NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Moje iskustvo s njima

Iako sam najčešće u emisijama govorio, zajedno sa svojim gostima, o satanizmu i tome kako ga prepoznati, najviše problema sam imao zbog pisanja i pominjanja transcendentalne meditacije

      Prvi put sam o sektama pisao početkom osamdesetih godina. Srpska pravoslavna crkva je tada još uvek u štampi tretirana kao nešto stidno i od društva odbačeno, pa su i verske sekte i zajednice smatrane kao dokaz “pluralizma samoupravnih odnosa” ili “podruštvljavanja crkve kao takve”. Pominjan je podatak o 170 verskih zajednica i sekti, a kao vrhunac podlog rada i podrivanja socijalističkog samoupravnog društva, uziman je primer nekih bogomolja u kojima sveštenici dozvoljavaju muzičke probe naprednoj omladini koja se služi gitarama, bubnjevima i ostalim sličnim dekadentnim instrumentima.
       Ali, moj prvi susret sa nekom sektom, a pretpostavljam i prvi susret većine mojih vršnjaka iz čedrdeset i neke, bio je sredinom šezdesetih godina, kada su “Bitlsi” ušli u indijsku fazu. “Deca cveća” su u Beograd, uz rokenrol, donela čudno oblačenje, drogu, i jedan sasvim drugačiji odnos prema životu. Ličili su na ljude koji se neprestano tegle, živeći između sna i jave. Niko tada nije ozbiljno shvatao mantranje. I dok se vlast sa gađenjem odnosila prema pravoslavlju, na ulici su klinci, uz čudne pokrete, ponavljali “Hare Krišna, Krišna Hare”. Milicioneri su ih zadivljeno gledali, iako se o nekima od njih pričalo da “piju drogu”. U srednje bogoslovske škole i Bogoslovski fakultet su išli samo “zaostali i zatucani”, a krem socijalističke omladine je hrlio u Atelje 212 da vidi predstavu “Kosa” u kojoj su tada najbolji mladi glumci i pevači uz zdrav rokenrol mantrali i prizivali jedan drugačiji svet.
       Ma koliko to zvučalo jeretički, rokenrol je bio najveći udarac hrišćanstvu i kao svetski pokret je, jednim svojim delom, promovisao indijsku filozofiju i brojne struje u njoj. Drugim rečima: svesno ili nesvesno, promovisao je mnoge sekte i verske zajednice. Brojni sektolozi danas, naknadno, u muzici iz šezdesetih i sedamdesetih godina traže skrivene sektaške znake. Džon Lenon je tada izjavio da su “Bitlsi” veći od Isusa Hrista. Interesantno je da tada niko mnoge indijske mudrace, osnivače sekti koji su pratili velike rokenrol grupe i imali uticaj na njihovu muziku, nije shvatao i objašnjavao kao otpadnike od crkve, već kao ljude koji beže od klasičnih formi civilizacije. To okretanje ka Dalekom istoku u Beograd je donelo i tamošnje borilačke veštine, jogu i razne tehnike, koje “pospešuju um, relaksiraju i pomažu u izbegavanju stresa”. Nikome nije bilo čudno što se klinci, u obliku molitve, uoči borbe, u tišini, obraćaju Bogu koji im je bio dozvoljen, a pri tom su popreko gledani ako su odlazili u gradsku crkvu.
       Pre jedanaest godina na televiziji sam pokrenuo serijal “Biseri”. U goste su mi dolazili ljudi sa margine života ili ljudi “sa problemom”. Razgovarao sam sa kriminalcima, ubicama, prostitutkama, narkomanima, dilerima droge i deviza, propalim političarima, ratnicima... Zbog tih razgovora nikada nisam imao problema. Emisija se završi i kraj. Ali, kada sam 1994. godine uradio prvu emisiju u kojoj je bio gost Vuk Andrejević, momak koji je uspeo da se izvuče iz Munove sekte - Unifikacione crkve - krenuli su napadi na mene i emisiju. Ratne godine su uz šverc, drogu i svakojake vrste kriminala, u zemlju ubacile i sekte. Naravno, svako ima pravo da se moli bogu kojeg izabere, ali pri tom ne sme da bude manipulisan od strane sveštenika koji štite boga kojeg su izmislili.
       Vuk Andrejević je ispričao žestoku priču. Rastao je u tipičnoj beogradskoj porodici i kao sportista i dobar student, krenuo je u Ameriku. Prateći “zanimljiva” predavanja, polako je ušao u Munovu sektu. Pošto je jedan od retkih koji se izvukao iz pakla ove sekte, trezveno je svedočio o metodama kojima se upravlja ljudskim umom. Njegovi roditelji, Slavenka i Zoran, prodali su kuću i preselili se u Njujork u potrazi sa sinom. Iznajmili su i detektiva. Više od godinu dana Vuk je odbijao da se sretne sa njima. O tome je na televiziji svedočila njegova majka. Iznela je brojne podatke i dokaze o radu ove sekte i u Beogradu. Pri Medicinskom fakultetu u Beogradu je početkom osamdesetih godina osnovana asocijacija čiji je osnivač svuda u svetu Unifikaciona crkva, tačnije njen vođa Mun, a u Beogradu je radilo udruženje žena čiji je osnivač Munova supruga. Sekretar asocijacije pri Medicinskom fakultetu bio je dr Rudolf Majer, Zagrepčanin, koji je bio poverenik Unifikacione crkve za Balkan.
       Prvi napad je usledio od strane dr Ljubiše Rakića, akademika, koji je reagovao na pominjanje njegovog imena u kontekstu asocijacije profesora. Gospođa Andrejević je tvrdila da su njegove knjige štampane pod pokroviteljstvom Unifikacione crkve, pominjući još neke naučnike, koji se nisu oglasili. Tada je u štampi osvanulo i nekoliko tekstova o povezanosti sa Munovom crkvom i nekadašnjeg saveznog premijera Milana Panića, jer, navodno, Mun kontroliše farmaceutsku industriju. Gospodin Rakić nije poricao da mu se obratila gospođa Andrejević, tražeći pomoć u potrazi za sinom, ali je omalovažio sve njene tvrdnje i, naravno, novinara koji je sa njom razgovarao. Deo polemike je tekao i na stranicama NIN-a, a državna televizija je jednu sektašku storiju iskoristila za verbalni obračun sa nepodobnim Miloševićevim ministrom Rakićem i premijerom Panićem. U celoj priči je najvažnije da je Vuk Andrejević uspeo da se izvuče iz sekte, da je postao ragbista i da je završio Medicinski fakultet. Na sektu ga podsećaju samo fotografije iz tog vremena, na kojima ima ovalno lice, iako je izuzetno mršav. Taj oblik lica - mesečevo lice - imaju sektaši koji duboko ulaze u program sekte, pa zbog specifičnih psihičkih stanja dolazi do promena u lučenju kore nadbubrežne žlezde. Devojke koje su imale slično iskustvo, svedočile su u emisiji da su gubile menstruaciju zbog stresova izazvanih osećanjem krivice da ne izvršavaju sve što sekta od njih zahteva.
       U “Biserima” su najčešće gostovali momci i devojke koji su bili, ili su još uvek u sekti Hare Krišna. Gost mi je bila i sveštenica Maja Takač. Na osnovu zakona o štampi, imao sam obavezu da razgovaram na televiziji sa njom. Njena životna priča je gotovo identična pričama momaka i devojaka koji su odlazili u sekte, a da na početku nisu znali gde i zašto odlaze. Tipična priča: partizanska, komunistička porodica, u kojoj je Tito Bog broj jedan a otac Bog broj dva. Dobri studenti, aktivisti. Odlazak u hram u Ćustendilskoj ulici, muzika grupe Nitjananda, kolačići, specifični mirisi, dozvola da radiš šta želiš i - počinje odvajanje od porodice i dotadašnjih prijatelja.
       U gostima mi je bio i Dakša - ime dobijeno u sekti - inače poznati muzičar, Sarajlija, nekadašnji basista grupe “Zabranjeno pušenje”. On je sa zahvalnošću pričao o sekti koja mu je pomogla da pobegne iz kandži droge. Bila je to potresna priča o momku iz mešovitog braka koji ne pronalazi sebe u smutnim vremenima, beži prvo u pakao droge, a zatim iz tog pakla izlazi zahvaljujući sekti! Sasvim smireno je govorio o tada petogodišnjem celibatu i neminovnosti uzdržavanja od seksa. Dakša, po rođenju Ognjen, oženio se i odselio u Sarajevo. Ne znam kako danas razmišlja o putu koji je prošao.
       Jedno vreme je pi-ar Hare Krišne, čovek za odnose sa javnošću, bila Ljiljana Zurovac, novinarka iz Sarajeva, koja je početkom devedesetih došla u Beograd. Bila je izuzetno uporna, ali i izuzetno kulturna, u nastojanjima da se demantuje sve vezano za Hare Krišnu. Posebno je protestovala zbog svakog “napada” na Maju Takač, Mahoderi - sveštenicu hrama u Ćustendilskoj ulici. Njen misionarski rad je trajao do trenutka kada je zloupotrebljen njen maloletni sin, takođe pripadnik sekte. Tada me potražila, ali sa drugom namerom. Želela je da javnost obavesti o zloupotrebama i seksualnom iskorišćavanju maloletnika. Htela je da u emisiji svedoči o silovanju dečaka, između ostalog i njenog sina, kojima se propagira da žive u celibatu, a zatim im sveštenice “uzimaju nevinost”. Nisam je pozvao u emisiju, jer sam smatrao da jedna osvetnička priča ne daje pravu sliku o sekti.
       Tri majke iz Novog Sada svedočile su o rasturanju njihovih porodica i, kako su one smatrale, pogubnom dejstvu Pentekostne crkve. U gostima mi je bio i gospodin Marinković, vrhovni sveštenik ove crkve, koji je, naravno, sve porekao. Ali, nije mogao da porekne i svoju problematičnu prošlost o kojoj je pisao pre nego što je postao sveštenik. Između ostalog, pominjao je učešće u Legiji stranaca, a bolji poznavaoci tog štiva tvrde da se može govoriti i o klicama satanizma u tom periodu njegovog života. U smutnom vremenu dolazećeg rata, završio je u Osijeku fakultet Pentekostne crkve, o kojoj je najbolje svedočio u “Biserima” Aleksandar Heraković, u jednom trenutku treći sveštenik u ovoj crkvi, čiji je moto, kako on tvrdi - pare od stranih donatora, članova ove sekte koji ulažu u Balkan.
       Iako sam najčešće u emisijama govorio, zajedno sa svojim gostima, o satanizmu i tome kako ga prepoznati, najviše problema sam imao zbog pisanja i pominjanja transcendentalne meditacije. Posle jedne emisije u kojoj mi je gost bio pokojni Aleksandar Senić - jedno vreme je bio savetnik ministra vera, sa nekoliko strana sam opomenut i drugarski savetovan da pazim šta radim. Transcendentalna meditacija je tada bila tesno povezana sa JUL-om, a novine su pisale koje sve ličnosti iz okrilja JUL-a imaju duhovne učitelje. Jedna značajna ličnost iz političkog i biznis sveta tada bliska JUL-u, a i danas uspešno pliva u dosovskim vodama, drugarski me je savetovala da se javim Jari Ribnikar, a to mi, kako je rekao, preporučuje dr Mira Marković. Kada su mi i na televiziji rekli da bi bilo dobro da se javim gospođi Ribnikar, ja sam to i učinio.
       Bio sam zaposlen u BIGZ-u, kao urednik “Duge”. Tamo su mi rekli da su iz JUL-a zvali i protestovali, a direktor mi je savetovao da se izvinim gospođi Ribnikar, jer je i moje zaposlenje dovedeno u pitanje. I danas mi nije jasno da li su svi oni koji su me opominjali bili opčinjeni snagom JUL-a ili je zaista sve bilo dramitično kako su mi prenosili. Gospođa Ribnikar mi je poklonila “Roman o TM-u” i savetovala da ne pravim emisije o sektama, jer je to izmišljena stvar. Ako i ima nekih problema sa decom, “pošaljite ih nama u transcendentalnu meditaciju i mi ćemo im sigurno pomoći”. Savetovala mi je da bi izvanredan gost u emisiji “Biseri” bio Milija Petrović, duhovni učitelj transcendentalne meditacije, rođen u srcu Šumadije, čiji je deda, kako mi je kasnije pričao u emisiji, nosio šajkaču i bridž pantalone.
       U “Biserima” sam kao goste imao i ljude iz DB, Legije stranaca, ubice, narkomane - i niko od njih nije tražio da iz emisije bude izbačena ijedna reč. Takav je bio dogovor i sa Milijom Petrovićem. U televiziji niko nije mogao da mi kaže kako je iz emisije nestalo čitavih sedam minuta, a gospodin Petrović mi je tvrdio kako on ni od koga nije tražio da emisija bude skraćena. A “izgubili” su se delovi u kojima smo razgovarali o političkom delovanju TM i Stranci prirodnog prava, koja je imala predsedničkog kandidata gospodina Čilčića i koja je u Crnoj Gori imala više glasova nego JUL. Za one koji se ne sećaju, TM je kroz Stranku prirodnog prava nudio izbavljenje Srbiji uz pomoć dve hiljade jogi letača.
       Najzanimljiviji detalj vezan za emisije u kojima sam razgovarao o sektama vezan je za službenika jedne ambasade u Beogradu, koji mi je prišao dok sam čekao vizu. Rekao mi je da redovno gleda emisije o sektama i da mu je žao što kao službenik strane ambasade u Beogradu ne može da bude moj gost i objasni kako je JUL, u stvari - sekta. Tvrdio je da je JUL postavljen na principu sajentologa i da je novac vrhovni bog sekte. U jeziku tada aktuelnih duhovnih učitelja JUL-a on je prepoznao jezik sajentologa, a krunski dokaz mu je bio dnevnik dr Mire Marković u “Dugi”. Tada je u jednom nedeljniku objavljen, kao dodatak novinama, program sajentologa u kome su se mogle pročitati misli Rona Habarda, osnivača sajentologa, sekte koja je zabranjena u Nemačkoj i još nekim evropskim zemljama, pa su znatiželjnici mogli da se uvere u tvrdnje stranog diplomate.
      
       VANJA BULIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu