NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

A vlada ćuti...

Dok su američki kupci smederevske železare Sartid zadovoljni obavljenom trgovinom, oštećeni međunarodni konzorcijum Sartidovih poverilaca, sa austrijskim i nemačkim bankama na čelu, upozorava srpsku vladu da bi neuvažavanje njegovih zahteva moglo imati dalekosežne ekonomske i pravne posledice

      Najznačajnija privatizacija u Srbiji posle petooktobarskih promena, prodaja smederevskog koncerna Sartid američkom gigantu US Stil, dobija razmere afere koja će teško moći da se reši oprobanim domaćim metodama - ignorisanjem. Sudeći po prirodi sukoba, slučaj Sartid spada u onu kategoriju dugoročnih i složenih sporova koji neminovno traže neko rešenje. U pitanju su pare, ali i više od toga - politika i uticaj.
       Činjenice su manje-više poznate. Krajem jula prošle godine pokreće se stečajni postupak nad Sartidom, najvećem ali teško obolelom proizvođaču čelika u Srbiji. Krajem marta ove godine američka kompanija US Stil (U.S. Steel Corporation) iz Pitsburga preko svog slovačkog ogranka USS Košice ugovara direktnom pogodbom sa stečajnim upravnikom kupovinu smederevskog koncerna za, kako se ocenjuje u upućenim krugovima, “smešnu” sumu od 23 miliona dolara. U stoprocentno vlasništvo US Stil-a ulazi najveći deo osnovnog preduzeća Sartid zajedno sa šest akcionarskih društava unutar koncerna: fabrikama Beli limovi, “Veljko Dugošević”, Spin i Stara železara kao i Lukom i Slobodnom trgovinskom zonom Smederevo. Nakon konačne akvizicije US Stil preuzima obavezu da u naredne tri godine uloži 150 miliona dolara u modernizaciju i obrtni kapital i da se sa dodatnih pet miliona dolara pobrine o razvoju lokalne zajednice.
       Međutim, u sporazumu između američke korporacije i stečajnog upravnika nigde nije predviđeno da US Stil preuzima dugove Sartida koji iznose 1,7 milijardu dolara. Poveriocima, među kojima su najveće zajmove davali Londonski i Pariski klub, pa zatim domaće i strane banke i firme, ostaje da se zadovolje odgovarajućim procentom od 23 miliona dolara srazmerno njihovim potraživanjima.
       Prigovori na način i proceduru prodaje Sartida kao i na njen ishod dolaze pre svega od strane konzorcijuma deset uglednih evropskih banaka zajedno sa deset jakih stranih preduzeća koji su 1997. godine Sartidu odobrili kredit u visini od 80 miliona maraka. Međunarodni konzorcijum poverilaca je, odmah po otvaranju stečajnog postupka, stečajnom upravniku Sartida uredno prijavio svoje potraživanje koje je od 1997. naraslo na sumu od oko 110 miliona dolara. Pošto je ovaj odbio da prizna potraživanje, jer ono navodno nije evidentirano u poslovnim knjigama Sartida, međunarodni konzorcijum poverilaca podneo je tužbu Trgovinskom sudu u Beogradu za utvrđivanje potraživanja, koju je ovaj odbacio. Žalba na ovu odluku podneta je u aprilu ove godine Višem trgovinskom sudu u Beogradu, a taj postupak je još u toku.
       Na prvi pogled, slučaj međunarodnog konzorcijuma i njegovog potraživanja bi mogao da se čini sitničavim. Šta su 110 miliona dolara u odnosu na finansijsku moć poverioca, koje čine, između ostalih, vodeće austrijske i nemačke banke i preduzeća, i šta je ta suma u odnosu na celokupan dug Sartida i na izgled da bi se ovaj koncern bez tih obaveza mogao značajno oporaviti, što bi doprinelo i privrednom ozdravljenju celog regiona kao i stvaranju pozitivne atmosfere za ulaganje stranih investitora.
       Ali, upravo ta pozitivna atmosfera je ugrožena načinom prodaje Sartida američkom gigantu crne metalurgije. Inostrani poverioci, pre svega nemačke banke i firme, osećaju se višestruko prevareni i pogođeni postupkom najznačajnije privatizacije u ovoj zemlji. Prema oceni međunarodnog konzorcijuma poverilaca izrečenoj za NIN, sprovedena je privatizacija “po starom Zakonu o stečaju koji je loš, i jer se na najmanja moguća vratanca izbegava tenderska procedura, a prodaja se vrši u direktnoj pogodbi sa jednim kupcem”. Stari Zakon o stečajnom postupku je toliko loš i mimo evropskih standarda da je odavno već najavljen novi zakon koji, prema izjavi ministra za privredu i privatizaciju Aleksandra Vlahovića od 3. aprila ove godine, predviđa važne izmene: “Predloženim zakonom štite se interesi poverilaca, dok se do sada štitio dužnik, što će sigurno podsticajno delovati na investitore.”
       Dok se novi zakon nalazi u skupštinskoj proceduri, Vlahović je, u nekoliko navrata, branio sebe i Vladu Srbije od prigovora i protesta međunarodnog konzorcijuma Sartidovih poverilaca, upućenim na adresu vlasti, odlučnim izjavama da je prodaja Sartida u potpunosti u skladu sa Zakonom o stečajnom postupku i da je stečajni postupak u rukama suda, a sudstvo u Srbiji je nezavisno. I jedan i drugi argument su formalno tačni, ali u kontekstu celokupnih zbivanja oko prodaje Sartida izazivaju nekoliko malicioznih pitanja. Na primer, zašto se u slučaju smederevskog koncerna primenila odredba Zakona o stečajnom postupku koja ide na štetu poverilaca, a koja mora, pod hitno, da se promeni jer ne odgovara evropskim standardima?
       Ministar Vlahović u izjavi za Radio Beograd 202 početkom juna ponavlja da u slučaju Sartida “ništa nije urađeno nezakonito” - stečajno veće i stečajni upravnik, zbog već potpisanih ugovora o ulaganjima između Sartida i američke kompanije US Stil, opredelili su se za pregovore i direktnu prodaju. Vlada nema veze s tim.
       Vlada, ipak, ima veze s nečim. Na primer, u potpisivanju Pisma o namerama o strateškom partnerstvu između srpskog koncerna i američkog giganta 8. marta 2002. godine u Smederevu vlada je i te kako učestvovala i tako pripremila teren za sledeće korake. Potpisnici ugovora bili su generalni direktor Sartida Živomir Novaković, predsednik US Stil Košice Džon Gudiš i ministar Vlahović. Premijer Zoran Đinđić, koji je prisustvovao potpisivanju, pohvalio je ovo novo strateško partnerstvo uveliko, kao “posao godine u ovom delu Evrope”. A Vlahović je rekao tim povodom, da, zbog prevelikih dugova Sartida, nije neophodno da se promena vlasničke strukture ovog preduzeća desi preko privatizacije, već bi proces restukturiranja morao da teče kroz stečaj, i dodao: “Ja se nadam da ćemo do kraja ove godine moći da kažemo da problem Sartida više ne postoji.”
       Vlahovićevo proročanstvo se ispunilo samo delimično. Početkom jula 2002. godine Vlada Srbije javlja da je US Stil Košice zainteresovan za kupovinu Sartida, 31. jula se otvara stečajni postupak. U novembru srpski i američki koncern sklapaju Ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji koji obezbeđuje dugoročni monopolski položaj US Stila i u odnosu na potencijalne kupce, a krajem marta 2003. US Stil kupuje Sartid.
       Prodajom smederevskog koncerna, međutim, problem Sartida nije rešen u potpunosti, kao što je ministar Vlahović predviđao. Protesti međunarodnog konzorcijuma Sartidovih poverilaca upućeni srpskoj vladi imaju dublje uzroke i ne radi se “samo” o gubitku kapitala i dobrih poslova. Po svemu sudeći, Vlada Srbije prekršila je pored pravila fer-pleja i ona pravila bontona. Oštrim odbijanjem ponude konzorcijuma poverilaca o restrukturiranju dugova u maju 2001. godine, “prekida se”, kako NIN saznaje u konzorcijumu, “nit velike kooperativnosti Vlade Srbije” i ona pada u duboko ćutanje prema inostranim poveriocima. Nema više nikakvih pregovora niti razgovora. Pismena obraćanja međunarodnog konzorcijuma vladi ostaju bez odgovora. Protest Volfganga Klementa, nemačkog saveznog ministra za privredu, krajem prošle godine upućen u pismu premijeru Đinđiću, kratko i hladno odbija njegov šef kabineta Nemanja Kolesar, što je teži protokolarni faux pas.
       Sve to je, po mišljenju konzorcijuma inostranih poverilaca, kršenje dogovora iz maja 2001. godine kome se Vlada Srbije u Pismu podrške konzorcijumu obavezala da stvara povoljne uslove za poslovanje i da spreči sve što bi moglo da ugrozi interese Sartida i međunarodnog konzorcijuma njegovih poverilaca.
       Pre svega Nemce kao najjače trgovinske partnere Srbije (i Crne Gore) i kao jake potencijalne i stvarne investitore pogađa ovakvo ponašanje. “Mi smo veoma nesrećni zbog reakcija srpske vlade”, kažu za NIN upućeni ljudi iz nemačke ambasade u Beogradu. A onda diplomatski oprezno dodaju: “Nećemo da uvedemo sankcije, ali se ne sme potceniti psihološki efekat tog ponašanja na naše privrednike.”
       Prema takvim i sličnim upozorenjima je Vlada Srbije očigledno ostala gluva. Badava su ministar Volfgang Klement ili nemački ambasador u Beogradu Kurt Leonberger ukazivali na tešku krizu poverenja u srpsku državu izazvanu potpunim ignorisanjem stavova i zahteva inostranih poverilaca, i njene moguće posledice. I zaista, zašto se bivšim sagovornicima ne upute bar kurtoazni odgovori i da se ne prekine komunikacija? “Najviše nas zbunjuje ćutanje vlade”, čujemo iz konzorcijuma inostranih poverenika, “to je sasvim neobjašnjivo”.
       Drugi, kao Boško Mijatović iz Centra za liberalno-demokratske studije, smatraju da je “lako moguće da vlada uopšte nije znala šta radi, a sada ne zna kako da se vadi”.
       “Fabrike Zastava i Sartid su bile kost u grlu vlade, pa je trebalo te goruće probleme hitno rešiti, a to se možda nije dešavalo na najsmišljeniji način”, kaže Mijatović.
       Afera oko Sartida ostaje “kost u grlu vlade”. Kao što već mesecima upozoravaju, inostrani poverioci nameravaju kao poslednje sredstvo da koriste pravo na tužbu pred Arbitražnim sudom u Beču. Pre toga će ponuditi, kako nam kažu, još jedno rešenje “na bazi dobre volje”. Kakvo, to nisu hteli da obelodane. Ali, biće to svakako poslednja ponuda.
      
       MIRA BEHAM
      
Hronologija spora

1997: Konzorcijum uglednih evropskih banaka odobrava Sartidu kredit u visini od 80 miliona dolara (koji danas iznosi oko 110 miliona)
       1997 - 2001: Restrukturiranje duga u dva navrata
       Maj 2001: Srpska vlada u Pismu podrške za konzorcijum preuzima obavezu da spreči sve što bi moglo da ugrozi interese Sartida i međunarodnog konzorcijuma banaka
       Druga polovina 2001: Konzorcijum banaka nudi treće restrukturiranje duga koje Vlada Srbije oštro odbacuje kao neprihvatljivo. Komunikacija i dalji pregovori se obustavljaju, beogradske vlasti započinju igru “gluvih telefona”
       Kraj 2001: Pojavljuje se US Stil na sceni; Sartid se nalazi u sve težoj finansijskoj krizi
       8. mart 2002: Potpisivanje Pisma o namerama o strateškom partnerstvu između Sartida a.d. i US Stil Košice, slovačkog ogranka američkog koncerna, uz posredovanje srpske vlade. Premijer Srbije Zoran Đinđić tom prilikom ocenjuje da je potpisivanje Pisma o namerama “posao godine u ovom delu Evrope”. Zvanični sastanci između premijera, nadležnih ministara u njegovom kabinetu i predstavnika US Stil-a nastavljaju se i u narednom periodu
       2. jul 2002: Predsednik kompanije US Stil Košice Džon Gudiš, na konferenciji za štampu u Smederevu, saopštava da je ta kompanija zainteresovana za kupovinu Sartida
       31. jul 2002: Pokreće se stečajni postupak nad Sartidom; dugovi smederevske kompanije iznose ukupno 1,7 milijardu dolara; Bank Austrija, u ime konzorcijuma poverilaca, prijavljuje potraživanja stečajnom upravniku Sartida, koji odbija da prizna dugove; sledi tužba konzorcijuma poverilaca za utvrđivanje, odnosno, priznavanje potraživanja pred Trgovinskom sudu u Beogradu
       Novembar 2002: Zaključuje se ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji između Sartida i US Stil-a
       Decembar 2002: Nemački savezni ministar za privredu Volfgang Klement upućuje pismo premijeru Đinđiću u kome on protestuje što je u stečajnom postupku oštećen konzorcijum inostranih poverilaca kome pripadaju, pored banaka, i značajni nemački investicioni koncerni i trgovinske kuće, i traži zaštitu interesa nemačkih firmi u Srbiji
       Početak 2003: Kratak odgovor Klementu upućuje Nemanja Kolesar, šef kabineta premijera Đinđića: srpski sudovi su nezavisni i vlada na njih nema uticaj
       Mart 2003: Konzorcijum poverilaca šalje, preko ambasade SR Nemačke u Beogradu, zajedničko pismo stečajnom upravniku Sartida, Trgovinskom sudu u Beogradu kao i premijeru Srbije, predsednici Skupštine Srbije Nataši Mićić i ministrima Aleksandru Vlahoviću, Vladanu Batiću, Božidaru Đeliću i Goranu Pitiću, upozoravajući na nepravilnosti u stečajnom postupku i zahtevajući da se pri prodaji Sartida uvažavaju pravila slobodne tržišne utakmice. Zvaničnog odgovora nema
       Kraj marta 2003: US Stil direktnom pogodbom sa stečajnim upravnikom zaključuje ugovor o kupovini Sartida za 23 miliona dolara. Fabrika, uz prateće objekte, kupljena je bez obaveze za podmirivanje dugova
       April 2003: Bank Austrija u ime konzorcijuma poverilaca podnosi žalbu Višem trgovinskom sudu u Beogradu. Postupak je u toku.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu