NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Sve sa merom

Za demokratiju bi bilo najbolje da su svi njeni činioci i učesnici, ali to se nikada neće dogoditi. Međutim, da bi ona funkcionisala, to nije ni potrebno

      Okončanje svakog šestomesečnog predsednikovanja Evropskom unijom slavi se, ili se završava u zemlji odakle je poticao predsednik. Ovaj put je to bila Grčka i Samit je održan u Solunu, da bi se izbegla gužva u Porto Karsau, mestu na putu za nigde. Ipak, Samit u Solunu prošao je najbolje što je mogao da prođe. Naime, na njemu se ništa nepredviđeno nije dogodilo. Ako se i dogodilo, to je bilo na svu sreću organizatora i učesnika Samita - antiglobalisti, sa svom gužvom koju obično prave, nisu se ni pojavili, i na nesreću zemalja zapadnog Balkana, koji su (da li su) očekivali nešto više od principijelne i protokolarne podrške. To je bilo, opet na sreću zemalja EU, koje su se otarasile, bar za neko vreme, grupe najnerazvijenijih zemalja, koje i dalje samo nastavljaju da obećavaju a ne čine ništa ne bi li se približile Uniji i uradile bar deo onoga što ona zahteva.
       Zemlje Evropske unije znaju šta ih boli i svoje razlike i probleme pokušavaju da reše polako - korak po korak. Svaka od njih se bori sa sopstvenom javnošću, a sve zajedno čeka borba sa zemljama koje će tek biti primljene, narednog proleća. Nisu tu problem dve minijaturne zemlje (Kipar i Malta) već takozvani istočnoevropski blok. Njihovo ponašanje nije sasvim predvidljivo pogotovo kad ih predvodi, hteli to oni ili ne, 40-milionska Poljska, poljoprivredna zemlja koja ima isto glasova kao i Španija a siromašnija je i zaostalija od nje nekoliko puta. Naravno, ove zemlje neće raditi protiv Unije, ali pitanje je koliko će se slagati sa njom i koje će korake Unija morati da preduzme da bi anulirala broj njihovih glasova, ako budu jednoglasni, a u suprotnosti sa Unijom, odnosno njenim željama ili namerama. Takođe postoji mogućnost da ove još nedovoljno konsolidovane zemlje budu ucenjene od većih zemalja i dodele svoj glas nekom projektu koji nije prioritet velikih zemalja Unije. Ne, nisu ovo direktne optužbe, niti insinuacije predstavnika velikih zemalja EU, već samo mogućnosti kojih bi trebalo biti svestan. Svest o tome, ili samo “mogućnost”, postala je jasna kada su neke od ovih zemalja, budućih članica Unije, potpisale sa Amerikancima bilateralni ugovor o “amnestiranju” pojavljivanja američkih vojnika pred Međunarodnim krivičnim sudom. Naravno, ni ove zemlje, buduće članice, ne žele nikakve nevolje sa EU u koju još nisu ni ušle , ali svesne su mogućih pritisaka, mogućih potresa u sopstvenim zemljama u kojima će teško moći da spreče pritiske sopstvenih građana da krenu put Zapada na šta su čekali godinama.
       Oko očekivanog problema sa imigrantima najtvrđi su Britanci, koji koriste svaku priliku, ako ne da “potkopaju” namere Unije, ono bar da pokažu da su oni drugačiji ili da se oni ne slažu sa većinom. Zato se u Britaniji u ovom trenutku vode dve kampanje, protiv prihvatanja evra kao zajedničke valute, protiv prihvatanja kratkog mandata budućeg predsednika Unije (kod njih, kao i u većini zemalja Unije, sva izvršna vlast je koncentrisana u rukama premijera), pomalo protiv proširenja Unije i sve više protiv premijera Tonija Blera, koji je postao previše “mek”. Uprkos neslaganjima sa nacrtom Ustava, Britanci ističu nekoliko pitanja preko kojih im je teško da pređu. Pored pitanja budućih migranata i emigranata, njih brine i činjenica da bi se predsednik Evrope, ubuduće sa većim ovlašćenjima, i dalje menjao svakih šest meseci, i da bi tako male zemlje dobile svoju priliku, što većim ne odgovara. Ne odgovara to ni federalistima, Francuskoj, Nemačkoj..., ali, za sada, nisu tako glasni. Ne odgovaraju joj ni članovi Ustava koji regulišu pitanja ljudskih prava. Niti stvaranje evropske vojske što bi pomoglo da se Evropa, kao snažan rival suprotstavi NATO-u. Zapravo, ne odgovara im mnogo toga, ali se nadaju da se do konačnog usvajanja Ustava može još mnogo toga uraditi.
       Nama, tj. zemljama zapadnog Balkana, ne odgovara ništa. Istina je da su nas iz Unije gledali kao potencijalne kandidate, još od pada Miloševića (druge zemlje su imale druge “termine”) čak i pozivali, naravno ako se transformišemo, ako... i još hiljadu “ako”. Mi smo sve to prihvatali, potvrđivali, klimali glavom, smeškali se - kao da to Evropa već nije videla od Miloševića, koji je 13 puta potpisivao primirje i uvek posle potpisa ponovo napadao. Posmatrali su nas, kako se kaže u Hajsenbergovoj (Njerner, Karl) Teoriji nauke, nadajući se da će “posmatrani objekt promeniti svoje ponašanje samo zato što se posmatra”. Međutim, ova teorija koja važi u nauci ali isto i u politici, kod nas se pokazala suprotno. Čini se čak, da smo bili uvređeni. Ali, nadali smo se. Naši političari su učinili sve da se nadamo. Naš premijer Zoran Živković, posle Samita, izjavio je kako ćemo biti primljeni u EU sa Bugarskom i Rumunijom, da ih polako stižemo, u nečemu i prestižemo. Kod nas se demokratija razvija takvom brzinom da ni političari ne mogu da je stignu. A tranzicija i privatizacija još brže tako da fabrike ne mogu da počnu da rade, valjda od te brzine. Eto, dokaz za to je činjenica da su nas zvali u Solun. Zaboravila se srpska narodna poslovica iz okoline Gnjilana gde sada skoro da nema Srba “Nisu zvali ćurana na svadbu da se u kolo uhvati, već da ga stave u tavu.”
       “Balkanske države koje pretenduju da uđu u Uniju, moraće da urade mnogo više u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije”, kaže se u zajedničkom saopštenju Unije. Hrvatska i Srbija i Crna Gora se nadaju da će ući u Uniju u narednih četiri, pet godina. “To je nerealno”, odgovoreno im je. Pitanje saradnje sa Haškim tribunalom mora da se reši, hitno. Nov savez između Srbije i Crne Gore ima vrlo nesigurnu budućnost. Pitanje Kosova nije rešeno. Državne institucije i zakoni nisu reorganizovani. Kad se sve to reši, može se razgovarati, ovako nas samo zovu da vidimo kako to treba da izgleda. A nismo se još ni pitali šta ćemo mi u Evropskoj uniji i kako će nam tamo biti.
      
       MILAN DAMNJANOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu