NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Krik izgubljene generacije

Ipak, nije uputno da se sa iskustvom iz Maksimira 1991. godine (Maksimir je ovde samo simbol za jedno vreme) pokreti navijača kod nas tumače kao izolovani vulgarni huliganizam. Uostalom, huliganstvo nikad i nigde nije pojava koja se može razrešiti gnušanjem sportskih komentatora nad njegovom javnom demonstracijom

      Kad bi u gornjem toku Save, a potom i na njenom ušću bilo zdravog razuma i srećnih ljudi, prošlonedeljno loptanje u bazenu u Kranju pretvorilo bi se u opšte slavlje na obalama reke po čitavoj njenoj dužini. Kranj je bio mesto gde su “ljudi sa Save” (i sa Jadrana) pokazali da su u ovom umeću superiorni na kontinentu, a gotovo bi se moglo reći i na planeti. Jer oni su do pre deceniju i po davali jedan tim koji se uspešno nadmetao sa čitavim svetom. Onda su od tog tima napravljena dva - i sad je finale kontinenta bilo nadmetanje te dve polutke. Za normalne ljude to je trijumf jedne kulture organizovanja i savladavanja veština koje imaju visoku cenu u savremenom svetu. Za “ljude sa Save” to je bila prilika za obnovu rata “drugim sredstvima”.
       Moguće je učesnike velikog kolektivnog delirijuma označiti - kao bolesnike. Huligani! “To nisu navijači, to nisu ljudi!” - vikao je rezignirani sportski komentator Hrvatske radio-televizije dok mu ta strašna sila nije, usred TV-dnevnika, prevrnula sto i tresnula mikrofon o pod. (Posebnu veštinu u pojavi imidža hičkokovske slepe sile, koja stiže niotkud i čije se rušilaštvo sredstvima i naporima “od ovog sveta “ ne može zaustaviti, dala je slovenačka televizija. Kako je to urađeno! Biti na licu mesta sa toliko kamera a ne prikazati ništa osim tupih zvukova, to dosad nije viđeno. Ni Brežnjev ne bi časio ni časa da tu režiju i to snimanje ne nagradi desetinama ordena najvišeg ranga. Čuveno CCN-ovo pokrivanje 11. septembra 2000. u Njujorku dođe kao čist amaterizam pred ovim dostignućem.)
       Ipak, nije uputno da se sa iskustvom iz Maksimira 1991. godine (Maksimir je ovde samo simbol za jedno vreme) pokreti navijača kod nas tumače kao izolovani vulgarni huliganizam. Uostalom, huliganstvo nikad i nigde nije pojava koja se može razrešiti gnušanjem sportskih komentatora nad njegovom javnom demonstracijom. Neobuzdani bes “mladih, prljavih i zlih” (da li ste primetili u ovom gradu grafit “Rođen zao”) svuda je pouzdan simptom: u društvu mnogo toga ne valja. A društveno licemerje postaje suviše providno.
       Nije li se, na primer, u Kranju u finalu pojavio buljuk političara koji, naravno, na ovakve priredbe ne putuju “o svom ruvu i kruvu”. Čemu prigovor, može se reći. Predstavnici naroda i treba da budu na svakom mestu gde se bije bitka za njihovu zemlju. Na stranu što to zvuči kao opravdanje za oblačenje “pal zileri” odela, dok narod krpi jakne iz devedesetih, ali zašto ti isti političari koji u finalu shvataju značaj jednog sporta - zašto te svoje sportske čete, koje su eto efikasnije od bataljona birokratskih predstavnika zemlje, drže bez elementarne finansijske i strateške podrške? Zašto oni, samo dok gledaju šampionski pehar misle i govore o značaju tako značajnog društvenog rada?
       A zasluge vrhunskih sportista i za održavanje socijalnog zdravlja u ovakvim zemljama su nesumnjive. Dok nam se oni ne pojave na nekom takmičenju mi, ruku na srce, i ne znamo da imamo državu. Zajedničku državu. Naš svakodnevni doživljaj naše države je - mučna brakorazvodna parnica laži, svađa, podmetanja. Onda odjednom preko ekrana vidite, da kao normalan svet, imamo simbole postojanja: zastavu, grb, himnu, nacionalnu boju. Vidite kako naši “sidraši” i bekovi sami odlučuju da pucaju na gol i bez Solaninog mahanja zastavicom. Da, tu smo normalni ljudi koji, kao i bilo koji narod i država, mogu da između sebe izaberu petnaestak momaka ili devojaka, koji nastupaju kao i Nemci, Amerikanci, Italijani. Čak možemo i da pobedimo. Lepo. Utešno, bar.
      
       S druge strane, baš najhrabriji iz “izgubljene generacije” odvoje od usta (džeparac, neka zarada) i putuju “trećom klasom” da na takvim mestima potraže smisao i izlaz iz haosa u kome su se našli. Njihov krik se, naravno, nikakvom establišmentu ne može dopasti. Onda im se u “opštem slavlju širom zemlje” pridruže nove hiljade izgubljenih i očajnih. Krik kao zvuk autosirena i zadah oznojenih tela zaogrnutih nacionalnim zastavama se prolomi kroz noć i u zoru izgubi.
       A oni nastavljaju da žive u zemlji koja ne može sebi da izabere predsednika, čiji parlament funkcioniše kao sastanak razredne zajednice na koji tek treba da dođe razredni, zapiše odsutne i nemirne i uvede red, u kojoj neki ljudi za ličnu korist uz obilatu pomoć državnih organa a na očiglednu društvenu štetu prepakuju šećer iz Evropske unije; nastavljaju da gledaju udruživanje u državu koje nema, a istovremeno se raspada i država koju imamo. To što je njihov protest protiv svega, u ovom trenu, huliganski, ne znači da on nije ljudski utemeljen i društveno opravdan. Mi bar znamo da glas navijača nije glas bez dubokog korena. Ništa ne menja ako nam se čini da ta deca ne znaju šta pričaju. To i nije njihova društvena uloga. Drugi bi trebalo da imaju znanje o tome da se krik “izgubljene generacije” svakako neće izgubiti u svemiru. Tu je on. Posledice će biti sve očiglednije.
      
       SLOBODAN RELJIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu