzičara su poslednji put kupljeni pre petnaestak godina, a standard u svetu je pet godina. Imate sjajne mlade muzičare koji lako polože audiciju, ali teško iz starog fundusa nađu frak u koji mogu da uću.
      
       Znači li to da imate ili nemate probleme sa Ministarstvom za kulturu, kad je o finansiranju reč?
       - Taj mehanizam je veoma složen i teško je posmatrati rad jednog ministarstva izdvojeno iz cele države, odnosno sistema, političke scene. Iskustvo govori da nacionalna institucija mora biti finansirana paralelno iz tri budžeta: republičkog, gradskog i nekog, uslovno rečeno, saveznog. A ovde se svodi da 95 odsto para stiže iz republičkog budžeta. U ovoj drugoj godini mog rada kada smo pokazali šta smo i koliko uradili, šta zapravo možemo, Ministarstvo je pokazalo dobru volju da nam pomogne.
       Međutim, mene plaši jedna druga stvar. Spajanjem ministarstava kulture i informisanja vlada je pokazala svoj potcenjivački odnos prema dva bitna segmenta kao što su kultura i informisanje. Mislim da je to bila dosta rizična odluka u situaciji kada imate i u kulturi i u informisanju toliko problema, nasleđenih i novih, zbog kojih zaista nije svrsishodno strpati ih sve u jedno ministarstvo. To je isto kao kad biste za glavnog koreografa Narodnog pozorišta doveli ovog Pelevića iz SSJ, jer je on, eto, i predsednik kik-boks saveza!
      
       Uspeli ste da vratite publiku u dvoranu Kolarčeve zadužbine, ali nisam primetila da ste na koncerte dovodili političare koji su proteklih godina voleli da idu na koncerte velikih pevača, na filmske i pozorišne premijere?
       - Postoji mala razlika između filmskih i pozorišnih premijera i ovih koncertnih. Premijera pozorišne predstave je najava za njeno izvođenje desetinama ili stotinama puta. Filmska premijera znači da će film tek krenuti u distribuciju. Mi imamo premijere svakog petka i svaki put stvaramo novi koncert. Ove godine organizovali smo više od šezdeset različitih programa, što simfonijske muzike, što resitala, kamerne muzike, tematskih koncerata, majstorskih radionica...To vam je praktično najveća produkcija u ovoj zemlji jer svakog petka imamo novi program.
       Inače, redovni posetioci naših koncerata su diplomate, pre svih Francuzi koji su i finansijski pomogli Beogradsku filharmoniju, potom Norvežani, ili ljudi iz Gete instituta, koji su nam takođe pomogli...Bilo je simpatičnih situacija kada je ministar Đelić zakasnio na novogodišnji koncert Beogradske filharmonije i jedva je uspeo da nađe mesto posle desetak minuta, jer se stajalo čak i u parteru.
       Međutim, ne vidim da je dolazak političara na koncerte od suštinskog značaja ni za kvalitet umetničkog događaja niti za neku poslovnu realizaciju, jer u foajeima se sve najlakše obećava.
      
       Sa 12 godina ste kao solista, pijanista, imali iza sebe pratnju Beogradske i Zagrebačke filharmonije. Kako vam danas izgleda mogućnost da opet budete na sceni sa te dve filharmonije zajedno?
       - I da tu ubacimo slovenački hor i makedonski folklor, i da sve to radimo zajedno na stadionu “Partizana” 25. maja. Ali, da budem ozbiljan, mi veoma dobro sarađujemo sa slovenačkim i makedonskim umetnicima i institucijama, slabije sa Hrvatima, ali ta saradnja je na daleko zdravijim osnovama jer je danas ona stvar ličnog izbora, a ne političkog ili bilo kod drugog diktata iz vremena bratstva i jedinstva.
      
       Koji vam je najdraži kompliment koji ste dobili u poslednje dve godine?
       - Rekla mi je Biljana Srbljanović kako je neki njen drug, reditelj, koji je video moju sliku u novinama, hteo da me angažuje da igram glavnu ulogu u njegovom filmu - plaćenog ubicu koji radi za DB!
      
       RADMILA STANKOVIĆ
      
Srpski kemp

Koliko, kao radoznao čovek, stižete da, pored 16 sati rada dnevno, pokupite neke utiske iz života, politike, sa televizije?
       - Moj utisak u tom smislu je da smo nezadrživo na putu demokratizacije i tolerancije. Ako se setimo da je pre samo nekoliko godina Šešelj posle jedne televizijske emisije prebio advokata Nikolu Barovića, posle ovih demokratskih promena videli smo Velju Ilića kako je graciozno samo šutnuo fasciklu novinara, ne povredivši ga uopšte i pri tome je iskazao neviđenu toleranciju i simpatiju prema pravima seksualnih manjina. To najbolje govori koliko smo odmakli.
       S druge strane, Srbija je jedina zemlja u kojoj je kemp autentično zaživeo i Monti Pajtoni bukvalno šetaju ovim gradom. Ko uspe to da prepozna, može u tome da uživa, ko ne uspe može prema tome da se odnosi krajnje intelektualno rigidno, s gađenjem. Problem je samo što najveći broj ljudi u tome autentično uživa.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu