NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

“Mače, ideš u Kluz?”

Fenomen retrospektivne utopije je nešto što već neko vreme traje u zemljama istočnog bloka, ali s tom razlikom što su one prešle u nov politički sistem relativno lako, bez balasta ratova

      Šta je zajedničko Džirlo devojkama, par - nepar sistemu vožnje, digitalnim satovima i Miletu Lojpuru? Šta je Kljuz, ko je Danijel, a ko Džuli? Šta je “hrkljuš”, ko su Stanimir i Stanimirka i zašto je Pesma Evrovizije stvar od najvećeg nacionalnog značaja? Otkud “Mirko, pazi, metak!” i “Cijena, prava sitnica”? Odgovore na ova pitanja o autentičnim popkulturnim fenomenima SFRJ naći ćete uskoro u izdanju “Arkzina” iz Zagreba i izdavačke kuće “Rende” iz Beograda, čiji zajednički izdavački poduhvat - “Rečnik DžU mitologije”, treba da se pojavi na jesen.
       Ova borhesovska enciklopedija predstavlja pokušaj arhiviranja svega onoga što je sačinjavalo popularnu kulturu i svakodnevicu u SFRJ. Kroz značenje različitih pojmova koji tvore kolektivno jugo-pamćenje, autori ovog projekta nastojali su da sačuvaju i opišu sve ono što je imalo zajedničku i intimnu vrednost; od viceva, predmeta u modi, televizijskih serijala do novina, kultnih mesta i narodnih heroja.
       Tokom prošle dekade, u nasilnom menjanju političkog i ideološkog konteksta, bilo je potrebno prevrednovanje cele prošlosti SFRJ, a nju su jednodušno zloupotrebljavale vlasti svih bivših republika. U Srbiji, nasilnim preuzimanjem i iskrivljavanjem termina jugoslovenstva, u Hrvatskoj potpunom cenzurom. Pod tepih je gurnuta i čitava pop kultura, koja je bila potpuno atipičan proizvod jedne države koja je na neobjašnjiv način levitirala između dva bloka, sa naivnim i duhovitim reklamama, estradnim pojavama, neverovatnim miksevima istočne i zapadne kulture, rokenrola i radnih akcija, uz šarenolikost nesvrstanih (kao, ono: “Mače, ideš u Kljuz?”), te kokte i koka-kole, partizanskih klasika i crnog talasa.
       Autori “Leksikona DžU mitologije” nisu stručnjaci za političke prilike, niti oratori, akademici, naučnici, strani posmatrači, već uglavnom obični građani koji su svoje duhovite asocijacije, sećanja i objašnjenja različitih pojmova slali uredništvu uglavnom preko Interneta. I to je upravo prema mišljenju Đorđa Matića, urednika “Leksikona”, rođenog u Zagrebu, sada u Holandiji i najveća vrednost “Leksikona”: “Radi se uglavnom o potpuno anonimnim autorima. Štaviše, vrlo često su u pitanju ljudi koji nikada nisu javno objavili ni retka. Bit’ će zanimljivo vidjeti jedne uz druge, imena autora od kojih su neki sukreirali našu modernu kulturu uz one potpuno nepoznate, ravnopravno. To će stvarati i jedan novi kontekst pa je u tom smislu naš “Leksikon” i kolektivno delo apsolutne ‘autorske demokracije’”.
       Jedno od pitanja koje se ipak nameće jeste da li je ovakav leksikon u nekom smislu i nekritičan i da li izbegava pojmove koji su vezani za SFRJ, a imaju negativnu konotaciju. Prema Đorđu Matiću, to nije bila namera: “Ako je netko od onih koji su slali priloge osjetio potrebu da stavi svoj tekst u određeni točan historijski kontekst, dakle ako mu se spominjao ‘Goli otok’ ili neki sličan pojam, bilo je to njegovo pravo. Ali, mnogi će se začuditi s koliko ljubavi, nježnosti i lijepog sjećanja ljudi govore o onom periodu. Taj rasterećujući nedostatak gorčine, lažne naknadne moralke i potrebe da se pišu historijske rasprave u kontekstu razgovora o kulturi Jugoslavije, nedostatak te ‘zakasnjele reakcionarnosti’ koja je tako česta pojava danas, jedno je od onih malih čuda koja su se desila pri stvaranju ‘Leksikona’, a koja su ga dodatno oplemenila.”
       Prema Vladimiru Arsenijeviću iz izdavačke kuće “Rende”, razlozi za generalno duhovit, kreativan i pomalo sentimentalan duh “Leksikona” je u tome što njegovi autori u najvećem broju pripadaju generaciji rođenoj šezdesetih godina “čija aktivna sećanja vezana za to doba uglavnom podrazumevaju odlaske na more, kupovinu novog fiće, kolor televizor EI Niš i koncert Bijelog dugmeta”. “To je Titova Jugoslavija, koja se najlakše oslikava u samom Titovom liku: to je čovek koji je terao svoje ideološke neprijatelje u logore, ali s druge strane i onaj čovek koji je taj neki sopstveni hedonizam umeo da prenese na čitavu zajednicu i svi smo to osećali u svakodnevici koju ovaj leksikon beleži. Reč je o veoma kompleksnoj državi koju treba kritikovati sa različitih aspekata, ali ‘Leksikon’ naprosto nije mesto za to”, objašnjava Arsenijević.
       Iako autori kažu da ‘Leksikon’ nema neku direktnu političku poruku, niti promoviše ideju postjugoslovenstva, Đorđe Matić kaže da od takvih interpretacija ne želi ni da se ograđuje. “Ne znam koliko sam se puta naslušao ljudi, često vrlo kvalitetnih autora raznih profila koji počinju svoje intervjue sa ‘ja nisam jugonostalgičar ali...’. Nemamo se kome ispričavati.”
       Ipak, jugonostalgija je nešto što se može učitati i u skoro održanoj izložbi o šezdesetim u Beogradu u Konaku kneginje Ljubice ili sentimentalnoj manifestaciji “Ko nekad u osam”, održanoj na Kalemegdanu uz festival vespi. Čak i u Hrvatskoj, gde je “jugonostalgija”, kako kaže Dubravka Ugrešić, uglavnom služila za moralnu i političku diskvalifikaciju, kao deo ratne terminologije za označavanje “sumnjivog čoveka i neprijatelja demokratije”, nedavno se u veoma gledanoj hrvatskoj TV emisiji “Latinica”, čak 75 odsto gledalaca, u telefonskoj anketi izjasnilo kao jugonostalgično.
       Ovaj fenomen retrospektivne utopije je nešto što već neko vreme traje u zemljama istočnog bloka, ali s tom razlikom što su one prešle u nov politički sistem relativno lako, bez balasta ratova i poludelih glasnogovornika nacionalizma. Posledica toga je da su u tim zemljama, a naročito u Nemačkoj, simboli socijalizma lako našli mesto u novom uređenju. Lišeni negativnog sadržaja, objekti kao što je trabant postali su simpatični relikti nestale pop kulture smešteni u muzeje i često rabljeni u marketinške svrhe. Nemačka privatna stanica RTL ovih dana pokreće seriju “DDR šou” inspirisanu ogromnim uspehom filma “Zbogom, Lenjinu” koji daje sentimentalan i duhovit prikaz svakodnevice u Istočnoj Nemačkoj. Glavna zvezda biće superikona socijalizma, klizačica Katarina Vit. Kod nas, “fića” još uvek nije smešten u muzej, ali kada se to desi, ispod njega će ponosno stajati, da je osim toga što je bio nacionalno prevozno sredstvo i glavna zvezda čuvenog filma “Nacionalna klasa”, onako mali i drčan svoje vlasnike mogao odvesti i do Francuske. Ili kuda je ko već hteo.
      
       JELENA VUKOTICĆ
      


       Leksikonske odrednice
       ELAN
       Slovenačka fabrika sportske opreme poznata kod nas i u svetu po proizvodnji skija (serije: fas, omni, rm, rc...). Gledali smo svetske prenose skijaških takmičenja i prebrojavali koliko skijaša vozi ELAN. (Miloš Milošević)
       AFŽ
       Antifašistički front žena - organizacija za emancipaciju žena. Nepismenim domaćicama su držana predavanja tipa: “Rad je stvorio čoveka”, “SSSR - prva zemlja socijalizma” i sl. Epska scena: predavač govori o Frankovom režimu u Španiji, a jedna od slušateljki kaže: “Đubre jedno fašističko, dosta je on nas trov’o!” (pobrkala Franka i Franck-kavu). (Dragan Jovanović)
       STARKE
       (im.): Skraćeno od ‘All Star’ - vrsta tenisica marke ‘Converse’. Platnene tenisice odličnog, jednostavnog dizajna. Dio obuće američkih zatvorenika već od ranih pedesetih. U nas njihovo vrijeme počinje početkom osamdesetih, nakon kraja vladavine ‘adidasica’.
       Kao i većina tenisica proizvode se u dvije verzije: tzv. niske (srp. ‘plitke’) i visoke (srp. ‘duboke’, tj. do iznad gležnjeva). Ove potonje na članku imaju karakterističan amblem - bijeli krug s plavom zvijezdom u sredini. Bitna ideološka razlika: ‘niske’ su obuća šminkera (mladi zagrebački i beogradski šminkeri oblačili bi ih uglavnom na bosu nogu) dok ‘visoke’ nose ‘alternativci’. Na peti nove ‘starke’ imaju utisnut logo ’All Star’ - ta se slova najprije izližu, pa ostaje prazan pravokutnik. (Đorđe Matić)
      
       DžIRLO
       Paleta proizvoda koji su se osamdesetih, putem telefona mogli naručiti i dobiti na kućnu adresu posredstvom bosanske firme čiji je osnivač Bata Džirlo. Zbog svoje beskorisnosti i lošeg kvaliteta (hit-proizvod: stomak-eliminator, sprava za vježbanje), vrlo brzo su u žargon ušli kao nešto najgroznije što čovek na tržištu može naći. Ipak, u uslovima solidnog standarda, male ponude novotarija i potrošačkog mentaliteta ljudi iz tadašnje SFRJ, Džirlo proizvodi su, uz pomoć motoa “za Džirlo ljude, Džirlo proizvodi”, našli svoje mesto na tržištu, tako da se vlasnik relativno brzo obogatio. Ostao je upamćen i slogan za devojke koje su promovisale proizvode: “biti Džirlo djevojka, to je dobro plaćen posao!”, što su zlonamerni često povezivali sa prostitucijom. (Dragan Odžaklijević)


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu