NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

S pogledom na more

“Nismo mi krivi što su Srbi i Albanci rođeni za specijalce, a Cigani za kopanje” kažu romske izbeglice čekajući ulaz u EU

      Kilogram hleba i flaša vode - toliko su otprilike državna zajednica Srbija i Crne Gora, Makedonija i međunarodna zajednica sakupile kako bi pomogle grupi od oko 700 izbeglica - kosovskih Roma, koji već više od mesec dana u jezivim uslovima kampuju na makedonsko-grčkoj granici. Nešto više ambicija da pomognu izbeglicama pokazali su antiglobalisti, koji su tokom samita Evropske unije u Solunu protestovali širom Grčke. Nekoliko stotina njih dospelo je i do makedonske granice, gde su podelili zalihe Romima, a uzgred se i sukobili sa grčkom policijom, zapalivši pri tom jedno vozilo.
       Romi sa Kosova su, međutim, samo deo zaostavštine masovnih izbegličkih kriza koje su proteklih godina potresale Makedoniju.
       “Oazu mira na Balkanu”, kako su nekad nazivali Makedoniju, od marta 1999. godine uzdrmale su prvo stotine hiljada albanskih izbeglica, zatim Srbi i Romi, koji su u junu iste godine proterani sa Kosova, pa sve do 150 000 makedonskih državljana “interno raseljenih” usled sukoba tamošnje vojske i policije i albanskih gerilaca. Prema podacima vlade u Skoplju, na teritoriji Makedonije još uvek se nalazi oko 3 500 državljana Srbije i Crne Gore, mahom Roma, a problem oko 6 000 interno raseljenih još nije rešen, mada su od poslednjih sukoba u Makedoniji protekle dve godine.
       Romi su se na graničnom prelazu Metildžija obreli, nakon što su UNHCR i makedonske vlasti odlučili da zatvore njihovo dotadašnje boravište - izbeglički logor Šuto Orizare kod Skoplja, zbog “neljudskih higijenskih uslova i nemogućnosti da se takvi uslovi poboljšaju”. Komšije su se žalile da izbeglički kamp smrdi, jer fekalije plivaju plitkim jarkom zamišljenim da, namesto prave, odigra ulogu kanalizacije. A i smeće je ostavljano na sve strane.
       Pošto je logor zatvoren, Romi su se našli suočeni sa izborom - vratiti se na Kosovo odakle su proterani još 1999. godine, ostati u Makedoniji ili potražiti azil u nekoj od država Evropske unije.
       Srbija i Crna Gora, čiji su inače državljani, saopštila je da ionako ima previše problema sa izbeglicama, da je međunarodna zajednica značajno umanjila pomoć, te da za njih u domovini baš i nema mesta. Međunarodna zajednica je, preko svoje humanitarne agencije UNHCR, bila poštena i savetovala da se nipošto ne vraćaju na Kosovo, dok im je za boravak u Makedoniji ponuđeno 40 dolara mesečno i nešto hrane.
       I tako, romske izbeglice odlučile su da zatraže azil na Zapadu, te im je UNHCR izašao u susret, potrpao ih u desetak autobusa i istovario na grčkoj granici. To je bilo pre mesec dana. Romi se u međuvremenu nisu pomerili sa mesta, deleći na taj način sudbinu svojih apela međunarodnoj zajednici, Sudu za ljudska prava u Strazburu i ko zna još kome. Krijući se od kiše koja je sredinom aprila topila okolne prašnjave livade, od buradi, najlona i svakojakih krpa načinili su skloništa. U takvom naselju rodile su se do sada četiri bebe, a jedna je hitno prebačena u bitoljsku bolnicu u teškom stanju. Izbeglice su jednom, kako tvrde, dobile i batine od makedonske policije dok su pokušavali da se od kiše sklone pod nadstrešnicom graničnog prelaza, što je strogo zabranjeno.
       Oni traže da ih umesto Makedonije, pod svoje okrilje primi neka od država Evropske unije. Za početak može i Grčka. Atini, međutim, ne pada na pamet da ih pusti preko granice. “Neće im biti dozvoljeno da stupe na grčko tlo”, rekao je proteklog vikenda portparol grčkog Ministarstva spoljnih poslova Panos Beglitis, navodeći da sudbinu romskih izbeglica treba da reše Makedonija i međunarodna administracija na Kosovu. Njegove reči pratila su i dela, pa je blizu granice raspoređeno i stotinak policajaca. Za zlu ne trebalo.
       “Izbeglice više nikoga ne interesuju, a tek mi Cigani..”, kaže za NIN Muamer, koji je sa porodicom pre četiri godine izbegao iz Lipljana na centralnom Kosovu. Prema njegovim rečima, “Cigani su u najgorem položaju od svih izbeglica”. “To valjda ima veze sa bojom kože.”
       U međuvremenu, kosovski administrator Mihael Štajner ponudio je kosovskim Romima zaštitu ukoliko se odluče za povratak na Kosovo, ali, u zao čas, jer je, gotovo istovremeno u Obiliću nadomak Prištine izmasakrirana tročlana porodica Stolić. “Tamo nema života. Albanci su nam jasno stavili do znanja šta nas čeka ako pokušamo da se vratimo. U Makedoniji nema posla, a ni pomoći. Ovo nam je jedini izbor”, kažu Romi, podsećajući da je u tom istom Obiliću pre nekoliko godina za kratko vreme spaljeno svih 700 romskih kuća.
       Odmah posle dolaska Unmika i Kfora na Kosovo juna 1999. godine, kosovski Albanci optužili su Rome za “kolaboraciju” sa snagama tadašnjeg jugoslovenskog predsednika Slobodana Miloševića, čime su se, automatski, našli i na listi nepoželjnih u toj pokrajini.
       “To je posebna priča. Ne kažem da nije bilo Cigana što su ubijali i pljačkali...Sigurno jeste. Ali kad ti uđu naoružani ljudi u kuću, bace lopatu na pod i kažu kopaj rovove, šta da radiš?”, kaže Muamer. “Nismo mi krivi što su Srbi i Albanci rođeni za specijalce, a Cigani za kopanje.”
       “Makedonci su nam rekli da će nas vratiti na Kosovo ako ne regulišemo status i ne ispunimo neke formulare. Kakav status? Da mi deca pomru od boleština i smrada u izbegličkom kampu? Da svi zajedno umremo od gladi?”, pita se Muamer.
       U improvizovanom izbegličkom kampu, koji je u proteklih mesec dana polako počeo da dobija obrise naširoko poznatih divljih naselja, živi i oko 200 dece, koja spavaju po naokolo razbacanim kartonima, nedaleko od jedne od glavnih turističkih saobraćajnica. “Samo želimo šansu za normalan život, poput ovih što pored nas prolaze na putu za more”, kažu Romi.
      
       RADE MAROEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu