NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Maharadža iz bosanskog sokaka

Da li je BiH ogledna parcela na kojoj treniraju međunarodni upravljači i činovnici kako bi simulirane i “izučene” modele primenili na drugim neuralgičnim tačkama

      Međunarodno gotovo osmogodišnje upravljanje Bosnom i Hercegovinom je skup i prilično neuspešan eksperiment. Ova teza u nešto suptilnijoj formi ponavlja se gotovo horski u mnogobrojnim tekstovima vodećih evropskih listova u poslednje vreme.
       Sve je počelo nevelikom studijom berlinskog instituta “Evropska inicijativa za stabilnost” pod naslovom “Mukotrpan posao evropskog raxe” u kojoj je izneseno niz zamerki na način upravljanja i krajnje efekte protektorata u Bosni i Hercegovini koji to zvanično nije.
       Autori studije Gerald Knaus i Feliks Martin smatraju da se međunarodna zajednica od dobronamernog čuvara mira pretvorila u apsolutnog despota koji poseduje neograničenu moć.
       Brojni evropski listovi koji su koristili studiju, u prvi plan su istakli da vladavina sadašnjeg visokog predstavnika međunarodne zajednice lorda Pedija Ešdauna u BiH podseća na Indiju 19. veka, a onda su bezmalo horski izrazili čuđenje, mada to godinama traje, kako to visoki predstavnik smenjuje članove Predsedništva, predsednike entiteta, premijere, ministre, poslanike, sudije, gradonačelnike...
       Ešdaun je studiju, kao i tekstove u štampi, u prvi mah shvatio sasvim lično i to prvenstveno zbog dva detalja: poređenja sa Indijom i računice koja kaže da je već zaboravljeni visoki predstavnik Španac Karlos Vestendorp izdavao četiri dekreta mesečno, njegov naslednik Austrijanac Volfgan Petrič dvanaest a on čak četrnaest. Nakon početnih, prilično neveštih prvih reakcija međunarodni upravljači Bosnom i Hercegovinom su se ućutali velikim delom i zbog, veruje se, dvodnevne rasprave u Odboru za jugoistočnu Evropu Parlamentarne skupštine Saveta Evrope u Strazburu.
       Evropski parlamentarci bili su vrlo oštri. Bilo je čak i tvrdnji da je ceo projekat uspostavljanja mira izgubio smisao i pretvorio se u tiraniju međunarodnih upravljača, a predsednica Odbora Doris Pak je rekla: “Ako Ešdaun ovako nastavi, uskoro se dole više niko neće usuđivati ni da zine.”
       Doris Pak je čak bila nežna jer već odavno u Bosni i Hercegovini niko ne sme da zine ukoliko ima ambiciju da obavlja iole važniji posao, ne samo u politici već i u struci jer ovde važi ona “sve je pod kontrolom”.
       Bez obzira na to što je lord Ešdaun doživeo prilično lično one naučne i novinarske tekstove, kao i raspravu u Strazburu, po svoj prilici o tome ovde nije reč. Izgleda da je ovo samo uvod za mnogo ambiciozniju raspravu o ulozi svih onih koji se obično podrazumevaju pod pojmom međunarodne zajednice u tranzicijskim, konfliktnim i postkonfliktnim društvima. Bosna i Hercegovina je izgleda bila ogledna parcela na kojoj su simulirani neki modeli, izvedeni neki eksperimenti i sad se pelceri prenose na neka druga mesta kako bi se i ta društva pripremila za zahteve globalizacije.
       Američki ambasador u BiH Kristofer Bond otputovao je s grupom činovnika u Irak na dvomesečni boravak i obuku upravljača Iraka. Za septembar je pripremljena i posebno odabrana grupa bosanskohercegovačkih političara koja takođe putuje u Irak kako bi prenela iskustva tamošnjim “kooperativnim političarima”.
       U Bosni i Hercegovini, nažalost, nema ili barem nema obelodanjenih, socioloških i politikoloških istraživanja o ulozi međunarodne zajednice. Autori pomenute studije berlinskog instituta, međutim, smatraju da je lek za bolesno bosanskohercegovačko društvo u početku bio delotvoran, ali da je vremenom od prevelike upotrebe došlo do suprotnog efekta i da su ovlašćenja i ponašanje međunarodnih upravljača zaustavili razvoj demokratije i domaćih institucija i da je sve u fazi “sofisticirane tiranije”.
       U nedostatku naučnih istraživanja, ni neka novinarska ne treba zanemariti.
       Ostaće zabeleženo kako je bezmalo pedeset hiljada stranaca preplavilo BiH početkom 1996. godine. Neke je sve neodoljivo podsetilo na već viđene scene kod Andrića u “Travničkoj hronici”- dolazak konzula i “Omer paša Latas” - dolazak vojske da pokori uzbunjenu Bosnu.
       Tako nekako bilo je i ovoga puta. Stigla je vojska pod komandom južnog krila NATO-a, zatim policija pod okriljem Ujedinjenih nacija, pa grupe, kako je rečeno, eksperata za sve oblasti života, pa čak i činovnici za formiranje mreže civilnog društva - celog nevladinog sektora. Jednom rečju, bio je to celi državni aparat.
       Nizom oštrih mera brzo su hladili usijane domaće glave i veći incidenti - nisu zabeleženi. Prvi posao, dakle, učvršićivanje mira, uspešno je izveden.
       Onaj drugi deo - izgradnja demokratskog društva i institucija primerenih njemu - ni po domaćim, a, eto, ni po inostranim ocenama nije dobro vođen.
       Još gore stanje je u obnarodovanom cilju “samoodrživa ekonomija” jer Bosni se smeši argentinska priča.
       Razvoj demokratije ovde je u pojavnom smislu podrazumevao vrlo česte izbore - čak šest puta za nepunih osam godina. Uoči izbora međunarodni upravljači su obično proklamovali neke ciljeve a onda su sve partije i kandidati morali potpisati da to prihvataju kao deo svog programa.
       Mada su u okviru predizbornih kampanja domaćim političarima dozvoljavali izvesne nestašluke, ipak svi ti izbori su podsećali na jedan veliki konkurs za najposlušnije ekipe. Jer, ukoliko je neko imao veća neslaganja, smenjivan je bez prava da se više kandiduje za bilo kakvu funkciju, a neki su čak dobili i zabranu da rade bilo kakav javni posao, pa čak i u struci. I sve se to radi bez obaveze javnog obrazloženja, bez postupka dokazivanja i bez mogućnosti žalbe.
       Smenjeno je više od stotinu ljudi - od čana Predsedništva BiH (Hrvat Ante Jelavić), predsednika Republike Srpske (Nikola Poplašen), do mnogih ministara, poslanika, sudija, raznih šefova administrativnih odeljenja na raznim nivoima vlasti, policajci... Nevolja je u tome što niko od njih nema pravo da se žali na takvu odluku visokog predstavnika bilo kojoj instituciji u entitetima ili BiH. Pokušaj nekih od smenjenih, kojima je uskraćeno i pasivno biračko pravo, pa sužen prostor za zapošljavanje i slično, da se žale Evropskom sudu za ljudska prava, zaustavila je formalna prepreka koja glasi da pred taj sud možete izneti svoj problem samo ako ste iscrpili sve sudske instance u svojoj zemlji. A na odluku visokog predstavnika se ne možete žaliti domaćim sudovima. To je uočeno i na spomenutoj raspravi u Strazburu, a i evropskoj štampi postalo je hit tema.
       Broj onih koji su nakon teških razgovora sa međunarodnim upravljačima morali podneti ostavke je znatno veći. Ali su oni takvim odlaskom izborili pravo da se bolje zaposle, pa ako se “poprave”, da se kasnije ponovo kandiduju.
       Zvuči neverovatno, ali postoji i institut usaglašavanja (kao u ona CeKaova vremena), odnosno mesta u izvršnoj vlasti na koja, recimo, parlament ne može izabrati čoveka dok ga ne “usaglasi” sa OHR-om. U Vladi Republike Srpske za šest ministarskih mesta važi taj princip. Tako svaki mandatar pošalje po dva-tri imena za svako od tih ministarskih mesta i onda visoki predstavnik kaže “taj može”.
       Verovatno bi svaka iole ozbiljnija analiza pokazala da je takva organizacija izbora i mogućnost smene bez obrazloženja, pa famozno usaglašavanje u oba bosanskohercegovačka entiteta, proizvela poseban sloj političara u bezmalo svim političkim partijama.
       Pojednostavljeno, dovoljno je naučiti i mrsiti bajkovitu priču o demokratiji, ljudskim pravima, samoodrživoj ekonomiji i obavezno podržati svaku nameru važnih kancelarija međunarodnih organizacija, pre svega visokog predstavnika, i obezbedio si dugo trajanje na važnim mestima a da ti krajnji rezultati rada ne moraju uopšte biti dobri.
       Ta idila između međunarodnih upravljača i kooperativnih domaćih političkih snaga po onom “ ti mene serdarom, ja tebe vojvodom”, pored trajnijih posledica po razvoj demokratskih institucija najpogubnije posledice je verovatno ostavila u ekonomiji.
       Bosna i Hercegovina po ekonomskim parametrima je u društvu afričkih, nikako evropskih zemalja. Silan novac je uložen od Dejtona do danas ali to je bilo uglavnom samo protrčavanje kroz BiH. Veliki deo je otišao kroz katastrofalan spoljnotrgovinski deficit, deo se vratio u zemlje donatore kroz razne konsultantske usluge, a nemali deo je, kako se nezvanično može čuti, i “opran”. Argentinska priča je na pragu, upozoravaju ozbiljni ekonomisti i sve češće iznose tvrdnju da je BiH primer kako nije pronađen model koji je trebalo da omogući istovremeno posleratnu obnovu i tranziciju. Hoće li Irak imati više sreće?
       Sad kad su postavljena pitanja: ima li uspeha u BiH, da li je reč o neuspešnom eksperimentu, kako dalje, iz OHR-a, gde sede civilni upravljači Bosnom, stižu najave kako su krivi neodgovorni domaći političari. Ovi im upola glasa vraćaju: vi ste vladali, vas se sve pitalo, sada preuzmite odgovornost. Najsrećniji su, čini se, oni iz međunarodne uprave koji su se već preselili u neke druge neuralgične tačke na planeti. Mnogi su već na Kosovu, neki u Iraku, ima ih i u Beogradu, mala grupa sebe vidi u Monroviji. Izgleda da se uzdaju da će teret svih neuspeha ipak poneti oni koji se zateknu u Bosni, a za prethodne, veruju, neće niko pitati.
       Sama rasprava u Evropi o ulozi međunarodnih upravljača u BiH po svoj prilici predstavlja i menjanje uloge, smanjivanje ovlašćenja visokog predstavnika, radikalno smanjivanje broja međunarodnih činovnika. Ali, svakako međunarodna zajednica neće otići - ni vojno, ni civilno, veruje se ovde.
       Razume se, to već na domaćem planu donosi izvesnu nervozu, pogotovo onih političkih snaga koje smatraju da BiH treba ubrzano unitarizovati i centralizovati. Čak se čuju i zahtevi da se ovlašćenja visokog predstavnika još prošire na izvesno vreme i da on direktnom intervencijom izmeni pojedine ustavne odredbe (bilo je takve prakse i do sada u manjem obimu) kako bi se još više oslabili entiteti, Republika Srpska pre svega, a sve u cilju, obrazlaže se, pripremanja za evropske integracije. Taj zahtev je zanimljiv, ne kao realnost već kao još jedan dokaz da su dramatični zapleti u BiH sasvim izvesni. I sa visokim predstavnikom i bez njega.
      
       BRANISLAV BOŽIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu