NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

“Znak pitanja” i upitnici

Sve dok se Zavodu za zaštitu spomenika kulture ne omogući da bude efikasan, sudbina naših spomenika biće neizvesna

      Najava privatizacije beogradske kafane “Znak pitanja”, pored stalnih posetilaca, zabrinula je i širu javnost pošto je ova kafana i svojevrsna institucija. Kako je zgrada u kojoj se nalazi “Znak pitanja” pod zaštitom kao spomenik kulture, postavilo se i pitanje da li će se Zavod za zaštitu spomenika grada Beograda umešati i sprečiti privatizaciju.
       “Nema potrebe da se Zavod meša u to ko će biti budući vlasnik ‘Znaka pitanja’ a takođe nema nikakve potrebe da se javnost brine da li će kafana biti zatvorena”, kaže Vera Pavlović-Lončarski, direktor Zavoda za zaštitu spomenika grada Beograda.
       Prema njenom objašnjenju, za Zavod nije važno ko će biti vlasnik kafane jer prema Zakonu o kulturnim dobrima, Zavod ima pravo da utiče na to kako će biti korišćena zgrada koja je proglašena za spomenik kulture i za svaku promenu njene namene mora se tražiti saglasnost Zavoda. “Čak i ako bi nekome palo na pamet da zatvori ‘Znak pitanja’, mi mu to nećemo dozvoliti”, kategorična je Vera Pavlović - Lončarski.
       Direktorka Zavoda bila je začuđena interesovanjem koje su mediji pokazali oko ovog “slučaja”, smatrajući da tu uopšte nije bilo ničeg spornog.
       Ukoliko su novinari ovaj put “naduvali” ceo slučaj, da li to rade i inače i koliko su opravdane gorke reči koje mediji i građani upućuju na način na koji se vrši zaštita naših spomenika kulture.
       Povodom upravo završene rekonstrukcije Terazija čuju se komentari da je tom prilikom došlo do uništavanja gvozdenih rešetaka koje su još od pre Drugog svetskog rata stajale oko drveća i kao takve bile svojevrstan simbol Terazija. Terazijska česma ponovo blista svojim sjajem ali se kraj nje više ne nalaze mermerni blokovi na kojima je bila uklesana godina kada je Terazijska česma bila vraćena iz Topčidera na Terazije.
       “Rešetke nikada nisu bile pod zaštitom, najveći broj njih je bio polomljen, a što se tiče blokova koji su stajali oko Terazijske česme, oni su bili deo urbanog mobilijara koji sa samom česmom nema nikakve veze. Što se tiče vaše tvrdnje da su blokovi bili važni zato što je na njima bila uklesana godina vraćanja česme na Terazije, moram da kažem da je sa stanovišta zaštite spomenika kulture vraćanje česme na mesto na kome se prvobitno nalazila sasvim normalna stvar i ne vidim razloge da se to posebno obeležava”, kaže Vera Pavlović-Lončarski.
       Direktorka Zavoda nije znala gde su završile rešetke koje su stajale oko terazijskog drveća i da li je makar jedna predata na čuvanje nekoj instituciji. Ukoliko ni zbog čega drugog, te rešetke zasluživale su da budu sačuvane kao dokaz ekološke svesti naših predaka koji su znali da se drveću da bi preživelo, mora ostaviti malo više od dva kvadratna metra zemlje koliko je sada ostavljeno oko pojedinih stabala pred “Moskvom”.
       Kakav je status Terazija sa stanovišta zaštite spomenika kulture?
       Prema rečima Vere Popović-Lončarski, Terazije spadaju u tzv. stari Beograd koji obuhvata približne granice koje je grad imao pre Drugog svetskog rata i imaju status prethodne zaštite. U Beogradu postoje i zgrade koje su registrovane kao spomenici kulture a postoje i četiri prostorne celine koje uživaju posebnu zaštitu: Skadarlija, Kopitareva gradina, Kosančićev venac i Knez Mihailova ulica.
       “Nažalost, naš zavod ima samo dvadesetak stručnih saradnika koji fizički ne mogu da stignu svuda gde je to neophodno. Kada nam građani jave da neko vrši prepravke bez odobrenja Zavoda mi, ukoliko možemo, odmah izađemo na lice mesta ali najčešće to učinimo tek kada ta prijava dođe na red. Osim toga, građani ne znaju da mi pokrivamo teritoriju svih 16 beogradskih opština. Beograđani smatraju da je Knez Mihailova najvažnija ali svoju vrednost ima i trgovačka čaršija u Obrenovcu i Mladenovcu i mi moramo i o njima voditi računa.”
       Kao važan razlog zbog kog građani misle da je Zavod neefikasan ona navodi nepoznavanje toga šta je njegov delokrug rada.
       “Mi nismo policija. Kada neko neovlašćeno vrši neku prepravku, mi ga u tome ne možemo fizički sprečiti. Jedino što možemo da učinimo, jeste da podnesemo prijavu inspekciji i dalje sve zavisi od nje.”
       U konkretnom slučaju Zavod je podneo prijavu kojom zahteva da se zgrada Dečije klinike vrati u prvobitno stanje i to što inspekcija još nije ništa preduzela a rukovodstvo klinike je nedavno svečano objavilo da je rekonstrukcija klinike završena, govori o tome kako radi inspekcija i koliko rukovodstvo klinike vodi računa o našoj kulturnoj baštini.
       A šta se dešava kada se neka zgrada restauriše pod stručnim nadzorom?
       Devedesetih godina obnovljena je fasada kuće Nikole Spasića u Knez Mihailovoj. Radovi su vođeni po projektu Zavoda i pod njegovim nadzorom pa ipak su sa kapije nestali zvekiri koji su se tu nalazili otkako je zgrada sagrađena. Javnost o tome nije obaveštena a posle izvesnog vremena postavljeni su novi zvekiri koji ne liče na originalne. Na pitanje NIN-a kako se ovo moglo desiti, Vera Pavlović-Lončarski rekla je da se to dogodilo pre nego što je ona postavljena na mesto direktora.
       Ovaj falsifikat najverovatnije neće dovesti do pogrešne slike o našoj istoriji ali ono što se desilo prilikom obnove Saborne crkve, može imati ozbiljne posledice na to kakvu će sliku buduće generacije imati o ukusu naših predaka. Obnovljeni ikonostas i živopis govore o smislu za lepo onih koji su živeli pre nas ali bi bilo pogrešno smatrati da su oni izabrali polijeleje koji se sada tamo nalaze i da je ispod onako nečega krunisan kralj Petar Prvi.
       Marko Omčikus, direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, kaže da oni nisu dali saglasnost za promenu polijeleja ali i da nisu mogli da spreče crkvu da to učini jer nije pravno regulisano pod čijom se nadležnošću ona nalazi.
       Oni koji su ovde živeli pre nas ostavili su nam ono što su imali. Možda to po svetskim merilima nije nešto epohalno ali je jedino što imamo. Njihov trud zaslužuje da napišemo efikasnije zakone, da stvorimo inspekcije koje će raditi svoj posao ali i da oni kojima je povereno da se brinu o onome što je naša kulturna baština, ne pokušavaju da namesto originala podmeću falsifikate.
      
       VLADAN STOŠIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu