NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Pozorišna predstava

Naš izveštaj počinje mestom i ulogom Ministarstva, a ne određenjem mesta i uloge kulture u društvu. To samo potvrđuje svima poznatu činjenicu da Ministarstvo podršku svoga rada traži u samom sebi a ne u društvenoj stvarnosti

      U Beogradu je 27. i 28. juna održana “Nacionalna debata o kulturnoj politici Republike Srbije”. Izveštaji koji su predstavljeni na toj debati, kao i sama debata, već unapred su smišljeni u kontekstu “Kontejnera sa pet zvezdica” Ministarstva kulture i medija Srbije!
       Čitajući izveštaje Saveta Evrope i Ministarstva kulture i medija Srbije o kulturnoj politici u Srbiji i nepažljivi čitalac će primetiti da nam se u oba ova deskriptivna dokumenta uglavnom nude opšta mesta i fraze, posebno o istorijskoj pozadini, a izostaju - stvarna evaluacija sadašnjeg stanja, perspektive, vizije napretka, instrumenti razvoja i posledice izbora određenih rešenja razvoja.
       Naš izveštaj počinje mestom i ulogom Ministarstva, a ne određenjem mesta i uloge kulture u društvu. To samo potvrđuje svima poznatu činjenicu da Ministarstvo podršku svoga rada traži u samom sebi a ne u društvenoj stvarnosti.
       Kada se u tom izveštaju nabrajaju ciljevi modela kulturne politike (?) ili drugi principi, nigde se ne navodi ko je odredio te ciljeve i kojim zvaničnim aktom su oni potvrđeni - sve, dakle, i dalje ostaje u virtuelnoj sferi Ministarstva, koje “radi” ali se ne govori šta je do sada konkretno uradilo (većina autora izveštaja je iz samog Ministarstva, što već samo po sebi govori o objektivnosti).
       U Izveštaju se nabrajaju zakonski predlozi, od kojih samo jedan (koji je malo ko video) čeka na skupštinsku proceduru, dok su drugi u pripremi i prema obećanju ministra treba da uđu u proceduru u septembru. Za dve godine nijedan zakon iz oblasti kulture nije bio na dnevnom redu Skupštine Srbije. Tako Ministarstvo “zamajava” javnost i prebacuje odgovornost na Skupštinu Srbije pokazujući, u stvari, svoju nesposobnost da pripremi zakone i da zahteva njihovo donošenje - pod uslovom da to iskreno i želi!
       Najneozbiljnije opravdanje koje iznosi Ministarstvo jeste da je zatečena teška situacija i da ima mnogo posla. Šta su očekivali da zateknu? Ali zar baš ništa nije moglo značajnije da se uradi za ove dve godine? Istina, za neke oblasti kulture formirane su pri Ministarstvu komisije, jedino što se ne zna prema kojim kriterijumima su birani članovi i što su neki od njih profesionalno zainteresovani za konkretnu oblast, posebno za raspodelu sredstava (primer komisije za otkup knjiga ili u oblasti muzičke produkcije).
       Što se tiče “nacionalne debate”, prema načinu na koji je organizovana unapred je bilo jasno da od toga nema ništa! Pozovete dvesta pedeset kulturnih praktičara, iz različitih oblasti kulture, suočenih sa različitim problemima, nejednakog položaja i znanja i onda im date nekoliko sati u dva dana da kažu šta misle! Naravno da je diskusija disperzivna, neujednačena i uglavnom se svodi na iznošenje problema, ali ne i konstruktivnih rešenja, a dijalog uopšte i nije moguć. Uostalom, i u samim izveštajima kreativni potencijali kulture i socijalna pitanja kulturnih praktičara i umetnika, kao i društveno mesto kulturne javnosti, nisu predstavljeni kao jedan od fundamenata razvojne politike. O razlozima odliva najkreativnijih kadrova nema ni reči.
       Istina, na nekoliko mesta u izveštajima se nude neka rešenja ali bez ikakve problematizacije. Na primer, u delu izveštaja Saveta Evrope, koji govori o odnosu prema kulturnoj infrastrukturi uzima se primer iz Bugarske (komercijalizacija “čitališta”) i stavlja u pozitivan kontekst restrukturiranja institucija (stav, pre svih, eksperata iz Velike Britanije). U praksi će to u Bugarskoj izazvati mnoge negativne posledice, posebno po kulturni život u malim mestima. Uostalom, izveštaj Saveta Evrope napravljen je u, među ekspertima dobro poznatom, “engleskom maniru” poduke i površnog poznavanja konkretne situacije. U tom kontekstu bila je i diskusija poslanika Saveta Evrope.
       Cilj ovako organizovanog skupa je sasvim jasan. Uloga kulturnih radnika trebalo je da bude da samim prisustvom potvrde aktivnosti Ministarstva, koje ne krije probleme “ali će ih uspešno rešavati”. Samo se ne zna kako i kada! Ne treba zaboraviti ni prisustvo predstavnika Saveta Evrope (već istrošenih u raznim sličnim debatama po državama jugoistočne i istočne Evrope), kojima se Ministarstvo preporučuje pokazujući preko “nacionalne debate” transparentnost rada.
       Međutim, kulturni poslenici pokazali su se mnogo vitalniji, obavešteniji i odlučniji i nisu se uklopili u ulogu koju im je namenilo Ministarstvo, što je na kraju iznerviralo i samog ministra.
       U celoj toj loše režiranoj predstavi mesijansku ulogu je izabrao sam ministar, koji nas već dve godine obasipa unapred naučenim frazama umišljajući da je Andre Malro! Istina, ministar je u toj ulozi u nekoliko navrata javno posetio Televiziju Pink, da bi je “preobratio” u “kulturnu instituciju”, kako je to sam objasnio, što se nije dogodilo. Međutim, ako je verovati američkom ambasadoru i mnogobrojnim odgovornim novinarima, nešto drugo se dogodilo.
       Na kraju, ostaje ključno pitanje - zašto svi mi koji neposredno radimo u kulturi i poštujemo profesionalnost i odgovornost jasnije i odlučnije ne zahtevamo promene? Svakako, najveći deo krivice za ono što nam se događa jeste na nama!
      
       DIMITRIJE VUJADINOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu