NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ne razvodite se još

Mada, mnogi ljudi iz sveta politike reći će da ako Crna Gora i Kosovo žele da odu, treba ih pustiti. Moje analize se ne slažu sa takvim stavom jer bi se tako dobile male države, teško odbranjive od međunarodnog kriminala, terorizma

      Sve izraženije prisustvo medija, intelektualnih elita (ili onih koji bi to želeli da budu), nevladinih organizacija, otvara ne samo pitanje njihove stvarne uloge, već i nezavisnosti. Načelno, ovi novi činioci imaju funkciju aktivnog učesnika poboljšanja demokratskih procesa. Nesumnjivo, imaju sve veću ulogu u odnosima svake zemlje sa spoljnim svetom. Koliko se zaista diplomatija promenila? Neverovatna brzina događaja na globalnom planu kao i usijanje na srbijanskoj sceni vode u nedoumicu u pogledu kvaliteta odluka. Poslednja poseta naše delegacije Vašingtonu tek čeka svoje objašnjenje. Nešto pre toga, u Beogradu je boravio Brus Džekson, direktor Projekta za demokratije u tranziciji i osnivač Komiteta za NATO.
       - Posetio sam SCG zato što verujemo da će sledećih devet meseci biti kritični za dugoročni uspeh vaše zemlje kao buduće integrisane demokratije ali i kako bih obavestio premijera Živkovića o planovima evropskih prestonica u pogledu rokova inicijativa i konferencija u mesecima koji prethode samitu NATO-a u Istanbulu, u maju 2004.
       Nadao sam se da ću moći da ohrabrim političko vođstvo u Beogradu da ubrza demokratske reforme kao i hapšenje i izručenje generala Mladića Hagu, ali i da maksimalizujem šanse i pozitivne odluke EU i NATO-a prema SCG, u jesen 2003.
       Istina je da težimo pridruživanju evropskim ustanovama. To je jedan od najjačih razloga za stvaranje Beogradskog sporazuma. No, ima onih koji veruju da bi Srbija i Crna Gora zasebno mogle brže ući u Uniju. Koliko su u pravu?
       - Očigledno, Solanin nacrt jeste napravljen na poleđini salvete i nije bez osnovnih slabosti koje su se već manifestovale. Može se postaviti pitanje trajnosti tog rešenja. Iskreno, zabrinut sam samo zbog tranzicionog perioda tokom koga bi obe jedinice trebalo da uđu u evropske ustanove. Zato je moja preporuka: ne razvodite se, bar dok ne uđete u EU. Bez beogradskog razvoda, jer jedan takav, između Češke i Slovačke, koštao je pet godina. U ovom slučaju, nepromišljen razvod bi obe strane doveo u veliki rizik.
       Na osnovu čega se deo crnogorske elite zalaže za nezavisnost?
       - Mi to stvarno ne znamo. Mada, mnogi ljudi iz sveta politike reći će da ako Crna Gora i Kosovo žele da odu, treba ih pustiti. Moje analize se ne slažu sa takvim stavom jer bi se tako dobile male države, teško odbranjive od međunarodnog kriminala, terorizma. A liberalna demokratija traži snagu, bezbednost.U ovom trenutku, secesionistički pogledi su strateški veoma opasna razmišljanja, jer bi obe jedinice mogli odvesti u izolaciju, čije posledice svi dobro znaju.
       Šta ćemo onda sa Kosovom?
       - Mislim da bi trebalo preokrenuti politiku vođenu u proteklih deset godina. Verujem u ono što veruju svi prijatelji Kosova i u Beogradu, i u Zagrebu, a svakako i u Skoplju i Tirani. A to je da bi bilo najbolje da ovi centri stvore stazu ka EU koju će slediti i Kosovo. Ne bih držao čitav region taocem Kosova i postizanja mira na ovoj teritoriji, kao što je to bio slučaj sa Bosnom ili Irakom. Jer, to je upravo taj reverzibilni pogled na politička rešenja. Zašto Kosovo ne bi bilo posledica umesto da bude preduslov? Mislim da rešenje leži u pridruživanju Zagreba, Beograda, Skoplja i Tirane Evropskoj uniji i stvaranju regije koja će biti evropska. Nikako se ne slažem sa Ričardom Holbrukom; bliži su mi stavovi Štajnera, a to znači: standardi pre statusa.
       Ovih dana našu političku scenu potresa afera sa izveštajem Međunarodne krizne grupe (MKG). Na neki način dotiče se i Kosova s obzirom na činjenicu da je osnivač ove organizacije Morton Abramovic bio savetnik delegacije Albanaca u Rambujeu. Kakav je stav administracije o ovom dokumentu?
       - G. Lajon u Vašingtonu nije veliki igrač, a MKG je samo jedna od mnogih nevladinih organizacija koje postoje. Oni ne svedoče u Senatu prilikom donošenja važnih odluka. Kao predsednik dve NVO, ali i kao osoba koja svedoči, o ovom veoma nezvaničnom dokumentu mogu reći to da su implikacije koje sadrži veoma rđave i nisu odraz mišljenja nijednog autoriteta u Vašingtonu. Nijedan ambasador zemalja NATO, pa ni američki, ne podržava ovaj dokument. Slažem se sa stavom našeg ambasadora da su ocene uglavnom loše. Naše mišljenje o Vladi Srbije i njoj bliskim grupama je veoma pozitivno. Postoji drugi problem: tokom godina sam uočio da humanitarne organizacije često znaju da preteraju u traženju savršenstva pa izgube svaki osećaj za proporciju. Mi pratimo druge NVO, iako one nisu deo zvanične politike. Što se tiče beogradske kancelarije MKG, mislim da ti ljudi imaju određenu ličnu i intelektualnu etiku. Ne možete obelodaniti skicu izveštaja i zatim tvrditi da to nije vaša konačna verzija. To, jednostavno, nije akademski.
       Afera sa MKG se nikako ne može svesti samo na unutrašnju političku scenu. Uopšte uzev i međunarodne okolnosti i diplomatija su se prilično promenile...
       - Moja sugestija je da vreme od 11. septembra pa nadalje, a posebno kada je reč o iračkoj krizi, nije reprezentativno. U pitanju je tzv. diplomatija ratnog doba. Živimo u veoma neobičnom dobu, u kome se sama politika promenila na veoma dramatičan način. Vlada u Vašingtonu nije bila pripremljena za nove pretnje. Evropa je ušla u krizu do te mere da su Francuska i Nemačka poverovale da gube kontrolu nad njom. Čini mi se da već od Evijana možemo zapaziti da se diplomatija vraća svom “normalnom periodu”.
       S druge strane, postoji neka nova vrsta diplomatije koja obuhvata i NVO, medije; ja bih je nazvao “javnom”, ili “pluralističkom diplomatijom”. Nešto od toga smo videli u Pragu i mislim da to nije neobično, jer kao što sada vidimo novi NATO, novu Evropu, tako imamo i novu diplomatiju.
       Koliko je zaista javna?
       - Problem je u nasleđu mladih demokratija, bivših komunističkih zemalja. Ne postoje “Dosijei Iks”, “teorije zavere”. Britanski Donji dom stalno dobija izveštaje od svojih obaveštajnih službi a u SAD se svakog jutra razmatraju izveštaji o Iraku. Administracija će morati da objavi ono što se zna. Države nesumnjivo zadržavaju suvereno pravo da neke podatke koji se tiču nacionalne bezbednosti zadrže kao poverljive. Danas, u odnosu na stotine godina tajni, izgleda neobično to što vlade mnogo više obaveštavaju javnost. Kako god bilo, nadam se da će diplomatija postati mnogo transparentnija no što je bila, ili jeste, jer će samo tako birači moći da donesu dobre odluke.
       Brine li vas brzina kojom se donose diplomatske i političke odluke?
       - Evropska savremena istorija se kreće brzinom koju nikad ranije nismo videli. Sedamdeset pet miliona je ušlo u Evropsku uniju u Kopenhagenu. Sto sedam miliona ljudi čeka da u narednih nekoliko godina postane deo EU. Govorimo o “konceptu akceleracije”. Ono što zbunjuje je i činjenica da od 1989. do danas imamo odsustvo predvidljivosti. Mi nismo znali šta će se dogoditi sa Nemačkom, Češkom, Poljskom, kako će se raspasti SSSR. Neki događaji su se odigrali mnogo ranije no što smo mi očekivali. Ne postoje spore demokratske promene i to je ono što nas zbunjuje. Ako tome dodate činjenicu da svi veliki samiti traju svega nekoliko dana, naravno da ima mesta za brigu.
       Mnogo oštrine je bilo u poslednje vreme u diplomatskim izjavama između SAD i EU. Utisak je da ne razgovaraju partneri već rivali...
       - Verovatno sam jedan od nekoliko konzervativaca u SAD koji imaju vrlo konstruktivan odnos prema Evropskoj uniji. Verujem da je ova integracija izuzetno važna i brinem da njome budu obuhvaćene sve evropske zemlje uključujući i Tursku. Ne delim mišljenje ostalih konzervativaca da će francusko-nemačko vođstvo u Evropi nju samu pretvoriti u strateškog rivala SAD. Demografski i ekonomski, Evropa ne može biti rival, već partner u transatlantskim procesima. Samit u Solunu i ono što je došlo posle, nisu bile samo prilike u kojima smo najbolje razgovarali u poslednjih deset godina, već se pokazalo da mi i dalje možemo razgovarati. Solanin strateški koncept je skoro identičan strateškom konceptu SAD. Priličan sam optimista u vezi s tim pitanjem. Glavne rasprave danas nisu o Moskvi ili nuklearnom potencijalu, već o ustanovama: kako ćemo ih koristiti, ko je autoritet u mnogim pitanjima, itd. To nije tragedija, naprotiv; zove se pobeđivanje. i iako liči na gađanje tanjirima u svađi, ovo je još uvek interesantan brak.
       Posebno pitanje je Rusija. Kako je vidite s obzirom na njen geografski položaj i bogatstvo?
       - Ono što je Havel rekao u Pragu, omeđivši Evropu Kavkazom ali isključivši Rusiju je ključno jer se odnosi na definisanje Evrope i njenog identiteta. Verujem, ipak, da mnogi Evropljani ne dele njegovo mišljenje u pogledu izuzimanja Rusije. O ovome će se tek raspravljati s obzirom na to da su ostvarene dve vrste odnosa sa Rusijom, najpre u Parizu 1997. a zatim je stvoren, 2002. Savet NATO i Rusije. Ne treba biti genije da bi se došlo do zaključka da predstoji treći dogovor koji će Rusiju uvući u jedan mnogo ozbiljniji odnos sa Evropskom unijom. Još postoji ogromna nestabilnost na njenom jugu i možda će ovaj dogovor to rešiti. A možda će Rusija konačno moći da postane pravi partner EU povezivanjem evropskog tržišta sa kaspijskim naftnim rezervama. Mislim da Evropa tek postaje sposobna da razgovara sa Rusijom na pravi način.
       Kako komentarišete tvrdnje određenih ovdašnjih krugova da će Srbija i Crna Gora morati da se distanciraju od Vašingtona kako bi bili bliži EU, kao i glasine o bazamaNATO-a na teritoriji Srbije?
       - Ključno pitanje nije Evropa ili NATO. Ili oboje, ili nijedno. Sve instance savremenih političkih integracija pokazuju da su EU i NATO paralelne institucije. Zemlje Evrope su rešile svoje bezbednosne probleme ulaskom u Evroatlantski okvir, a to je NATO. Beograd, dakle, ima samo jedan izbor: pravac prema Briselu, ili suprotno, prema Belorusiji. Čini mi se da ćemo 2006. videti zapadnobalkanske zemlje u NATO-u, a 2007. sve ove države bi trebalo da uđu u Evropsku zajednicu. Njih će pratiti druge zemlje koje bi 2010. ili 2012. trebalo da posranu takođe deo evropske porodice.
       Što se baza NATO-a tiče, ne vidim nijedan skoriji rok u okviru koga bi NATO ili SAD razmatrale postavljanje stalnih baza na zapadnom Balkanu.
       U poslednje vreme pojavile su se tvrdnje da ambasador Montgomeri odlazi. Da li je to tačno i ko će ga naslediti?
       - Vilijem Montgomeri je verovatno najstariji ambasador SAD u zemljama jugoistočne Evrope. U Vašingtonu je poštovan kao neka vrsta dekana naših ambasadora u ovom delu sveta. Morate znati da je on nosilac politike prestanka kažnjavanja SCG kao i otvaranja institucija prema vašoj zemlji. Stalno traži pomoć za reformiste. Malo je usamljen u tome, ali će pobediti. Na neki način, on već jeste pobednik. Što se njegove smene tiče, nema nikakve šanse da on bude pomeren odavde pre njegove normalne rotacije koja dolazi tek narednog leta. Naši ambasadori se menjaju isključivo uobičajenim rotacijama. Isto tako, ne bih mogao reći ko će biti njegov naslednik zato što će to biti poznato tek u februaru.
      
       MILENA MILETIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu